Gost autor| Kultura| Umetnost

NIKADA NEĆU ZABORAVITI SLIKU KOJU SAM PRVI PUT VIDEO

freehand RSS / 16.09.2015. u 21:05

Gost autor: Horhe Akimov

 

Ima već nekoliko godina od kada je Tasovac Marsovac otvorio skupštinski kanal, kako bi ostali kanali našeg prava da znamo sve bili slobodni za reprize i reprize repriza. Naravno, to je tako perfidno i sa zadnjom namerom učinjeno, taksa je duplirana, neka se notira, samo da bi u pauzama, za ručak, užinu i večeru poslanika, puštani koncerti Beogradske filharmonije. Nije naivan Ivan, vidi se čim ga pogledaš. Najviše je puštan onaj koncert na kom je slavni dirigent Zubin Mehta gostovao kako bi filharmonija skupila dovoljno novaca za turneju po dalekoj Americi. Međutim, posle godinu dve blagostanja, na grbini puste raje, taksa je ponovo ukinuta pred vanredne izbore i valjalo je menjati ceo koncept i, da budemo iskreni do kraja, namesto neatraktivnih koncerata klasične muzike, ubaciti nešto lukrativnije. Ipak je frekvencija nacionalna.


Izmišljen je, više se ni ne sećam od strane koga, možda nekog našeg studenta sa Jejla, kulturni kviz KULT LIČNOSTI gde su se takmičari, plavi i crveni kao nekada u Slagalici, borili jedan protiv drugoga u poznavanju života samo jedne ličnosti. Kako bi predstava bila primamljivija većini auditorijuma koji je ostao da živi na ovim usranim prostorima, iz vladajuće partije je stigla direktiva da ličnosti moraju biti isključivo Srbi. Iskopan je kao voditelj Nikola Pandilović, već dobrano sed i proćelav, ali sa starim tikom sklanjanja kose od očiju. Pojavili su se jaki sponzori, Železnice Srbije, i dalje na subvencijama, Pošta na čelu sa dugoživećim Krkobabićem juniorom (takođe i dalje), kao i VMA. Prvih pet do deset ciklusa kviz je bio pravi hit a skupštinski kanal je gledalo više ljudi nego svih 92 Pink kanala zajedno. Pa ipak posle nekoliko narednih ciklusa, plebsi su izgustirali novitet i gledanost je bila na nizbrdici a od devedeset prvog ciklusa je novoizmišljenom kvizu pretilo i da ga nestane. Potrošeni su svi slavni likovi iz naše istorije i praistorije (baš čudno) pa su krenuli da bivaju trošeni i živi ljudi iz naše svakodnevnice. Kako bi projekat uspeo često su menjana pravila; pravilo ko bira ličnost je olabavljeno pa je izazivač, takmičar koji bi na testiranju iz opšte kulture imao više bodova na pitanjima: Ko peva pesmu Insomnija? Ko je Leon Kojen? Kada je uhapšen Monti Berns? i sličnim, imao pravo da donese svoju ličnost sa sobom. Uvedeno je pravilo da se ukrštaju takmičari koji donose ličnosti sa istim imenom. Na primer Dragan Tarlać vs. Dragan Đilas… Devedeset prvi ciklus je nekako počeo u septembru a mene je žena još od 19. jula krenula da spopada:

– Što se ne prijaviš? Što se ne prijaviš? Toliko čitaš tog Basaru i o tom Basari, verovatno znaš o njemu više i od njega samog? Cela gostinjska soba smrdi na ubuđali Danas!


Verujte mi da sam počeo da razmišljam o tome samo kako bi ona malo popustila i u tom razmišljanju sam shvatio da je i ovaj put ženska intuicija možda na dobrom putu da pogodi pravu stvar.
Istina je bila da sam još od pre demokratskih protesta pred kraj prošlog veka, šetnji i petooktobarskog prevrata, u ovom veku, bio veliki poštovalac lika i dela, imenovanog. Dobro de, više dela, nego lika ali tako to ide. Počeo sam naravno od Fame, koju sam čitao iznova i iznova trudeći se da proniknem u svaki detalj, svako poređenje, svaki sarkazam i podsmeh. I pored toga, da budem iskren do kraja, nikada nisam zaista shvatio o čemu je zapravo ta knjiga, mada sam se trudio da se to ne vidi, imajući uvek spremne prigodne citate. Bio mi je jedanaesti put da je čitam, zadremao sam u čekaonici porodilišta u Kraljice Natalije, nekada davno Narodnog fronta, kada je babica izašla na hodnik, grubo se nakašljala i pokazala mi, uz osmeh, srednji prst. Trgnuo sam se iz sna.

– Svetislav – grunuo sam ko iz topa.

Možda je vama smešno da se mali zove tako ali kum se tada nije treznio tri dana i tri noći i poslednja ideja za ime koju je pod gasom iskazao putem Skajpa je bila Zlatibor. Žena mi je bila zahvalna što ga nisam poslušao iako je kum svetinja. Po izlasku iz porodilišta mi je rekla da je znala da će se zvati Svetislav čim je na ultrazvuku saznala pol. Ženska intuicija.

Dok je mali odrastao na odmore smo uvek odlazili na Taru i na njena jezera, naravno nebrojeno puta sam bio i u Užicu i u Bajinoj bašti. Dok je Sveta učio da vozi bicikl sa mamom, mene su redovno uspavljivala maštarenja o tvrđavi-gradu na Zaovinskom jezeru, eko-parku, vrhu Bermudskog trougla zapadne Srbije, Drvengrad, Andrić-grad, Svetograd, kako bi se zvao moj Kamelot.

Danas kada sam osvojio milijardu dinara, da dobro ste pročitali, kao pobednik kviza KULT LIČNOSTI ozbiljno razmišljam da svoje snove pretvorim u stvarnost.

Isprva nije izgledalo sve tako lako. Već sam spomenuo da sam odlučio da se prijavim samo da bi Vida prestala da me podbada. Međutim već na samoj portirnici zgrade skupštinskog kanala na Košutnjaku spetljao sam se i zamalo nisam dobio batine. Čuvar je bio besan kao nemački ovčar koji mu je bio privezan za nogu i moje tiho obraćanje i zamuckivanje je prihvatio kao neku vrstu podjebavanja za koju je zaprećena kazna: šamar ručerdom koja mrvi bučice. Znao sam da će mi moj govorni aparat biti najveći neprijatelj na ovoj nemogućoj misiji ali kada je uspeo Tom Aprcović Kruz, uspeću valjda i ja. Progovorio sam dovoljno razumljivo pred gorilom vezanom lancem za psa, tek sada vidim, i rampu i portirnicu, i on me je ljubazno uputio u studio 23 na prijavu. Na prijavi sam napisao, kao da upisujem srednju školu, prva želja SVETISLAV BASARA, druga, treća, četvrta i tako do petnaest, SVETISLAV BASARA. Rekli su mi da će me zvati za koju nedelju na testiranje, samo da prođe ciklus kviza Radoš. Bajić vs. Ljušić.

Uh. Ko li bira te likove? – pomislio sam.

Naravno prošlo je više od mesec dana jer je jedan od takmičara bio baš dobar, skoro odličan, na Radošu Bajiću, ali je kasnije nezavisna nevladina komisija otkrila da je to neki njegov rođak pa ga je diskvalifikovala i pobedu dodelila Ljušićevcu. Taj je imao priliku da se, u drugom delu kviza, sam bori za milijardu dinara kroz set od sto pitanja, svako sledeće malo teže od prethodnog ali donosi i malo više novca. Ipak je već na trinaestom pogrešio (Kojim primerom Radoš Ljušić pokazuje da ima razvijenu ekološku svest o potrebi recikliranja starog ali i novog papira?). U programu uživo se moglo videti nevešto čitanje i seckanje pitanja od strane Nikole Pandilovića, pa se takmičar žalio da je pitanje nepropisno pročitano i da ga nije razumeo, čak je nakon pogrešnog, odnosno nepostojećeg odgovora, (vreme mu je isteklo), isti nasrnuo na starog Nikolu, počeo da ga davi, uletela je komunalna policija i u tom je momentu režija reagovala i pustila od sredine dobro znani koncert kojim je dirigovao Zubin Mehta.

Moje testiranje je bilo zakazano za 21. decembar i tada sam već znao da moj protivnik, koji je doneo Svetislava Pešića, koga sam izuzetno cenio i poštovao zbog zlatnih medalja u Istanbulu i Indijanopolisu, nema nikakve šanse. Test opšte kulture sam lagano prošao rezultatom 100/100 jer dok su moje kolege u Agenciji za privredne registre na pauzama rešavali sudoku, igrali idiotske igrice na društvenim mrežama ili uplaćivali on-line tikete, ja sam na blogu nekog propalog studenta filozofije, koga su svi zvali Higijeničar, pa mu se tako zvao i blog, rešavao provaljene testove za upis u narednu školsku godinu. Tu je bilo stotine i stotine pitanja, kako je pre neku godinu kompjuterski softver instaliran sa namerom da generiše pitanja prateći elektronsku dnevnu štampu. Tako sam bio u odličnoj kondiciji i lako zaradio prednost izazivača u kvizu. Moj protivnik je naravno ispao posle par emisija na pitanju iz koje Basarine knjige je sledeći odlomak:

Ministar sa gitarom je izašao pred raju i rekao: Ko god ima para da odleti na Kipar u narednih godinu dana imaće hiljadu evra. Treba mu samo lopata, malo snage u rukama da može da kopa plažu, i prava plaža. Verujte mi ljudi, pare su zakopane na plaži na Kipru…
Onda je udario Smoke on the water rif na svom Fenderu (ko sve danas svira Fender) i publika je doživela električni orgazam.

Baksuzni suparnik nije namirisao trik pitanje i najlakši mogući odgovor od svih: NI IZ JEDNE i lupio je Mein Kampf.
Posle njegovog ispadanja ostao sam da se borim protiv sistema sam samcijat. Moram priznati da mi je Nikola Pandilović izgledao tada kao saveznik u toj borbi, čak smo se pre i posle emisija nekada i družili na košutnjačkoj trim stazi, tragovima otmice Nikole Stambolića. Jednom smo u dužoj šetnji i prijatnom razgovoru stigli nekako i do kuće Vuka Draškovića koji je izveo u šetnju svog vučjaka Vučka. Vuk ima vučjaka Vučka, ha, smešno ne? Ali to je bilo samo jednom.

Pitanja su se ređala iz emisije u emisiju, u pauzama vanrednih skupštinskih zasedanja, pre ili posle koncerata Beogradske filharmonije, i sva sam glat prolazio kao da su to bila pitanja iz mog života. Emisija u kojoj mi se smešila milijarda dinara bližila se munjevito i svi su mediji već pisali o tome. U nedostatku drugih dovoljno unosnih priča, novine, portali i tabloidi počeli su da razvlače mene, moju porodicu, Basaru, Pandilovića, čak su iskopali i neki prljav veš gorile sa ulaza koji je bio vezan lancem za psa, rampu i portirnicu.

Vrhunac sezone se bližio. Poslednje pitanje, ono za milijardu ili ništa bilo je namerno odloženo za još deset dana kako bi se pravila veštačka tenzija u narodu, svakodnevno, i kako bi se postigla maksimalna gledanost. U ovom kvizu, da napomenem i to, nije bilo kukavičke opcije povlačenja sa pet stotina miliona ili ranije, odlazilo se kući ili praznih džepova ili kao Elmer Fad.

Ako mi verujete da tih deset dana nisam ni pipnuo Basaru. Šef na poslu mi je dao plaćeno samo da mu obezbedim karte za publiku u studiju, hoće da dovede švalerkinog sina, da bude deo spektakla. Žena mi je kuvala omiljena jela, nudila blow job, sa protezom ili bez, kad god poželim odlazila sa Svetom kod tašte samo da bih bio sam, samo da bih ponavljao Basaru. Mene je istina prvih nekoliko dana kopkalo šta to nezavisna nevladina komisija može da servira u tom jednom tako vrednom pitanju i pokušavao sam da razabrem među svim unosima koje sam godinama skupljao o Basari. Jednom prilikom mi se bilo zavrtelo u glavi od toga. Srećom tek sam bio ustao iz fotelje, pa sam brzo seo natrag. Onda sam jednu noć sanjao pitanje. Bilo je nevešto pročitano, kao da sam ga sam sebi čitao i ništa nisam razumeo a vreme je krenulo da teče. Pored mene, bio sam obučen kao Nikola Pandilović, imao sam i onaj tik sklanjanja kose od očiju, stajao je megafon na kom je pisalo MUMLAFON i ja takmičar sam molio sebe voditelja da pitanje ponovo pročita(m) koristeći poslednju reč tehnike koja mumlanje pretvara u razgovetan govor.
Vreme je isteklo, zvono se oglasilo, ja sam se cimnuo iz sna a Vida je bila na vratima, vratila se od tašte i htela je da uđe. Ustao sam i otvorio joj vrata.

Od tog popodneva na dalje odlučio sam da ne pravim sebi dodatni pritisak i da je poslednje pitanje u kvizu KULT LIČNOSTI, s obzirom na sumu koja se nudi gotovo nemoguće predvideti i da će mi za njega zasigurno trebati sreća, jer sam sve do sada savladao na suvo znanje.
Javljali su mi se ljudi spremni da pozovu Albaharija u Kalgari da ga pitaju šta me mogu pitati ali sam na dalje sve odbijao.

Došao je i taj dan.
Našao sam se sa Nikolom Pandilovićem pola sata ranije ispred studija da još jednom prođemo scenario, ko šta i kada govori. Producenti su osmislili da emisija potraje iako samo pitanje kao pitanje traje maksimalno tri minuta. Nezavisna nevladina komisija je bila obezbeđena tako da ni Nikola ni ja ne ostvarimo sa njima bilo kakav kontakt očima. Sedeli su u najvećem ikada sefu u Srbiji, uvezenom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, premijerno prikazanom na vrhuncu sezone KULTA LIČNOSTI. Zauzeo sam svoje mesto.

Nikola Pandilović je takođe zauzeo svoje mesto i predstava je mogla da počne. Da vas ne davim ponovo ako ste gledali prenos, sve je to bilo razvučeno do granice pucanja pažnje i strpljenja. Prošla je više ponoć kada je neko iz sefa doturio prelepoj hostesi koverat sa pitanjem. Ona ga je pružila Nikoli Pandiloviću, a on joj je nekako šmekerski namignuo. Teoretski bi mogao da joj bude deda. Ne znam što sam to pomislio ali jasno je da nisam bio koncentrisan i tada je već krenula mala panika.

Smireni glas Nikole Pandilovića dok čita pitanje učinio je da se ponovo fokusiram i saslušam ga.
– Dakle kucnuo je i taj čas, naš takmičar odgovara na pitanje, za nagradu koja nikada nije bila isplaćena kod nas. Jednu milijardu dinara. Da li si, izvini što ti ne persiram ali sprijatelji smo se za ovih nekoliko nedelja, a i mlađi si od mene, da li si spreman?

Klimnuo sam glavom.

– Dakle pitanje glasi:

Godina je davna 1994. rana jesen, Basara je u Užicu i govori na otvaranju jedne slikarske izložbe u Jokanovića kući… Naše pitanje za tebe glasi: Kojim rečima Basara započinje obraćanje okupljenoj publici? Dovoljno je prvih pet reči, po izgovorenom redosledu…
Kada je čitanje završeno krenulo je da mi teče tri minuta vremena da se setim odgovora. Mene to nije doticalo ni malo. Znao sam odgovor i trebalo mi je pet sekundi da ga izgovorim. Mogao sam čekati i čekati. Imao sam lak korak kao balerina iako sam stajao u mestu. Leteo sam kao galeb Džonatan Livingston ili kao oni bogataši koji imaju svoj helikopter sa podom od pleksiglasa kroz koji se vidi reljef pod nogama. Postao sam bogataš i pre nego sam odgovorio jer sreća je bila na mojoj strani. Nikola Pandilović se znojio kao da je u sauni, hostesa je van kadra, od nemoći da izdrži moje ćutanje pala i oborila monitor. Video sam sve ljude kraj malih ekrana koji grizu nokte, šapuću jedni drugima: mora da je DOBRO VEČE DAME I GOSPODO, to je trik pitanje. Drugi su verovatno vikali da je sve nameštaljka i da sigurno radim za skupštinski kanal, Poštu i Železnicu zajedno i da im se pare vraćaju jer je pitanje prelako i odgovor je:
DOBRO VEČE DAME I GOSPODO.

– Nikada neću zaboraviti sliku koju sam prvi put video… – rekao sam sekund pre nego što će isteći vreme. Hladan kao Drina. Hladan kao Tara i Piva zajedno.

Tišina je potrajala treptaj oka i na dalje sam izgubio sluh. Nikola Pandilović je prvi skočio od radosti i potrčao mi u zagrljaj. Moj šef, sin njegove švalerke, jedan brka koji je imao naočare za vid na glavi a one za sunce u džepu košulje… To je sve što sam video. Posle toga mi je nestala i slika. Osvestio sam se u hodniku koji vodi do studija i namirisao prosuti šampanjac i izgorele prskalice. Oko mene se lelujao džinovski ček od milijardu dinara. Biće dovoljno da sagradim svoj Kamelot, Svetograd na obali Zaovinskog jezera, koje se gledano iz privatnog helikoptera kao kakva orlušina ustremilo ka druga dva temena Bermudskog trougla zapadne Srbije. Ostaće mi i da saniram nekoliko klizišta u Bajinoj bašti, tek onako.

Sigurno vas zanima kako sam pored svih detalja iz Basarinog života znao i ovaj poslednji minorni, reklo bi se detaljčić. Odmah da vam kažem to je bila čista sreća. Kao dečak tek školskog uzrasta imao sam VHS rekorder na kom sam gledao i crtane i igrane filmove. Imao sam jednu traku, to je tada bio rekord, od 240 min, BASF Super H, koju sam stalno presnimavao, dosnimavao, gledao i premotavao… Po mom sadašnjem sećanju, počinjala je špicom Asteriksa i Obeliksa, hrvatska sinhronizacija, ali ubrzo zatim je počinjao Excalibur, film o čarobnjaku Merlinu i kralju Arturu, omiljeni film mog mirnog detinjstva. Posle odjavne špice uskakalo se u sred videa otvaranja samostalne slikarske izložbe mog pokojnog teče i krštenog kuma Nikole Klisića iz Užica. Pogađate, godina 1994. rano proleće. Jokanovića kuća. Video traka se odmotava, pojavljuju se neki likovi u kadru, TV5 snima svojom kamerom, nestaju, pojavljuju se malo slike, malo atmosfera. Traje neko vreme skupljanje publike a onda počinje i otvaranje. Kustos prozbori nekoliko suvislih rečenica i reč prepusti mladom Svetislavu Basari. On počne sa:

– Nikada neću zaboraviti sliku koju sam prvi put video… a onda najednom prvo nestane ton, vidim ga da još govori, pravi pauze, gestikulira a onda nestane i slike i traka stane, dodirne kraj i počne da se premotava unazad.

U znak sećanja na mog teču i krštenog kuma slikara Nikolu Klisića 1941-2014.



Komentari (13)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

anonymous anonymous 21:21 16.09.2015

Previše teksta .....



.... i previše puta ....pomenut ..... Basara....


Dovoljan razlog ....da se neprimetno udaljim ....

horheakimov horheakimov 21:25 16.09.2015

Re: Previše teksta .....

Pa nije ovo tnjiter. You lose.
anonymous anonymous 21:48 16.09.2015

Re: Previše teksta .....

horheakimov
Pa nije ovo tnjiter. You lose.


....Pa nije ovo ..... poker ....ili tenis ....


....pa je loptica u autu .....a ti dobijaš....


Ako baš hoćeš .... da dopunim .....

....previše neinteresantnog teksta ....


.... i boli me uvo .... za detalje iz Basarinog života....


Dakle, razlika je u ukusima, a ne .... u poenima....
horheakimov horheakimov 22:17 16.09.2015

Re: ...više .eks.a .....

anonymous
.... i pre.... pu.. .....Pomen.. ..... .asa.. ......vo... ..zlo. ....da .. neprimetno ud.... ....

anonymous anonymous 02:09 17.09.2015

Re: ...više .eks.a .....

horheakimov
anonymous
.... i pre.... pu.. .....Pomen.. ..... .asa.. ......vo... ..zlo. ....da .. neprimetno ud.... ....




.....Tako je ! .... svako ima svoj stil ....i izraz ...Drago mi je da si primetio.

....A i nadam se ....da će tekst komentarisati ...i neko kome će se svideti ....

..................................
anonymous anonymous 03:10 17.09.2015

Re: ...više .eks.a .....



emsiemsi emsiemsi 19:58 20.09.2015

Re: ...više .eks.a .....

anonymous
horheakimov
anonymous
.... i pre.... pu.. .....Pomen.. ..... .asa.. ......vo... ..zlo. ....da .. neprimetno ud.... ....




.....Tako je ! .... svako ima svoj stil ....i izraz ...Drago mi je da si primetio.

....A i nadam se ....da će tekst komentarisati ...i neko kome će se svideti ....

..................................

Коме се то може свидети ?
Успут --- једва прочитао четвртину.
horheakimov horheakimov 22:15 20.09.2015

Re: ...više .eks.a .....

једва прочитао четвртину.

Koga je to briga?
schifffahrt schifffahrt 20:13 18.09.2015

Gost autor: Horhe Akimov

Gost autor: Horhe Akimov

...je inženjer ubedjen da je promašio profesiju?


horheakimov horheakimov 23:55 18.09.2015

Re: Gost autor: Horhe Akimov

Taka nataka...
horheakimov horheakimov 00:19 19.09.2015

Re: Gost autor: Horhe Akimov

inženjer

Zašto inženjer?
zadnjapetoletka zadnjapetoletka 08:59 19.09.2015

Kum

Evo ti na poklon fotografija kuma od pre pedesetak godina. Zao mi je da cujem da je umro. Drugog sam zamutio, ziv je pa nam treba pristanak.

horheakimov horheakimov 10:52 19.09.2015

Re: Kum

Eto, znao sam da će se i neko normalan javiti...
Hvala, nemam ovu...
Bilo je to u maju prošle godine, tada sam ovo napisao...
Bio mi je omiljeni teča. I kum. I drugi otac.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana