Ljudska prava

Vredis

malasneki RSS / 20.10.2015. u 02:00

Svakog septembra podsetim se dana kada sam bila školarac. Svaki početak školske godine donosio je radost i tugu. Radost jer sam nakon letnje pauze ponovo bila u društvu svojih drugara, a tugu, jer je to značilo odlazak od porodice sa kojom sam se viđala ponovo tek o praznicima ili za poneki vikend. Ipak, drugari u internatu su bili jedna nova porodica i svi smo se čvrsto držali jedni za druge, kao da ćemo potonuti ako nismo zajedno. Nije to bilo ni čudo, jer smo svi delili istu koricu hleba i istu sudbinu daleko od svojih roditelja. Završetak školovanja, bar osnovne škole, obeležio je rat. Kao deca sa prostora cele bivše Jugoslavije, otišli smo na razne strane sveta, svako za svojom sudbinom tražeči neko novo mesto pod suncem. Pogubili smo i kontakte. Često sam se pitala gde je ovaj ili onaj.

Društvene mreže su donele neki novi vid povezivanja ljudi, pa sam tako putem njih pronašla i puno drugara iz osnovne škole. Svaki novi pronalazak starih prijatelja mi je donosio novu radost, ali ponekad i tugu. Tugovali smo za prošlošću, ali na žalost, sa nekim i zbog sadašnjice. Najviše me je pogodila sudbina dve drugarice, koje su, tražeći dvoju sreću, ušle u nesrećne brakove. Znam da nije lako u malom mestu biti devojka sa hendikepom. Obeležena na mnoge načine. Naravno, u takvim mestima obično mora ići sve nekim svojim ustaljenim redom, a jedna stvar u tom redu je i udaja. Vrediš onoliko koliko te komšiluk oceni, kakav te momak zaprosi i koliko imaš dece. Ako nisi udata, jednostavno nemaš vrednost. Ako nemaš dece, nemaš vrednost. Ako imaš hendikep, tvoja šansa za udaju se smanjuje, kao i broj prosaca. Obično onda biva: daj šta daš, pa te tako nešto ubedi okolona, običaji, a nešto ubediš i sam sebe kako je prosac koji se našao baš dobar momak kad te hoće.

Tako su ove dve moje drugarice – od kojih je jedna kao devojčica bila lepa kao slika i oko koje su se dečaci, u doba kad hormoni počinju da rade svoje, obletali kao pčele oko cveta, a druga simpatična ali poprilično zatvorena – našle i svoje muževe. Ona lepa se udala za pijanicu koji je maltretira, tuče i sa kojim je rodila četvoro dece. Lepa deca, baš kao njihova mama nekada, ali koja je sad samo senka one lepe devojčice. Pokušala sam u njenom pogledu pronaći nešto poznato, onu iskru vragolice koja hrabro korača u život. Na žalost, nisam je našla. Ma nisam ni nju prepoznala. Da mi nije rekla ko je, verovatno se nikad sama ne bih setila.

Drugu, onu povučenu, kaže, muž ne tuče, ali je tvrdoglav, želi da je sve po njegovom. Vidim i u njenom oku tugu i gledam njene dve devojčice, još lepše nego nekada njihova mama. Ipak, ono što me raduje je to što ona još uvek želi da se bori. Nije se predala. Možda je čak i veća lavica nego kad smo spavale krevet do kreveta.

Znam da su mnoge osobe sa hendikepom maltretirane i unutar svojih primarnih porodica. Otac, brat, čak i majka, svesno ili nesvesno, nameću svoju volju i ne dopuštaju svom detetu, sestri, bratu, da iskoristi sve svoje talente, znanje i umeće. Skrivaju ih po sobama i podrumima, tuku, izgladnjuju i muče. Mrze i sebe i njih, i teret koji im situacija nameće. Znam čak i roditelje koji žive na račun hendikepa svog deteta. Mole i kukaju na sve strane, varaju i kradu. Znam da će mnogima sve ovo zvučati nemoguće, ali samo zato što se o nečemu ne priča – ne znači da ne postoji.

Imam i drugarice i rođake koje nemaju hendikep, ali koje muževi maltretiraju i fizički i psihički. Primetila sam da su nasilnici obično ljudi koji se nisu ostvarili u životu, koji znaju da su njihove supruge i obrazovanije i inteligentnije i ostvarenije. Oni obično biju iz straha. I to straha od suočenja samih sa sobom. Besni su na sebe i svoju sudbinu, ali maltretiraju one pored sebe. Zašto da oni budu krivi za svoju zlu kob kad može neko drugi.

Ne trpim nasilje ni nasilnike. Prosto, ne mogu da sedim u njihovom društvu. Kada znam da je neka od mojih prijateljica maltretirana u svojim porodicama, imala ona hendikep ili ne, jednostavno poželim da ih otmem i odvedem daleko, negde gde bi bile zaštićene. Pokušavam da im pomognem toplim rečima i ljubavlju, ali sam svesna da one već same znaju sve, samo iz ovog ili onog razloga nemaju snage da se odupru. Ipak, znam da niko ne može biti zaštićen od nasilja dok se sam ne zaštiti. Dok ne kaže STOP.

Moraš da znaš da vrediš. Vrediš i ako nisi udata, vrediš i ako nemaš dece, vrediš i ako imaš hendikep.

Moj Izvorni tekst



Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

zoja444 zoja444 09:56 20.10.2015

da se nikad ne zaboravi

Moraš da znaš da vrediš. Vrediš i ako nisi udata, vrediš i ako nemaš dece, vrediš i ako imaš hendikep.


docsumann docsumann 10:19 20.10.2015

vredi !


angie01 angie01 12:50 20.10.2015

draga Sneki,

ti si cudo jedno hrabro!

malasneki malasneki 18:21 20.10.2015

Re: draga Sneki,

angie01
ti si cudo jedno hrabro!


Hvala angie, ako je hrabrost otvoreno i direktno reci istinu, jesam hrabra sam.
anfieldroad anfieldroad 19:41 21.10.2015

Re: draga Sneki,

ako je hrabrost otvoreno i direktno reci istinu, jesam hrabra sam.



Ako to NIJE hrabrost, onda hrabrost i ne postoji. Samo ludost !
anfieldroad anfieldroad 19:41 21.10.2015

Re: draga Sneki,

ako je hrabrost otvoreno i direktno reci istinu, jesam hrabra sam.



Ako to NIJE hrabrost, onda hrabrost i ne postoji. Samo ludost !
Jelica Greganović Jelica Greganović 22:08 21.10.2015

Re: draga Sneki,

junak si ti. A čovek se meri samo metrom ljudskosti.
malasneki malasneki 22:39 22.10.2015

Re: draga Sneki,

Hansel Hansel 20:28 24.10.2015

Re: draga Sneki,



(Ја нећу ништа да ти кажем!)
malasneki malasneki 01:18 25.10.2015

Re: draga Sneki,

Ma reci slobodno

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana