Ne znam koliko ste primetili: ove godine sam postavio samo jedan blog o ptičarenju. Jedan jedini!
Ništa slično mi se nije desilo još od prvog od, evo već 265 postova, tamo oktobra 2008. “Iza prozora nemirnog sna” postajem nervozan. A to ne volim.
Bavim se temama kojima ne volim da se bavim. Ove godine sam imao svoj najčitaniji blog ikada (u stvari i nije moj, al’ 82.000) i najkomentarisaniji ikada (510). Ali me to ne raduje. “Zatvori gubicu nije vrijedna zanata”, nisu to moje teme, “istresi gorčinu do kraja”, to je ... osećaj obaveze.
Osećaj da mi je muka. Ne volim tu nervozu. Potisnuti bes. Ima nekoliko godina otkako sam shvatio obrazac, pa se svesno kontrolišem. I tada sam bio nervozan. “Otišao sam daleko od krajnjih granica”, toliko daleko da sam preuzeo komandu nad odredom policije.
Ok, bili su mladi i neiskusni. A ja besan. Način na koji sam im se obratio već su dobro znali – tako se njihovi oficiri izdiru. I 10-15 mladih policajaca je preda mnom podvilo repove. “Na drugoj strani znaci oluje”, prepoznali su taj bes. Ali ja to neću. Ne želim da me se naoružani ljudi plaše.
I od tada se svesno kontrolišem. Ali mi je muka. "Ne želim više da se sjećam".
A i hteo sam o nečem drugom da pišem, ali mi sve drugo ima sve manje smisla. Pa sam izašao napolje da se izduvam. I sišao do reke.
Preda mnom barža, okićena sinjim galebovima. Savršeno. Ovlaš pregledam dvogledom, pa montiram durbin. Pre nego što sam pogledao, poleteli su, svi do jednog! Nema veze, mislim, samo će napraviti krug i sleteti na isto mesto. No, oni su imali drugu ideju. Odustajem, i prelazim na drugu obalu, do jedne bare, ni 150 metara od najbližih zgrada.
Labudovi grpci, belorepan (poveći, verovatno ženka), moji prvi drozdovi imelaši ove jeseni (to su više planinske ptice, koje s nastupanjem zime silaze u doline) i... pokret u vodi, nisam siguran, ali slutim, već sam to viđao... vidra! Zaranja, izranja, ponovo zaranja i tako više puta, dok se ne pojavi na površini s lovinom, nalakti na busen trske i krene da pojede ribu. Potom se pojavi i druga, koja je valjda potera, pa uz mnogo vike nestaju u trsci.
Vraćam se galebovima, ali ni oni više nisu na barži, sada se na jednom krovu spremaju za počinak. Najvećim delom sinji, tek po koji morski među njima. Klizim durbinom... crni! Definitivno crni, jedan od nekoliko najvećih galebova na svetu, baš odskače veličinom, a i crnim leđima. Klizim durbinom dalje... mrki galeb! U stvari je podjednako crnih leđa kao i crni, i podjednako redak kod nas; jedino što je nešto sitniji od sinjih.
Ipak, dok se mrki širom Srbije sreće, ma kako neredovno i ma koliko malobrojan bio, jedna do dve ptice (najviše što sam posmatrao su bila četiri galeba odjednom), crni je tek prava retkost ma gde u zemlji – osim u Beogradu, gde je poslednjih godina, otkako sam pronašao galeba br. 4, redovna zimovalica. Treba li dodati, ovo mi je prvi crni galeb ove jeseni. Nervoza polako popušta.
Foto Matthias Kabel / Wikimedia Commons