Piše: Rodoljub Šabić
Nedavno sam ovde na blogu napisao post "Ružno, jadno, musavo", a povodom očajnog stanja dva spomenika u samom centru grada.
Rekao sam tada da, koliko god tema može biti interesantna sa političkog, ideološkog ili nekog drugog važnog aspekta (reč je o spomen pločama koje se tiču izborne pobede Filipa Filipovića i njegove komunističke liste na prvim izborima za gradsku vlast u tek osnovanoj Kraljevini SHS, i anuliranja te pobede) nije to povod za post, da je povod mnogo jednostavniji - to što spomenici više nisu spomenici već su pretvoreni u pravo ruglo centra grada. I dodao sam da je u tom kontekstu nebitno na koga se odnose, da je stvar samopoštovanja da se nešto uradi s njima, da se upristoje. Da bi, čak i ukloniti ih, bilo pristojnije i dostojanstvenije nego držati ih u ovakvom stanju.
I pored toga, rasprava se pretvorila u žestoku razmenu "argumenata" i argumenata "komunista" i "antikomunista".
Pa kad je već tako bilo pada mi napamet da bi isti post mogao biti šlagvort za "puštanje iz boce" još jednog "duha":
Pominjući poništavanje izbornih pobeda komunista u Zagrebu, Beogradu, Skoplju, Nišu.. rekao sam: "Ovakvi događaji eskalirali su brzo dalje. Usledila je "Obznana", pa Zakon o zaštiti države, zabrana Komunističke partije i poništavanje mandata narodnih poslanika izabranih na njenoj listi, politički teror... "
A kad je o teroru, bar sa komunističke strane reč, možda najmarkantniji lik je Alija Alijagić, mladi pripadnik organizacije "Crvena pravda". On je u leto 1921.g. u parku u Delnicama ubio Milorada Drašković, bivšeg ministra, tvorca "Obznane". Osuđen je za to delo na smrt i obešen u Zagrebu početkom 1922.g.
Nakon Drugog svetskog rata i uspostavljanja komunističke vlasti jedna ulica u Beogradu dobila je ime Alije Alijagića. Prepoznatljiv je, subjektivan, ideološki kontekst. Da li bi se većina mogla složiti oko toga da ubistvo nenaoružanog čoveka nije nešto što opravdava ovakvo priznanje, naprotiv? Da činjenica da je pucao u čoveka koji je protivpravno inicirao zabranu delovanja njegove partije, poništavanje njenih izbornih rezultata, otimanje imovine, zabranu sindikalnog okupljanja može da objasni motiv za delo, ali da ne može da ga opravda?
Pre nekoliko godina u radikalno izmenjenom društvenom kontekstu ulici je promenjeno ime, što, imajući u vidu prethodno rečeno, moglo da deluje kao logična stvar.
Ali, malo ljudi zna kako se ta ulica danas zove. A zove se Ulica Milorada Draškovića. Da li bi se većina mogla složiti oko toga da kreiranje "Obznane", akta s pravnog stanovišta doslovno skandaloznog, koji nije bio zakon, čak ni uredba (kralj ga nije potpisao), koji čak nije ni objavljen u Službenom glasniku, koji je bio "papir sa bandere", a ipak poslužio kao "pravno pokriće" za ono što se dogodilo, nije nešto što opravdava ovakvo priznanje, naprotiv?
Ili "naš" pogled na sopstvenu prošlost mora trajno da asocira na onu smešno-tužnu anegdotu Henrika Sjenkjeviča o misionaru kod nekog divljeg plemena. Podučavao je pleme "hrišćanskoj nauci" i kad je ocenio da ima nekog rezultata odlučio je da to proveri na ispitu. Pa ih je pitao - "Šta je to loše delo?"; odgovor je bio - "Loše delo je kad nam neko ukrade kravu."; "Odlično. A sad - Šta je dobro delo?; "Dobro delo je kad mi nekom ukrademo kravu."