Moje veliko, nepotrebno iskustvo
Bio je jun kada smo jedan moj prijatelj i ja otišli biciklovima na Andrevlje. Penjali smo se kroz šumu, a spuštali asfaltom. Uživao sam u povratku. Kada otpustite kočnice na biciklu odjednom poletite niz strminu, nečujno i lako, a vetar struji oko vas i miluje vas po licu. To je božanstven trenutak u kome za momenat dobijete osećaj slobode koji vam ispunjava grudi.
Baš u jednom takvom trenutku sam pao. Možda sam suviše brzo ušao u krivinu, suviše kasno počeo da kočim, možda sam za trenutak zažmurio i prepustio se onom divnom bestežinskom stanju kada naglo poletite dole, niz asfalt. Ne sećam se, možda se desilo sve to zajedno. Ono čega se sećam je da već sledećeg trenutka pokušavam da povratim dah. Oslanjam se na ruke i hoću da se odignem.
Imao sam osećaj da mi je dobro, da sam se samo ugruvao i da mi fali malo odmora pa da već sutra bude sve u redu.
Tako sam se našao u urgentnom centru odakle su me poslali na institut u Kamenici. Još uvek sam verovao da je sve u redu i da samo treba da se dobro naspavam kada je dežurni lekar pogledao moj rendgenski snimak i rekao sestri: „Da, primiću ga."
Šta!!? Gde?! - vičem u sebi.
- Slomili ste ključnu kost i 6 rebara, rekao mi je. Plućno krilo vam se spustilo. Ostaćete ovde do utorka, pa ako vam bude dobro idete na kućno lečenje.
Do utorka? Čoveče pa tek što je subota. Mogu da prespavam i ujutro da idem kući, šta vam je svima...
Bila je ponoć kada sam se našao u krevetu. Od pet postelja u sobi zauzeo sam poslednju slobodnu, pored prozora. Bilo toplo, ali je prozor bio otvoren. Opila me je svežina koja je strujala kroz njega. Lagano sam utonuo u prijatno bunilo.
***
Kada stignete u bolnicu upadnete u kafkijanski svet pun izneverenih nadanja. Sutradan, kada sam se potajno nadao se moj oporavak ide u dobrom pravcu i da ću uskoro krenuti kući, doktor je rekao da mi je probijena plućna maramica i da će mi staviti dren jer treba da izvuku krv. Dreniranje, ako imate sreće, traje tri dana. Meni je trajalo četiri.
Sledećeg dana je došla jedna stažistkinja da mi postavi nekoliko pitanja: da li pijem, da li sam alergičan na neki lek, da li sam ranije bio operisani, da li pušim, da li pijem neke lekove... kaže, piše te podatke zbog operacije. Šta!? Kakva operacija?
Kada sam se odledio od šoka ona je već bila otišla. Kasnije sam shvatio da se radi o rutinskim pitanjima za slučaj da stvari krenu loše.
Dani, dani
Tako su potekli moji bolnički dani, u brigama, bolovima, nervozi i bez Interneta.
Vodopad
Sa drenom sam dobio svoje brboćalo. To je uređaj od nekoliko staklenih posuda sa tečnošću a radi na struju. Sve vreme proizvodi šum vodopada. Posle izvesnog vremena vam dosadi taj neprekidni šum, ali u početku deluje umirujuće i imate osećaj da spavate pored vodopada.
Noć
Noć je. Momak preko puta mene plače od bolova. Stavili su mu dren na leđa, između rebara i ubacili neki lek koji se širi po organizmu i koji mu razdire grudi i stomak. Kažu da je to dobro jer znači da lek deluje i čisti mu grudni koš. Gledam ga. Ne može da legne na leđa, ne može na stomak, ne može nikako. Na kraju je zajahao stolicu i prislonio glavu na naslon. Uzdisao je i čekao jutro. A još ni ponoć nije bila.
Profesionalci
Ima bolesnika koji se lako uklope na bolnicu. Tu su kao kod kuće. I sve znaju: gde je kantina, koji doktor je dežuran, koja sestra je glavna, ko je i zbog čega operisan i šta će sve da vam rade. Neki od njih se u bolnici odmore.
Revolveraš
Imobilisali su mi rame zavojem koji ide iza vrata i ispod pazuha. Zavoj je stegnut i kad stojim imam malo raširene ruke. Izgledam kao revolveraš koji se sprema da potegne.
Sezona višanja
Većina onih koji su se tih dana zatekli na mom odeljenju pali su s višnje. Nekoliko ih je bilo da su pali s trešnje. Sezona je branja ovog voća pa zato.
Jedan je bio pao s kamiona i ja s bicikla. Samo nas dvojica smo kvarili statistiku.
Ustav
Biću dobar, paziću se, poštovaću Ustav, Povelju Ujedinjenih nacija i sve drugo štagod treba - samo me puštajte odavde!
Pogled kroz prozor bolničke sobe. U daljini vidi se spomenik na Iriškom vencu i toranj kod Elektrovojvodine
Pokvareni televizor
Ušla je bolničarka pa rekla - Jedino u ovoj sobi se ne gleda tenis. Zatim je pokušala da uključi televizor. Pritiskala je redom svu dugmad, a onda otišla po nove baterije za daljinski upravljač. Posle deset minuta je odustala i otišla, a mi smo još neko vreme piljili u crni ekran.
Poseta
Došla familija u posetu. Doneli ručak. Opkolili bolesnika i gledaju kako jede supu.
- Hoćeš tortu? pita ćerka.
- Čekaj prvo da pojede supu i meso, reče žena, a onda kaže mužu - Dole imaš rezance.
Rođak dodaje - I, da sam ja ovde, tri dana bi' spavao k'o meda. Posle je to ponovio.
Ponovo televizor
O ne, opet hoće da uključe televizor! Onaj s kamiona već pet minuta stoji ispred televizora i češe se po obrazu. Onda je prišao i počeo da pritiska dugmiće. Pokušao je da ga uključi.
Ura, nije uspeo. Više volim tišinu nego rijaliti programe.
Pušač
Ima 60-tak godina, sed je, nosi brkove što mu daje strog izraz. Sutra ide na operaciju, potpisao je papire i sad mu je dosadno. Gleda po sobi i priskače ako kome treba nešto da se doda. Pričao bi, ali nema s kim. Ipak uspeo je da kaže da je ribolovac i da svaki dan peca, dva puta. Ujutro od 5 do 10 i posle podne od 17 do mraka. Strastveni je pušač. Već je dva puta silazio u prizemlje i izlazio napolje da povuče koji dim.
Na operaciju je otišao sledeće jutro. Bio je spokojan, gotovo veseo i čio, kao da ide na piće s prijateljima. Doneli su ga kroz dva dana. Jedan je proveo na intenzivnoj nezi. Sada je ležao privezan na infuziju i sa cevčicama za kiseonik u nosu.
- Kako je? Pitao ga je onaj što je pao s kamiona. Ribolovac je klimnuo glavom i osmehnuo se.
- A je l bi zapalio? - našalio se kamiondžija. Čoveku samo bljesne iskra u očima. Nasmejao se i rekao - Uh da, samo da me neka sestra ne vidi. Uh, šta bih dao za dva dima.
Posle mu je došla žena u posetu. Poljubila ga je. Bila je jako brižna i nežna prema njemu. Raspakivala je neke njegove stvari i samo usput rekla: - Znaš, ti više ne pušiš.
Čekanje
Čekanje, čekanje, čekanje. Čeka se vizita, terapija, rezultati, posete... i uvek je neizvesnost velika.
Moja bolnička lista
***
Jedne noći pred zoru sam se probudio. Kroz prozor se video pun Mesec. Bio je petak, 13-ti. Tog dana usaglasili su se moja temperatura, krvni pritisak, bolovi u rebrima i snimak grudnog koša te su me ispratili iz bolnice. Hteo sam da poletim od sreće, ali i susret sa ulicom bio je bolan. Već posle nekoliko koraka osetio sam zamor i gubitak daha. Tek tada sam shvatio da mi predstoji dug oporavak.