Sve u svemu, atmosfera u Podgorici tokom proteklog vikenda bila je sjajna, nalik napetosti i žestini u Beogradu 9. marta 1991. i 5. oktobra 2000. Mnogo buntovnog i zanimljivog sveta, brutalna policijska intervencija i, naravno, more prolivenih suza zbog - suzavca.
A onda sam saznao za veliku muku kolege, koji je pratio antirežimske demonstracije u Podgorici za tamošnji portal "Volim Podgoricu" (http://volimpodgoricu.me/.
Ovim blogom želim da mu od srca pomognem:
"Dok je telefonom diktirao najnovija dešavanja sa protestne šetnje u nedelju veče, reporteru portala 'Volim Podgoricu' se osmehivala devojka kakvu, kako je ispričao naš Rade, do sada nije vidio!
'Ona je bila anđeo! Sve je bilo nestvarno, gotovo nadrealno. Hiljade ljudi oko nas, ja držim telefon i diktiram, a vidim samo njen pogled i osmeh. I ništa više! I pokazujem joj rukom da sačeka, i pokazujem da ću brzo završiti razgovor, a ona se samo smeši. I onda sam na trenutak skrenuo pogled i prekinuo vezu, ali kada sam ponovo pogledao, nje nije bilo! Pomagajte, ljudi, ne mogu da je zaboravim!'
Ovo je, ukratko, priča koju prijatelji i saradnici ovog momka slušaju od nedeljnog protesta. Situacija je postala toliko ozbiljna da je i sam Rade počeo da veruje da je halucinirao. Iz tog razloga smo se odlučili na ovaj očajnički korak, da javno pozovemo devojku, ukoliko postoji i pročita ovo, i prepozna sebe, njega i taj momenat koji je trajao večnost, da se javi.
Devojka je imala ravnu smeđu kosu, do ramena, velike smeđe oči i najlepši osmjeh koji je naš Rade video."
P.S. Detalj iz Radetovog izveštaja: "Gomila se talasa ispred zgrade MUP-a 'ostavke, ostavke, ostavke!'
Diktiram telefonom izvještaj, mala me gleda, i smije mi se lijepa ka lutka! Gleda, smije se, a ja diktiram! Ne mogu da prekinem. Mala čekaj, dok završim, pokazujem rukom. Ona me tamo, s druge strane žice, zapitkuje, malo slovo, veliko slovo, tačka...
-Slušaj, kasnije! I okrenem se oko sebe, nema je! Nema je! Je li bila stvarna?!"