Sećam se jedne priče iz devedesetih, prijatelj mog prijatelja, retko briljantan čovek, inače doktor nauka i profesor fakulteta, završio je neki projekat i dobio honorar za to. Što je dobro, jer je baš u to vreme trebalo da oženi sina i trebali su mu ti novci. Koje nikad nije video. Jer je isplata bila u kukuruzu (nije metafora, bukvalno je). Pa se na sve strane dovijao kako i kome da ga proda, ne bi li mogao da oženi sina. Takvo vreme bilo...
Vreme današnje: jedna moja prijateljica koja je bar dvadeset godina uspešno vodila svoju radnju i uvek je zapošljavala dvoje-troje, po smenama, juče je videh – sada radi sama, od jutra do mraka. Više ne može nikoga da zaposli.
Druga opet, nezaposlena, izdržava se držeći dopunsku nastavu đacima, priča mi kako joj je sada mnogo gore. “Niko nema para za dodatne časove,” kaže, “a i oni koji imaju, daju direktno nastavnicima u školi”.
A ja sam danas sa ženom izašao iz knjižare s punom kutijom knjiga. Obogatili se, tetica iz Amerike? Pa kupujemo na metar? Ne, ta kutija je avans na njen honorar – prevela je knjigu za koju će dobiti honorar u knjigama. Jedino što ne udajemo mačku i ne moramo da prodajemo knjige, samo da napravimo novu policu.
Jedan moj prijatelj, vrsni mladi stručnjak koji je ne samo radio u struci, već i avanzovao u firmi, državnoj, nedavno je dao otkaz. Sa ženom i malim detetom i bez ijedne druge ponude, naprosto je rekao: “Postalo je neizdrživo”. I ja mu za taj čin skidam šešir.
Ipak, kada sam živeo pod sazvežđem Južnog krsta i priželjkivao da se vratim u Srbiju, pa tamo stečeno znanje i iskustvo prenesem, primenim i doprinesem, pitao sam se grešim li? I razmišljao o besmrtnom Sgt. Nicola Lo Russo iz oskarom nagrađenog Mediterranea koji je želeo da se nakon pada Mrskog vođe vrati u domovinu ne bi li gradio Novu Italiju, samo da se pod stare dane sretne s prijateljima i kaže: “Unapred je bilo osuđeno na neuspeh”.
Kada je prijatelj mog prijatelja bio plaćen kukuruzom, svi smo se tome slatko smejali. Dvadeset godina kasnije, izgubio sam svaki smisao za humor.