“Tekst koji sledi je moj pokušaj da se zajedno setimo jednog čoveka za kog smatram da zaslužuje nagradu, nešto nazvano po njemu
Stalno svima ima nešto preče i nešto važnije ili «nije vreme». Ta je ideja samo jedan od mnogih razloga pisanja ovog teksta. Manji i nevažniji."
Novosadska ZmaJovina gimnazija imala je sedamdesetih (i kasnijih) godina prošlog veka profesora Dimitrija Zekavicu, predmet srpskohrvatski jezik i književnost, radno mesto – biblioteka, rukovodilac dramske sekcije.
Istinsko čudo od čoveka i profesora, neumoran i nezaboravan. Čovek o kome nema nikakvih podataka na internetu, a ja imam samo «grupne» fotografije i sećanje. Sudbina «dramskog amaterizma» - nema zapisa, samo živog događaja kojem si bio deo. Jedan veliki deo sjajnih glumačkih ostvarenja profesionalnih pozorišta deli istu sudbinu – podelimo emociju jedne večeri i – gotovo!
Zekavica je odnegovao čitave generacije današnjih glumaca, reditelja, dramskih i pozorišnih kritičara i ne znam koliko nas ostalih koje je pažljivo vodio kroz svet knjiga, emocija, književnih kritika, kroz mrežu ispisanih stranica koje su nam svima i samima na dohvat ruke, ali je sa njim bilo lakše i zabavnije, bio je pravi «knjiško – dramsko – glumačko – poetski putokaz», bio je «omen» za mnoge generacije. Nekad nenametljiv, nekad strog, retko nestrpljiv, uvek spreman na priče ne samo o onome što je čitao (ili govorio nama da treba čitati) već o čitavom kolopletu koji se uvek vije oko svake knjige.
U biblioteku si mogao/la doći kad god hoćeš, uvek je bio tamo. I uvek je još nekog bilo. Bio je i osoba sa hendikepom koji je svima nama bio – posebna potreba.
Sve nas je zvao - "Srećko".
U obraćanju, u pokušaju da uputi kako izražajnije recitovati, kako bolje akcentovati, kako «istinskije» odglumiti, to ime (nadimak, danas «nick») bi uzastopno i brzo ponavljao nekoliko puta: «Srećko, Srećko, Srećko....»
Novosadska Akademija primala je studente glume svake godine sa potpitanjem: «Je l` ima neko da NIJE Zekin?»
Voleli smo rasprave. O knjigama, o ljudima, o događajima. Imao je retko izražajnu mimiku kojom je posebno veselio neke od nas kad bi njegova procena o knjizi, pozorišnoj predstavi, kritici, čoveku, bila nepovoljna. Nije trošio reči, ali bi izraz lica bio grimasa koja je nepogrešivo definisala i blago gađenje i nevericu i «budibogsnama!» i «manešga/je!» i neki dobronameran i blagonaklon «podsmeh» kojim kao da je hteo reći «pa, možda nije sve izgubljeno, možda mu/joj neki drugi put pođe za rukom...».
Sa Zekom nisi mogao, a da ne naučiš kakvo dobro osećanje može biti da se navežbaš da voliš ljude. Uprkos svemu. Kakvo dobro osećanje možeš nositi sa sobom deleći se, motivišući druge, ulažući svoje vreme u druge, u njihove potencijale i onoliko talenta sa kojim moraju da žive ceo svoj život.
Zato se kod Zeke dolazilo i kad maturiraš, i dok studiraš, godinama kasnije. Nikada neću zaboraviti njegov izraz lica kad sam rekla ono što sam mu govorila četiri godine, a on stalno dovodio u pitanje – studiraću fiziku. A onda je rekao: «To znam, a koji ćeš još fakultet upisati, taj me zanima». Filozofiju, odgovorih. Smejao se kao lud i poželeo mi da ne zaboravim poeziju, drame i knjige i da se ne bojim da budem dete celog života i da svoju decu učim da budu šta god žele, ali da uvek, uvek poštuju svoje sopstvene potencijale. I da čitaju. Govorio je stvari koje sam tek mnogo godina kasnije stvarno razumela: «Srećko, ovaj naš svet ne trpi ljude poput Dositeja, zapamti to!» i još: «Srećko, mrtvi pisci govore sve što živi ne bi nikako da čuju».
post scriptum
Mnoga, danas vrlo poznata imena iz dramske sekcije i iz sedamdesetih i osamdesetih ZmaJovine gimnazije nedostaju ovom mom sećanju na Zeku, ne zato što sam ih zaboravila (daleko bilo!), već zato što neću da ih ispisujem. A pretprostavljam da većina nas ima nekog "Zeku" školskih dana, zaboravljenog, a prisutnog u onome što smo postali.
Srećko, Srećko, Srećko...ako pročitaš ovaj tekst, dodaj se sam/a. Sobom ili onim što je Zeka, taj neverovatni, divni, neumorni, čudesni profesor podelio sa tobom i sa svima nama.
Sud u Vatikanu je i formalno optužio batlera pape Benedikta XVI za nelegalno posedovanje i odavanje poverljivih dokumenta....
Sedmostruki svetski šampion Mihael Šumaher je osvojio pol poziciju pred Veliku nagradu Monaka, ali će kao prvi startovati...
“Evropska sramota” naziv je pesme objavljene 24. maja u Nemačkoj, u kojoj slavni pisac Ginter Gras kritikuje...
Uprkos pritisku javnosti, troškovi iz budžeta za finansiranje državnih agencija u ovoj godini povećani su za oko 1,5...
At least 90 people have been killed by Syrian forces in Homs province, an activist group has reported. The latest violence...
Toliku sumu novca potrebno je izdvojiti za jednu malu garažu u centru Njujorka, koju je njen sadašnji vlasnik odlučio...
Na premijeri trećeg nastavka filma „Ljudi u crnom“ (Men in Black 3), većina ljubitelja naučne fantastike nada...
Dan zaljubljenih je doba godine kada trošite malo bogatstvo na cveće i romantične vikende; možda je najbolji način da...