Pravim kulu od karata. Najpostojaniju od svih tvorevina, najmanje opasnu. Samu, kao drvo. Najviše nalik svojini.
Radim lagano i savesno, nazirem obrise krova, mnogo pre nego što postave skele.
Svakoga dana u isto vreme nastavljam da slažem.
Planiram useljenje, i raznosim pozivnice za prvu večeru. Zamišljam kako služim zalogaje raznih boja i ukusa - servirane na tacni od crepa. I kako hvale koncept, i čude se: zašto već nije otkupljen za masovnu proizvodnju.
Dobila sam i poklone… da li da ih poklonim? Možda društvu za ulepšavanje grada.
Sledećih dana je razgledam, i otkrivam delove koje nisam sagradila.
Ne čudim se. Otkrivam dalje. Otvaram i zatvaram.
Tuđi doprinos beležim pod: svodovi. Ponekad se nad njima najbolje odmorim.
Znam da ću u njoj ispisati svoje najdraže stranice, i trčati u snu, dalje nego što se može zamisliti.
Da ću se smejati i ljutiti na tačnim mestima, i da će vreme prolaziti onako kako vreme prolazi u kulama. I u kartama.
Nikada previše daleko od praga. Na putovanja nosim špil, koji može poslužiti kao krevet.
Ostajem dovoljno dugo i često, da se po prašini može iscrtati kalendar.
Poslednje deljenje počinje onoga trenutka kada prva karta padne na travnjak oivičen ornamentima.
Kula će nestati u istom trenutku.
Najpostojanija tvorevina. Najmanje opasna.
kada i ja