Sport| Zdravlje| Život

Srbija preko Rija do Tokija

robylad RSS / 05.10.2015. u 17:32

Pre tacno 18 meseci sam prestao da pijem alkohol, potom sam izbacio i slatkise, secer i sve grickalice koje postoje. Doduse nisam ja nesto puno ni pio, mozda par piva mesecno, tu i tamo neka orahovaca godisnje, i rakija za Bozic. Ni slatkise nisam puno jeo, ali sam odlucio da ih skroz izbacim, nekako mi je tako doslo, kao da mi organizam vise nije trazio te gluposti. Poceo sam da se raspitujuem kod Lele za pravilnu i zdravu ishranu, gledao sam sta profesionalni sportisti jedu, kako zive i treniraju. U tu pricu je nekako sa neba uleto i Vanja, drug iz osnovne, tih i mali decak iz klupe koji je sada susta suprotnost svega sto sam tada pamtio. Osoba koja tako zraci i izgleda mora da zna vise od mene, pa sam tako i njega ugnjavio i iscedio da upijem sve sto zna o ugljenim hidratima, proteinima, slozenim i prostim secerima, a njega nije mrzelo da mi detaljno sve pojasni. Posle par nedelja su krenuli i prvi vidljiviji rezultati mog novog zivota. Poceo sam da se osecam bolje, pozitivnije, lakse. Odjednom mi ni jutarnje vezbanje pre posla nije padalo tesko, nedostatak crne cokolade sam sve manje primecivao, i sve se lepo slagalo. O ovakvoj vrsti ishrane i zivota ima na hiljade tekstova po internetu, pa necu puno o tome daviti, koga interesuje, neka slobodno pita, voljan sam da sve pojasnim i posavetujem.

Ali, nekako nisam imao cilj. Jesam bio u formi, trcao polumaratone, vezbao svaki dan, ali nesto je falilo a da nisam znao sta. I onda je varnica zatreperela. Jos dok sam ziveo u Maleziji i gledao Olimpijske igre osecao sam neko uzbudjenje. Nije to obicno uzbudjenje oko pobede nasih sportista, nego vise pitanje kakav li je osecaj ucestvovati na najvecoj svetskoj smotri sporta? U nekom decackom ludilu nasao sam mail naseg atletskog saveza i pitao ih kako postoji mogucnost da se dodje do norme za Olimpijske igre u nekom sportu poput trcanja, brzog hodanja, ili slicno. Prolazili su dani, nedelje pa i meseci, odgovora nije bilo a ja sam iskreno i zaboravio da sam tako nesto suludo pitao. Ali, ta znatizelja nije umrla, samo se povukla i cekala novu priliku da me prodrma. I, kako se blizi Olimpijska godina mene opet kopka to isto pitanje - kako do Olimpijskih igara? Sada je sve dostupnije nego onomad, i preko zvanicnog Facebook profila Olimpijskog komiteta Srbije usudim se da pitam opet istu ludost - da li je moguce izboriti olimpijsku normu na 10km trcanja ili brzo hodanje, na koliko god se hoda, jer nista nisam znao. Gle cuda, odgovorili su mi, i rekli da je sve moguce samo treba da kontaktiram Atletski savez Srbije i da ce mi oni dati vise detalja. Sjajno je sto zivimo u vremenu gde se komunikacija tako lako postize. Uputim ja Atletskom savezu isto pitanje, i oni mi isto odgovore da je moguce, samo treba da nadjem klub za koji bih se takmicio i da ce trener tog kluba da mi pojasni sve detalje. Hej, pa ovo sada deluje mnogo pozitivnije! Setim se da je Ana iz srednje skole trenirala atletiku "Anci, imas i dalje neki kontakt u nekom atletskom klubu, pokusao bih da izborim olimpijsku normu?" Kako sam to napisao shvatio sam koliko suludo zvuci da se neko sa 33 godine raspituje o Olimpijskim igrama. Ali, nisam mario - sada idem do kraja! Kontakt po kontakt, i dodjoh do broja telefona Vladimira Savanovica, ni manje ni vise nego dvostrukog Balkanskog prvaka i drzavnog sampiona u brzom hodanju! Pozovem ga i ugovorimo prvi trening brzog hodanja, bas na dan mog 33.rodjendana.

U dogovoreno vreme dolazim po njega i momke koje on trenira i krecemo na Adu. Nikada do sada licno i toliko dugo nisam sedeo pored i pricao sa prvakom drzave bilo u cemu, pa sam bio malo povucen, sto iz postovanja sto zbog divljenja. Vlada je mladji od mene dve godine, a celih 19 godina se bavi hodanjem! Dva momka su mladja petnaestak godina od mene i u tome su 4 godine. Dalibore konju jedan, sta si umislio da je to bauk i tek tako lako? Da, u formi sam jer vezbam skoro svakodnevno par godina vec, ali kako kaze nas najveci covek Milan Strongman - ima velike razlike izmedju vebzanja i treniranja, ovo prvo radis da ostanes u formi a drugo kad imas cilj. Hm, mozda je ovo to nesto sto je meni falilo? Taj cilj u vidu 5 olimpijskih krugova koji su i dalje daleko u magli. Taj moj 33. rodjendan nikad necu zaboraviti, jer i posle mesec dana od tada ja i dalje imam osecaj da se nalazim u nekoj skrivenoj kameri! Bilo je jos uvek toplo, pa smo trening radili samo u sortsevima, a meni je zapalo kako su svi oni gradjeni - skoro bez imalo masti u telu. Kao Brus Li da je stajao ispred mene, pogotovo Vlada. I sam znam koliko je tesko dostici takav vid samokontrole, ishrane, discipline i vezbanja da bi se tako izgledalo. Pitaju me koliko imam godina, ja im odgovorim 33, a oni se polgedase u cudu "Mora da se salis, telo ti kaze da imas 25"! Ha, scena prva, skrivena kamera IDE! Bojazljivo prihvatam to kao pohvalu i satisfakciju za moj trud oko vezbi a pogotovo ishrane. Prica ide dalje i po prvi put saznajem da u brzom hodanju postoji tehnika, pravila, sudije, ogranicenja, opomene, diskvalifikacija... Vlada kaze da ta tehnika spada u jednu od tri najteze u celoj atletici, i odvaja dobrih pola sata objasnjavajuci mi i pokazujuci svaki detalj i pokret ramena, laktova, ruku, kukova, kolena i stopala. Covece - ovo je komplikovano! Dok sam trcao silne polumaratone nisam uopste razmisljao o bilo kakvoj tehnici, samo da izdrzim do cilja u sto kracem periodu. A ovde je sasvim druga prica, ali ne dam se tako lako poraziti! Na Vladin zahtev demonstriram sta sam zapamtio od njegove price. "Zategni kolena, spusti ramena, radi rukama, gibaj kukove, odbaci se od stopala" ponavljam u sebi dok me oni gledaju kako pravim svoje prve brze korake. Opet ostaju u cudu! Kazu da nikad nisu videli da neko na prvom treningu tako kvalitetno savlada tehniku. Scena druga, skrivena kamera IDE! Vlada mi je posle rekao da nikada u zivotu nije video da neko za par treninga savlada tehniku kao ja! Scene skrivene kamere se ponavljaju...

Nike RUN
Nike RUN
Naravno, tehniku nisam savladao skroz, imam jos puno da ucim, ali za pocetak sam sasvim zadovoljan. Shvatio sam da nema skrivene kamere, iako mi je dugo trebalo. Gledajuci sve te momke oko mene kako kao navijene igracke bukvalno prolete pored mene hodajuci, shvatam koliko je ovo naporan i specifican sport. Koliko treba da se vezba, usavrsava tehnika, trenira izdrzljivost... Dok sa tim mislima svako vece lezem i budim se, nisam ni primetio da je dosla We run Belgrade trka na 5km na Novom Beogradu za koju sam se prijavio pre nego sto sam poceo da treniram brzo hodanje. Saznajem da cela ekipa sa treninga namerava da prohoda trku. Dolazimo tamo ujutro a meni Vlada sat vremena pre pocetka trke kaze "Sto ne bi i ti probao da ishodas svojih prvih 5km?" Pomalo zbunjen a vise preplasen ne znam sta da kazem, ali ipak pristajem. Pred samu trku prilazi Vladi niko drugi nego Emir Bekric! Pozdravljaju se srdacno, cak me i upoznaje sa njim, a ja opcinjen njegovom pojavom ne znam ni da se predstavim, zamuckujem... Adrenalin se dize pred sam start trke. Cuje se pucanj i pocelo je - moja prva trka brzog hodanja na 5km, posle samo par dana treniranja! Svi me prestizu "Prespor sam, blamiram se, sta cu ja ovde", sve te misli mi se motaju po glavi. Prolazim pored jednog bilborda na kome pise nesto kao "sta danas deluje nemoguce sutra ce biti samo trening". To kao da je napisano za mene, pomislim i nastavim da se bodrim da zavrsim trku. Ulazim u cilj sav ponosan sto sam uspeo da ishodam 5km i to par minuta brze nego sto je Vlada predvidjao! Sledecih par dana sam se raspadao, bolelo me koleno, stopalo, zadnja loza. Nikada u zivotu nisam osetio povrede na tim delovima tela. "Bice sve ovo naporno" mislim u sebi. U poredjenju sa trcanjem hodanje je pet puta teze, zahtevnije, napornije. Istrcao sam gomile polumaratona, i ovo ne moze ni da se poredi koliko je tezak sport. To je bar moj utisak, a kako sam to poceo da pricam i drugim ljudima oko mene, svi su se slozili. Samo sam ja izgleda mislio da je to lako!

Srebro!
Srebro!
Prolazili su dani na treninzima, u pricama sa Vladom, upijao sam svaku njegovu rec i korak. On u mojoj glavi i dalje deluje kao da trci kada proleti pored mene, ali tako i treba - to mi je cilj, da jednog dana budem kao on! Na jednom od treninga on pomene da je Drzavno prvenstvo za dve nedelje, i da ce me prijaviti! Kako, sta, kad, MOLIM? Kako ja da izadjem na drzavno prvenstvo posle tek par nedelja treniranja, da li je ovo povratak skrivene kamere? Ubedjuje me da sam spreman za 10km, ja mu ne verujem bas, pa tek sam se skrpio od raspadanja od trke na 5km! Hodace on i jos nekih par iskusnih nasih hodaca koji jure normu za Olimpijske igre na 50km! Pedeset kilometara?! Pa to je malo manje nego od Beograda do Rume, i to treba prohodati. Ne prohodati, nego brzo prohodati, i to za 3 sata i 40 minuta! Podvig za svako divljenje. Ok, ponavljam u sebi, bicu poslednji svakako, ali cu iskoristiti ovu priliku da vidim uzivo drzavne prvake kako hodaju, da gledam njiihovu tehniku i naucim sto vise mogu. Kako se blizio dan trke pojedinci su odustajali i ostali smo samo nas trojica u konkurenciji. Bronza u dzepu reklo bi se, ali treba izdrzati bez diskvalifikacije 10 kilometara! Sa druge strane, nikome nije zabranjeno da ucestvuje, tako da to sto nema vise ljudi nije moj problem. Blizi se start trke, oko mene sve profesionalni sportisti, a nekako sebe jos ne ubrajam u iste. Tu su i pobednicka postolja i medalje, spiker, zastave, pa i malobrojna publika, sve me podseca na davnu 1997.godinu kada sam osvojio bronzanu medalju na Drzavnom prvenstvu u skokovima u vodu. Pucanj pistolja i krenuli smo! Vlada je vec odmaglio, a ja se drzim sa nekim juniorima. Uskoro saznajem da je jedan od nas trojice odustao tako da samo treba da zavrsim trku i imam srebrnu medalju! Samo da zavrsim, ha! Deset predugih kilometara sam pregazio, umro i izdigao se vise puta ali sam uspeo, uz samo jednu opomenu, na sta sam kao pocetnik izuzetno ponosan. Inace se opomene daju za savijanje kolena i poskok od zemlje. Kolena skoro nikad ne smeju da budu savijena, a isto tako, skoro uvek moraju oba stopala da budu u dodiru sa podlogom. Dok su mi stavljali medalju oko vrata opet sam cekao da neko vikne "skrivena kamera IDE", ali nista od toga - ovo je java, nije nikakav san! Postao sam vicesampion zemlje za tako kratko vreme i sticajem sasvim cudnih i nepredvidjenih okolnosti da sam ja zeleo da viknem "skrivena kamera IDE"!

Nitra
Nitra
Odjednom me sve osobe oko mene koje me nisu uzimali za ozbiljno polako gledaju drugacije. Stizu pohvale sa svih strana, preko potrebna podrska najblizih i shvatanje koliko je to vazno za neka odricanja - podrska. I dok se medalja jos sija oko vrata stize jos iznenadjenja - Vladu u Slovacku svetski sampion na 50km poziva da bude gost/ucesnik na trci u njegovom rodnom gradu, a on je odlucio da povede malog Pedju koji je najbolji u zemlji, a i sire u njegovom uzrastu i MENE! Dobro, gde je ta kamera vise? Dok ja zveram okolo i trazim objektiv da se konacno nasmejem i kazem "dobra fora" vec sam za volanom Swrleta i vozimo se u Slovacku! Smestaj i sve drugo je obezbedio licno otac svetskog sampiona Mateja Tota, sto daje posebnu vrstu tezine celom dogadjaju. Posle nesto vise od 500km voznje stizemo u mali grad Nitra, blizu Madjarske granice. Hodace se u centru, u njihovoj pesackoj zoni poput nase Knez Mihailove ulice. Dosao je i dan trke a Vlada i Pedja mi objasnjavaju ko ce sve ucestvovati, bivsi evropski prvak, evropski viceprvak, sto uz Vladu (dvostrukog prvaka Balkana) i Mateja (svetskog prvaka) cini svojevrsnu Ligu Sampiona brzog hodanja. Dalibore konju jedan, opet se blamiras, sta ces ti medju njima, ne pripadas tom rangu! Neka, ucestvuj, hodaj, upijaj, gledaj kako to rade sampioni, ako zelis biti najbolji - treniraj sa najboljima, nema boljeg recepta za uspeh. Upoznajem se redom sa svakim od gorepomenutih, i dalje ne verujem gde se nalazim, ko je sve oko mene, ko me oslovljava po imenu. Vlada me upoznaje i sa Olimpijskim sampionom iz 1988. godine! Kakva plejada vrhunskih sportista i sampiona, a ja na sedmom nebu od ponosa. Krenulo je i najavljivanje zvanicnog spikera, a moje ime se opet sticajem cudnih okolnosti naslo medju svim tim sampionskim imenima. Naravno da nisam ocekivao nista drugo osim poslednjeg mesta na svojoj prvoj medjunarodnoj trci, ali sam iznenadio i sebe i Vladu rezultatom koji sam popravio za par minuta cak od prethodne trke. Hodajuci pored svih njih imao sam osecaj da sam zaista u nekom filmu. Njihovi pokreti, njihova fizicka i psihicka spremljenost, pozrtvovanje i odlucnost su me ostavile bez teksta. Posle trke mi svi cestitaju, rekao im je Vlada da treniram tek mesec dana, svi me hvale i porucuju da nastavim da treniram, da imam lepu buducnost. Covece, ja prilazim svetskom sampionu da mu cestitam na pobedi, a on se zahvaljuje cestitanjem meni?! Uz veceru sa ucesnicima i njegovom porodicom zavrsava se i ovaj neverovatni san.

Matej Tot i ja
Matej Tot i ja
Dok je Swrle klizio nazad u Srbiju preko Madjarske u kolima vlada divna atmosfera. Slavi se Pedjin pehar za prvo mesto, hvale me za moju trku, a svi zajedno mislimo na Vladinu zivotnu trku koju hoda za par dana u Nemackoj, gde juri normu na 50km za Rio. Vlada, mali radosni decak u telu profesionalnog sportiste zivi svoj san, ne znajuci da je to i moj. Ali, iako mi Rio deluje dalje sada, kada sam toliko blizu dosao, Tokio deluje nikad blize. Srbija do Tokija, dace Bog!

 

Dalibor Kokic 

Atačmenti



Komentari (29)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

AlexDunja AlexDunja 18:03 05.10.2015

čestitam

najiskrenije.

naš kolega bloger milutin se bavio hodanjem kao omladinac,
jedva čekam da vidi tvoj blog.

odabrao si zaista težak sport, dobro je da godine
ne ometaju mnogo uspeh u njemu, duge pruge i jesu za starije
robylad robylad 18:22 05.10.2015

Re: čestitam

Ne znam za Milutina to, svaka cast. Stvarno jeste tezak sport, nije da se hvalim, ali je bas naporno
Hvala na cestitkama, izgleda da sam kao vino, sto stariji, hehe...
blogovatelj blogovatelj 20:10 05.10.2015

Re: čestitam

Stvarno jeste tezak sport, nije da se hvalim, ali je bas naporno


Mene kod brzog hodanja najviše oduševljava činjenica da hodači na primer krenu u tri popodne iz Kragujevca, u pola devet su u Kraljevu, a nisu trčali.
antioksidant antioksidant 19:14 05.10.2015

:0

могу рећи да си нешто најближе спортском идолу ког имам тренутно
robylad robylad 19:19 05.10.2015

Re: :0

uh, hvala
myredneckself myredneckself 20:17 05.10.2015

Re: :0

Neka, ucestvuj, hodaj, upijaj, gledaj kako to rade sampioni, ako zelis biti najbolji - treniraj sa najboljima, nema boljeg recepta za uspeh.

Česitam od srca na upornosti, trudu i željama da ostvariš ono o čemu si počeo da sanjaš. Možda ti je suđeno da se upišeš u šampione.
Čovek treba da sluša svoje srce, i sve to što ga vuče, vuče...
Sa uživanjem i divljenjem sam pročitala tvoj post.
Još jednom, srećno robylad!
Atomski mrav Atomski mrav 20:23 05.10.2015

Re: :0

могу рећи да си нешто најближе спортском идолу ког имам тренутно

Zaista je tako. Samo napred!
robylad robylad 20:54 05.10.2015

Re: :0

Hvala puno oboma :)
urbana_gerila urbana_gerila 20:46 05.10.2015

alal vera!

da mi je neko rekao da ću ovoliko uživati čitajući tekst o brzom hodanju...
(dobro, dobro, naravno da nije samo o tome)
robylad robylad 20:54 05.10.2015

Re: alal vera!

Hvala! Da je meni neko rekao da cu pisati o brzom hodanju sa ovakvim entuzijazmom, isto ne bih verovao :)
mija12 mija12 21:39 05.10.2015

Re: alal vera!

da mi je neko rekao da ću ovoliko uživati čitajući tekst o brzom hodanju...


Samo da podvučem.

Hvala na tekstu
krkar krkar 22:33 05.10.2015

Bravo

Svaka čast!
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 23:10 05.10.2015

Re: Bravo

krkar
Svaka čast!

Да, браво!
Зато што си луд!
Одавно ме неко овако није орасположио!
riply riply 07:47 06.10.2015

Re: Bravo

bravo majstore!
robylad robylad 08:24 07.10.2015

Re: Bravo

Heh, hvala svima
hogubadagri hogubadagri 10:22 06.10.2015

hmmmm

Svaka cast.
radekokic radekokic 16:13 06.10.2015

do Tokija?!

Ma, nema veze dokle stigneš - važno je učestvovati! A kad god ti ućestvuješ, nešto i izađe: skokovi u vodu - bronza; fudbal - zlato; cerski kros - zlato; beogradski polumaraton - zlato; takmićenje u plesu - liga; a sada i državno prvenstvo u brzom hodanju - srebro (kako god)! Ostala tamičenja sa spomen medaljama, da samo onako, usput, pomenem: budimpeštanski polumaraton; berlinski polumaraton.. nesto sam preskočio?....

Stvarno, ponekad mi dođe da se i sam zapitam - a gde je to u našem stanu ta skrivena kamera!?.. da se bar i ja nasmejem u kameru!

bocvena bocvena 16:49 06.10.2015

Re: do Tokija?!

definitivno neobičan mladi čovek! samo napred!
robylad robylad 08:25 07.10.2015

Re: do Tokija?!

Samo skokovi i ples se racunaju, ostalo je sve bilo amaterski do sada...
NNN NNN 18:31 06.10.2015

ajde, pa za 5 godina

da ponovo otvorimo ovaj tekst
robylad robylad 08:26 07.10.2015

Re: ajde, pa za 5 godina

Ha! Koja li ce scena skrivene kamere po redu biti tada? u svakom slucaju, zvuci lepo, videcemo
buba_truba buba_truba 20:09 06.10.2015

Fascinantno!

Htela bih da napišem nešto jako... ne ide. Ćutim, uživam... zadivljena.
robylad robylad 08:27 07.10.2015

Re: Fascinantno!

wilma68 wilma68 23:16 06.10.2015

Шта рећи, а да није сувишно ?!






robylad robylad 08:28 07.10.2015

Re: Шта рећи, а да није сувишно ?!

kleinemutter kleinemutter 10:02 07.10.2015

volja

Verujem u moć volje. Tvoja priča kaže isto!
NAPRED DO TOKIJA!
robylad robylad 10:08 10.10.2015

Re: volja

Hvala puno
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 06:33 08.10.2015

Dalibore,

Ćestitam ti od srca! I držim palčeve za Rio-Tokio!
robylad robylad 10:08 10.10.2015

Re: Dalibore,

Hvala Snezo

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana