Naslov jedne vesti od pre dan-dva svojom me je skrivenom porukom uznemirila. Naslov glasi: Manuel Vals: "Slika utopljenog dečaka iziskuje hitnu akciju." kada sam je pročitao pomislio sam kako je istina da đavo leži u malim stvarima. Hitnu akciju međunarodne zajednice, sudeći po Valsovoj izjavi, ne iziskuje izbeglička kriza koja desetine hiljada ljudi nateruje u izbeglištvo i moguću pogibelj, već slika dečaka čiji je leš voda izbacila na neku tursku plažu. Da fotograf u datom momentu nije bio na tom mestu, da li bi bilo povoda za hitnu akciju iako bi masa izbeglica i dalje završavala na dnu Mediterana ili na budimpeštanskoj železničkoj stanici ako je uspela da preskoči ogradu od bodljikave žice?
No, budimo pošteni. Niti mogu, niti želim da tvrdim da gospodin Vals ne bi tražio hitnu akciju čak i da slika dečaka nije osvanula na naslovnim stranama mnogih evropskih listova. Možda i bi. Možda je slika olakšala njemu da reaguje, jer je posedovala toliko snažnu emociju da je svako onaj ko je video, a normalan je čovek, osetio grižu savesti i barem delić krivice za nesreću koja je zadesila čitav jedan narod. Možda je šok koji su građani doživeli, videvši dečaka u crvenoj košulji, pokrenuo katarzu koja će Manuelu Valsu i drugim evropskim i svetskim političarima pomoći da čitavu aktuelnu izbegličku dramu počnu da posmatraju manje birokratsko pravničkim očima, a više ljudskim.
Ono što je zanimljivo jeste da se sada očekuje da svet reaguje onako kako Srbija već jeste. Ne znam da li je ovo prvi takav slučaj u istoriji, ali prvi u mom životu svakako jeste. Novinar Andreas Ernst, u ciriškom dnevniku "Noje cirher cajtung" opisujući situaciju u Beogradu kaže da je on i dalje kosmopolitski grad, a da mnogi Beograđani "osećaju empatiju jer su i ranije dolazili u kontaks sa izbeglicama i znaju šta znači biti proteran". „No, odlučujuće je“, piše Ernst, „to što je vlada utvrdila jasnu liniju kada je reč o postupanju sa izbeglicama. Premijer Aleksandar Vučić je shvatio da će Srbija pozitivno da se izdvoji od svojih suseda ako se prema izbeglicama bude odnosila pristojno. A pošto vlada ima veliki uticaj na medije, i oni su se priključili toj liniji. Čak i bulevarska štampa donosi priče o sudbini izbegličke dece. To utiče na percepciju izbeglica u društvu. Na njihovo prisustvo se ne gleda kao na pretnju, već više kao na povod da se dokaže balkansko gostoprimstvo."
Ja se lično ne bih složio oko toga da Beograđani, Srbi, građani Srbije, ko god, pokazuju gostoprimstvo zbog vladinog uticaja na medije, ali to možda nije ni bitno.
Bitno je da je Srbija zemlja koja je iz sukoba devedesetih izašla kao realni gubitnik, ali još i više kao medijski gubitnik jer je užasno snažna kampanja protutnjala kroz medije koji formiraju svetsko javno mnjenje ostavljajući svoje dugoročne posledice, ni malo dobre po Srbiju i njene žitelje. Mi smo ostali zapamćeni kao loši momci. Mi smo u predstavi onih koji ne znaju ništa o nama bili ubice, silovatelji, šovinisti, nacionalisti, ksenofobi, retrogradni element, neprijatelji slobode, nedemokrate, a za neke čak i genocidni narod. Koliko je sve to bilo plod negativne kampanje o nama, a koliko je posledica naših sopsvenih grešaka, zabluda i pogrešnih političkih poteza, i pre i posle 2000. godine, mogli bi o tome da debatujemo, ali čak ni to u ovom momentu nije važno. Važno je da je Vučić naslutio nešto, što i Andreas Erns vidi delimično, ali ne do kraja: mogućnost da potpuno izmenimo percepciju sveta o Srbiji i Srbima. Kažem naslutio, ali mislim - već preduzeo korake u tom pravcu, da se pobede ukorenjene predrasude, da se promene negativna opšta mesta o nama i da Sbija u vrednosnom smislu ponovo zauzme mesto među civilizovanim narodima, upravo ono koje joj je oduvek i pripadalo.
Kako može biti istina da smo šovinisti, ksenofobi i islamofobi ako smo jedina zemlja i jedini narod koji na izbeglice ne šaljemo ni vojsku, ni policiju, niti bacamo suzavac i šok-bombe? Kakvi smo to mi rasisti, ako naše majke, žene i sestre nose hranu i odeću u park pored Autobuske stanice do mere da to više nema gde da se smesti? Kakvi smo to mi nacionalisti kad u Srbiji samo jedna jedina, i to sasvim minorna i marginalna stranka, mrmlja kroz zube besmislicu o gradnji ograde prema Makedoniji? Opozicija, onaj građanski i demokratski deo, naravno, nije smogao snage da pohvali Vučićevu politiku prema izbeglicama, zaključivši su da je bolje da se prave mrtvi i da barem tako ne prave štetu. Naravno, nisu osetili ni da je sad trenutak da Srbija pozitivno utiče na svoj imidž i i učini ključni napredak u smislu poboljšanja međunarodnog ugleda, niti da je to nešto što bi i njih moglo da se tiče i čemu bi mogli da doprinesu. Ovo je, po mom mnjenju, posledica njihovog suštinskog nerazumevanja politike i njene svrhe. Naime, u fudbalu ili košarci, dobro je kada moj klub daje golove, loše je kada to čini neki drugi. U državnoj politici, dobro je kada bilo ko daje gol u korist Srbije. Baš kao što je dobro da košarkaš iz kluba za koji ne navijam postigne trojku kada igra za reprezentaciju. Ako to razumemo kada je sport u pitanju, kako ne razumemo kada je u pitanju država?
Objavljeno u Politici, 8.9.2015.