Sinoć je u „Božidarcu“ odigrana predstava „Dragi tata“. Neću reći pred punom salom, jer sala nije bila puna.
Nažalost.
Iako je pisac ovih redova filolog (skoro pa sam i sama to zaboravila) ovo neće biti pokušaj književne, pozorišne, ni bilo koje druge kritike. Čak ni analiza.
Na sreću.
Predstavu po tekstu Minje Bogavac, režirao je Vladan Slavković, a odigrali su pored njega, momci i devojke iz GrupaGroup iz Kraljeva. Kad kažem momci i devojke, mislim deca. Stvarno deca. Ali kakva...
Deca koja pričaju priču ili možda bolje reći stvarnost svojih vršnjaka. Jer to što oni igraju nije priča iz knjige, to je priča iz dvorišta, iz parka, iz komšiluka.. jer „znaš, priča se po kraju...“ Priča je teška i oni je pričaju na težak način. Bučno, agresivno, uz psovke i nasilje. Pričaju je očajnički tražeći emociju od drugog i očajnički pokušavajući da prikriju da ih imaju i da ih traže.
Ono što je možda dodatno otežalo situaciju mladim glumcima je činjenica da su veliki deo publike činili srednjoškolci, pretpostavljam vračarski mahom. Nisu bili dobra publika, bili su bučni, dobacivali, ubacivali se, komentarisali. U stvari reći ću da nisu bili pristojna publika, ali je bilo dobro što su isprovocirani. Negde ih je predstava dotakla. Negde su prepoznali sebe, ortake, bivše devojke, roditelje. Prepoznali su da se ta priča priča i po njihovom kraju. Šta će sa tim prepoznavanjem uraditi to je već van domašaja. Tek vrlo jedan životan odgovor na jednu vrlo realističnu fikciju.
Ono što je fascinantno je da članove trupe iz Kraljeva takva publika nije nimalo omela. Kao da su se već sretali* sa ovom vrstom prepoznavanja, prelaska scene u realnost, prelivanja realnosti na scenu, izveli su provokaciju do kraja bez da budu isprovocirani.
Na kraju, aplauz, dug. Ne znam koliko je trajao, ali zaslužili su i duži.
Ne zato što su (uglavnom) deca, već zato što su vrhunski glumci.
I zato što su napravili sjajan izbor u životu. Mnogo bolji nego junaci čije su maske tako uspešno poneli. Treba biti jako dobar pa se tako trasnformisati u drugog, stranog..
Njihova imena su: Nevena Nerandžić, Nikola Dragutinović, Kristina Jevtović, Nikola Voštinić, Selena Vučković, Vladan Slavković i Vukašin Popović. Ako moram da izdvojim nekog to bila Nevena, možda zato što je ona Mali, glavni lik, a možda zato što je pred njom zaista jasan put nekog ko može mnogo da da pozorištu.
I na kraju, jedna malo šira slika, pozadina, na kojoj su ovi klinci uspeli da izgrade to što imaju. Uspeli su to u Kraljevu, još jednom od gradova u Srbiji sa ogromnom nezaposlenošću, gde stasavaju generacije bez nade da se zaposle bez stranačkog protektorata, gde sve zamire, osim nade da se ode negde. Ta šira slika ne bi bila moguća bez ljudi koji koji su se organizovali u GrupaGroup, ljudi koji su letos organizovali festival kojeg se ne bi postidele ni mnoge “institucije kulture” – A.N.F.I. 2015. Iskreno se nadam da će prepoznavanje značaja i kvaliteta tog i takvog festivala omogućiti njegovo održavanje i ubuduće.
A čitava priča nije ni izbliza potpuna ako ne pomenem Lokalni front, građanski pokret mladih ljudi koji svojim gradom šetaju uspravno i sa osmehom. Jer ono što imaju duguju isključivo sebi samima i planiraju da tako i ostane. Ono što je Grupa za scenu, to je Front za ulicu – provokacija, stav, osmeh.
Predstava se završava monologom:
“Dragi tata, tvoj život nije samo tvoj. Zato ga ne možeš uzeti u svoje ruke da nekog drugog ne ostaviš praznih ruku. Život je veliki. Moje ruke nisu.”
Znaju to momci i devojke iz Fronta i iz Grupe, da je najlakše u životu zgrabiti i zagrabiti, a za druge šta ostane. Ali to nisu oni. Oni znaju da ruka služi da se drži za drugu ruku, da grli, da maše na rastanku, da miluje, da čvrsto stegne, da nosi, da radi.
Zato kad sledeći put čujete da dolaze, nemojte propustiti. Malo ih je ostalo da sijaju u ovom mraku.