Pre neko jutro, sunčano, sa kafom u ruci izađem na terasu, sednem, zapalim Lucky i bačim se u uživanje. Kad! Pored uobičajene tramvajskoautomobilskoautobuske buke, do mene dopre kakofonija vrapčijeg dživkanja! Razveselim se, odem do ograde i bacim pogled na dole, na njihovu Agoru, tako sam u sebi nazvao veliki grm koji ne spada u crnogorične ili zimzelene ali mu lišće na jesen i u zimu ne opada samo se smanji i udeblja pa liči na pupoljke i čeka proleće da ponovo kao plamen bukne! U Agori dvestotinak, možda i više, paperjastih vragolanki i vragolana, dživka na sav glas. Pogled ne mogu da odvojim od njih a u meni se razliva milina. Retko šta može da me tako i toliko razgali kao njihovo dživ, dživ prepiranje, razgovor, svađe, udvaranje, dogovaranje... i to istovremeno, pa svaki čas neki od njih skoknu ili odlepršaju na drugu grančicu i priključe se sasvim desetoj diskusiji.
Vratim se u stolicu, gucnem kafu i setim se kako ih je odjednom nestalo, onomad posle bombardovanja, kao da ih je neko gumicom obrisao! Žena moja i ja nismo bili jedini koji su to primetili i kojima su vrapčići nedostajali! Koliko je vremena tačno prošlo ne mogu da se setim, dve, tri godine, dok nismo ponovo čuli dživ, dživ! Ostavljali smo im mrvice hleba, pšenicu, činijicu s vodom na ogradu terase, dole nismo smeli prvo zbog Arke a zatim Chiare. Arka kokerka imala je u svojim genima ono nešto lovačko a Chiara radoznala, motala se i rasterivala ih. Imao sam jedan Ariš visine preko tri metra u velikom sanduku e tu su voleli da se zavlače i dživkaju. Sitniji su mi nekako, govorila je moja žena ali kako god, bilo nam je drago da ih opet vidimo i čujemo.
Auuuu, jebote! Milenijumima to nisam pomislio a kamo li izgovorio na glas! To je uzvik malog, pre velikog, u svakom slučaju, iznenađenja. Milenijumima takođe, ništa me više ne iznenađuje. Ne bi me iznenadila ni sedmica na LOTO-u, obradovala verovatno ali ne i iznenadila. Odavno mi se receptor za iznenađivanje ubuđavio i zatvorio. Ali jadac! Godinama ne kupujem i ne čitam novine i časopise, ne gledam tz Dnevnike i Vesti ali otvorim npr FB i pojavi mi se ne retko kolumna kolumnistkinje ili kolumniste, za mnoge od njih nisam nikad čuo, u kojoj, pročitao sam nekoliko, pored nepismenosti i nedostatka opšteg obrazovanja, pljuvačina, proseravanje, mlatomuđenje i ostale bedastoće. Evo npr išćupak iz pre neki dan napisanog teksta kolumnistkinje Jelene Karleuše: I da-je*e mi se šta ćete napisati kao komentar na ovo jer me boli ku*ac em ću vas blokirati em sam svetska faca a vi oni koji se*ete po internetu a kad me vidite kao pi*ke tražite autogram. SVI STE VI SMRADINE!)”.
Šta reći a ne povratiti! J.K. je vidljivo, bez greške subjektivna i što je najlepše, govori tz narodnim jezikom, ne mož’ je ne razumeti.
Kolumna! Kada sam prvi put čuo ovu reč, asocirala me na ćulbastiju! Jeste bilo davno ali zašto baš na ćulbastiju? Nemam odgovor! Kako mi nije palo na pamet kolmovanje, kolmovana kosa? Čudni su moždani putevi! Na božje puteve smo već odavno navikli ali mozak? Svakakve su u njemu skrivene misli i ideje, asocijacije i samo buć, eto ih a da i sam ne znaš otkud i kako.
Nisam 100% siguran ali mislim da je ovu reč na ovim prostorima prvi upotrebio Tirke?
Kolumna (lat. columna u prevodu znači stub) veli Wikipedia, je u novinarstvu stubačni tekst pisan u prvom licu jednine s neskrivenom ironijom i čak satiričnim karakteristikama. Pisac kolumne je kolumnista.
Žanrovski se svrstava u članke mišljenja a ono što je izdvaja i razlikuje od recimo komentara je to što komentar može biti jednokratan dok se kod kolumne podrazumeva periodičnost u objavljivanju.
Pa dalje Wikipedia raspreda: Budući da u ovoj vrsti novinskog članka kolumnista iznosi svoje mišljenje ili osvrt na značajna dešavanja u društvu, kolumna je kao i ostali članci mišljenja, često prožeta izvesnom dozom subjektivnosti. Šio mi ga Đura! Pre ohahaj godina sam otvorio lični i personalni blog pod nazivom Subjektivno. U podnaslovu sam napisao: Oduvek sam bio sumnjičav prema tz objektivnom, nekako mi je to lažnjak. To je moje stanovište i danas! Koliko se samo muljavina pa sve do zločina podvelo pod objektivno, objektivne okolnosti. Ni dan današnji nije bolje, može se reći, gore je i to na makro i mikro planu. Dakle, ne izvesnom dozom, nego subjektivno do daske a kako drugačije? To se naravno ne odnosi na većinu kolumnistkinja i kolumnista koji pišu po zadatku i obrađuju samo određene/naručene teme.
Wikipedia nadaljuje: Rezervisana je samo za najistaknutije autore…Živi smo svedoci ko sve u poslednjih dvadesetak godina piše kolumne, ko je sve bio ili jeste kolumnista ili kolumnistkinja. Uz dužno poštovanje nekoliko, na prstima jedne šake se daju izbrojati, pravih kolumnista, svaka šuša, šalabajzer, šumider, kurva, pevaljka, kriminalac, dodajte sami, ima ih još, preko noći ili u po bijela dana, izrodi se u kolumnistu! Sad naravno dolazimo do štampanih medija u nas. Sve samo govno do govna, čak se ni po mirisu ne razlikuju. Greška! Jedan kolumnista, uz to i slavan pisac, prostirući svakodnevno čitateljstvu svoja buđava mišljenja i stavove, znao je ponekad da ubode pravu stvar, na primer: Reci govno! I nikad mu ne dodaj epitete, tipa tvrdo, meko, proliv… time mu samo pridaješ važnost! Vremena imam na pretek, te obrnem i prevrnem Google i naletim, o čuda na:
Još 2010 godine, u svojoj kolumni Pogledi sa strane u Politika On line, Radmila Lazić, je reagovala na tekst nalik ovom, kolumnistkinje J.K. Naslov kolumne je: Kolumnisti, kuš! Navešću krucijalne delove:
JK nam nalupa šamare i izađe iz krčme.
Opauči stoku i majmune, i još ono što se tu našlo ometeno… al’ potkači i jadne kolumniste. I u pravu je. Čemu to mrčenje. Pišete bre, a niko vas niti čita, niti razume. I to još ,,za usranih 100 evrića” (kaže se pišljivih…ali ajde de). Ja to radim džabe, veli diva. Ali više neću. Fajront! Neću da vam uzimam leba. „Sto usranih evrića”. Marš bre! Šibe!
Za nevjerovati! Svetska faca J.K. je još tada imala svoju kolumnu!
Dočuo sam da je moja drugarica, blogerka i spisateljica, dobila kolumnu u Bazaru. Iako ne sumnjam, znajući je i poznavajući je, da će to pre svega biti duhoviti, nepretenciozni i životni tekstovi, ipak ću morati da kupim makar jedan Bazar i lično se uverim na šta to liči.
A onda su nam, Anici i meni, prošle nedelje, doputovali gosti, prijatelji iz Grčke. Stela umetnica iz Atine i Stelios umetnik fotograf i uticajni član vlasti u opštini ostrva Samotraka, zadužen, pre svega svojom voljom ali i uz svesrdnu pomoć ostrvske vlasti, za promociju Samotrake, najneverovatnijeg ostrva na svetu! Odemo Anica i ja u Zmaj Jovinu, Stela nam rekla da su odseli u hotelu Atlas. Prvi put čuo! Dve zgrade od Francuskog kulturnog centra, na kapiji u broju 7, nekoliko mesinganih table, jedva pronađoh na papiru zalepljenom selotejpom ime hotela! Siđu oni, izgrlimo se i izljubimo, povedemo ih na neke već otvorene izložbe i u Remont na otvaranje tek postavljene izložbe. Tu sretnemo prijatelje i kolege, upoznamo ih sa gostima, razvije se priča, ostadosmo skoro sat vremena. Na kraju ih odvedemo u Kolarac i tu odvalimo nekih dva, tri sata. Izvadim Iphone i Steliosu pokažem mural koji sam pre 11 godina uradio na zidu πνευματικό κέντρο (kulturnog centra) u Hori, glavnom gradu Samotrake i pitam ga da li je još u životu. Stelios se nasmeje i kaže: Em si ti to odlično uradio i zaštitio, em nam je to svima na Samotraki postalo kao neki kult. Moram da ti kažem da to više nije kulturni centar nego opštinska sala za svečane sastanke. Bilo mi je drago.
I još! Idem na pijacu da kupim kafu, zaboravio sam, kažem ženi. Povedi Chiaru da ti pravi društvo, odgovara. Chiara već užagrila očima, prati svaki moj pokret. Idemo kažem joj. Te sreće! Kao da prvi put izlazi napolje i tako je uvek, više voli da izađe napolje nego leba da jede! Ja strpljiv, puštam je da onjuši svaku travku, svaki busen, da pišne tu i tamo, da ostavi trag. E da žena mi je rekla da joj kupim i neku konzervu sa piletinom. Odemo prvo po kafu, držim je na kratko, na pijaci neviđena gužva, da je neko ne zgazi. Dobar dan komšija, standardno? Da. Za 100 dinara dobijem 135 grama sveže mlevene mirišljave kafe. Nikad ne kupujem više, blizu mi pijaca pa uzimam uvek svežu. Hvala i doviđenja, doviđenja. Deset metara dalje pet shop prodavničica, mala ali baš snabdevena! Unutra vlasnik i njegova žena, na vratima čovek ima međeda ili bar Dogu, kupuje na kilograme, te ovih granula, te onih, potraja to bogami. Pogledam ispod sebe, nema Chiare, osvrnem se na levo, uz vreće sa hranom sedi ogroman crni mačak, Chiara mu vedro prilazi, on se ne pomera, ništa kostrešenje dlake, vađenje kandži iz jastučiča, dodirnu se njuškicama, omirišu i Chiara se vrati na moju desnu stranu. Vlasnik međeda najzad kupi i plati sve što mu je trebalo i ja uzmem tz paštetu sa piletinom i povrćem, taman za dva obroka. Žao mi je što nisam snimio taj susret ali kako? Morao sam da imam telefon u ruci, da pazim na Chiaru a to je trajalo nekoliko sekundi!
I na kraju, ne manje važno od prethodnog, dapače! Prijatelj treba/mora da bude uz prijatelja i u dobru i u zlu, da ga brani od drugih ali i od sebe, kako reče Marko Miljanov: Čojstvo je braniti druge od sebe! Tu skoro, ne odbranih dragog mi i dobrog druga i prijatelja, držeći se kruto nekih svojih, uvideh kasnije, neporebnih i glupavih stavova i principa! Neću se posipati pepelom, ja sam njemu i dalje veran i odan prijatelj a on meni? Ne bi me začudilo da me se odrekao!