Svake noći sanjam isti san. Dennis Weaver.
Već viđeno je čest motiv u filmovima. Uvodna rečenica je iz epizode Zone Sumraka koju nikada neću zaboraviti, ali bi ovde možda bolje pristajala ona koju govori Tužni Džin iz serije Twin Peaks. It is happening again. Šta? Najpre, da muzika dolazi iz podruma, sa krova, i to ne bilo kakva muzika, nego džez muzika. A slušaju je devojke u letnjim haljinama. Ludilo. Ne mogu da se setim ni jedne pesme koja bi opisala momke mlade sem Hej momci mladi, kojih je ništa manje. Džez svirki je ovog leta u Beogradu bilo na sve strane, pri čemu su takozvani nosioci beogradske džez scene mahom bili na zasluženom odmoru, ili su krvavili gaće po tezgama na obali. Recept stavi mlađariju na binu - dobićeš mlađariju u publici uvek pali. To je tako bilo i devedesetih, kad sam i sam bio klinac u publici. Ček, ček, šta je ono još bilo isto devedesetih...znam. Jedno takođe kao par onom najpre sa početka paratakse.
S tim da je svirka danas generalno bolja – kako ona koja dolazi od veterana, tako i ona koja dolazi od mladih snaga. Kao dodatni plus devojke, hvalanebesima, ne nose one frizure, a i bolje se oblače. Sa druge strane, kada se zahuhtala, scena u predratnoj Jazbini je bila autentičnija od ove danas, jer su i ljudi postajali autentičniji kako su devedesete napredovale. Stvarniji, opipljiviji. Svet je izgledao više kao da je java a manje kao da je san - svake noći isti - iako je, taj svet, devedesetih, bio znatno više nalik nekakavim filmskim, surrealističanim prizorima košmara nego što je to ovaj današnji. Ne mogu da objasnim taj paradoks, stvarnije ljude u nestvarnijem miljeu. Možda grešim. No bez sumnje nadrealizam devedesetih prevazilazi nadrealizam današnjice. Što ne znači da su današnji dani manje čudni. Manje zlokobno nadvijeni, da se tako izrazim, ako im dozvolite da se zlokobno nadviju.
Okanuvši se šuplje priče (kad je teško Nadrealisti), okrećem se očiglednom, a očigledno je sledeće: i tada, kao i danas, grupice entuzijasta, ne tako male uostalom, uglavnom mlađi svet, okupljale su se oko bilo čega što je predstavljalo alternativu sve sumanutijem svetu u kojem su se zatekli. Pamtim ta vremena, i to ne samo sretne dane. Nadu u bolje sutra su mi davali više ljudi nego događaji, vršnjaci koje sam viđao po džez klubovima i još ponekom mestu. Otvoreno govoreći, nemam pojma gde su svi ti mladi otišli. Znam da ih ima u regionu Velikih Jezera. Jedan se često javlja iz Londona. Druga vodi borbu protiv sistema iz svoje baze u Finskoj. Nekoliko njih kao da sam prepoznao u GSP-u. Ali - da ne grešim dušu - bilo je takozvanih ispisnika, preživelih iz onih dana i na, inače odličnoj svirci u Gradskoj Bašti pretprošle srede. Kada sam spazio oglas koji je reklamirao dotično dešavanje, pomislio sam da me čeka poluprazna prostorija sa ponekim cvikerašem u ćošku, i Monkova muzika sa razglasa. Good enuf for me, pomislio sam i zaputio se u Gradsku Baštu. Kad tamo vreva. Bend pršti. Nemaš gde pivo da spustiš. Kako sam samo malo znao o Gradskoj Bašti. Devojke podvriskuju, još jedan novitet u odnosu na devedesete, kada su podvriskivali samo muškarci. Kao i nekada, među njima je bilo poprilično onih koji su zaista i slušali muziku, a svi su izgledali kao da uživaju. Niko kao ja. Daj mi mesto za stolom, kriglu piva i uživo odsviran Evidence, i mojim licem će se rašititi izraz zadovoljstva. Ponekad je doduše dovoljno i samo pivo, ali zapravo su Monk, ili Majls ti koji prave razliku. Bolje uživo. Ako je pri tom lokal pun sveta koji barem izgleda nepatvoreno, to dođe kao bonus. Nakon koncerta se bašta naglo ispraznila, zadržavajući onu postkoncertnu atmosferu rasejanog kretanja koju proizvode konobari, muzičari, i njihove devojke. Otvoreno govoreći, nemam pojma kuda su svi ti mladi otišli, i nije me briga. Znam da u toj bašti nije bilo slobodnog mesta, za koncert Monkovih stvari.
Šta će biti posle? Omladina koja ima ovakav narod se brine za svoju budućnost, to je evidentno. Planiraju. Vagaju opcije. Sve je to već viđeno.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Dodatak: Gde god nađeš zgodno mesto ti Monka posadi, a Monk je blagorodan, pa će da nagradi
Oduševljen sam što su muzičari odlučili da daju omaž baš Monku. Nabrojao bih im imena, ali su mi neka promakla. Kasnije sam izvršio delimičnu rekonstrukciju: Strahinja Banović, truba; Milan Pavković, bas; Pota, gitara na jednoj ili par numera (ili sam poludeo, čini mi se da sam video Potu, jesam, video sam Potu); Kristijan Mlačak, tenor. Bila je i neka ženska koja je svirala klavir, ali ne znam njeno ime. Takođe, nisam upamtio ni ime bubnjara.
Rečima novodevojaka, nebitno, hteo sam da ispričam anegdotu o Monku.
Monk nije voleo da ustaje iz kreveta bez potrebe. Takođe je izuzetno cenio japansku tekstilnu industriju. Jednom prilikom su u Tokijski hotel gde je odseo došli krojači da mu uzmu meru za odelo. I tako je Monk ležao, a Japanci su ga merili. Visok ili dug je u krajnjoj liniji ipak samo stvar perspektive.
Uzimanje mere Monku nije nešto što biste prepustili početnicima. Slično važi i za slušanje većine od njegovih kompozicija. U priloženom snimku možete naći dokaz za obe tvrdnje, u pitanju je baš Tokijski koncert. Primeti se da je sako ispao pomalo predugačak. A i stvar će vam se možda učiniti pomalo predugačkom. A onda shvatite da baš tako treba.