In memoriam

Izveštaj o smrti prijatelja

mikele9 RSS / 21.11.2015. u 20:05

1_4.jpg 

Ovaj tekst sam napisao i pročitao na komemoraciji 2013 godine u Paviljonu Cvijeta Zuzorić. Objavljujem ga sada na blogu i obaveštavam vas da će se retrospektivna izložba Đorđija Crnčevića otvoriti 24. Novembra 2015 u 19 sati u Kući legata u Knez Mihailovoj ulici.

Đorđije Đole Crnčević je rođen 1941 a umro je 2013 godine. Bio je, ne samo po mom subjektivnom sudu, jedan od najboljih vajara koje su ovi prostori dali!

Šta je život do šačica peska! Nekome klizi ravnomerno i polako kao u klepsidri a nekome iznenada ubrzano isteče iz šake! Tako je mom kolegi, drugu, dragom prijatelju, Đoletu, Đorđiji Crnčeviću, za kratko vreme, smrt povećala brzinu isteka života.

Pišem ovo a upravo sam se vratio iz njegovog ateljea, još ga nisu odneli, ležao je lica belog kao kreč, obučen u najlepše što je njegova sestričina pronašla, ruku prekrštenih na stomaku, s paricama na očima...

Prethodne tri godine smo se baš družili! Znali smo se od 1969 godine, pijuckali, smejali se, razgovarali...sami ili u društvu ali ove dve poslednje godine...Prošle godine smo po dogovoru imali jedan za drugim velike izložbe u Galeriji 73. Nekoliko meseci, avgust, septembar, oktobar...sam rano ujutro dolazio u njegov atelje na Starom Sajmištu, prvu jutarnju kafu mi je spremao Đole, pili smo na maloj terasici ispred ateljea, pričali o njegovoj predstojećoj izložbi na Cetinju, onda bih ja sišao i u travi u hladu drveća, počinjao da kucam i pripremam kamenčiće za mozaik. Đole je na već gotovim skulpturama pronalazio po neki detalj koji je po njemu trebalo doraditi, zaliti olovom ili katranom. Primetio sam da često ali baš često kašlje i rekao mu da ode do lekara. Čim se vratim s Cetinja, otić ću, odvratio mi je. Inače je odlično izgledao, nekako bez godina, rumen, čistog tena, stamen, jak i sposoban, spreman da potegne ne samo za sebe nego i za druge. Više je voleo da on učini drugima nego obratno, bivalo mu je neprijatno: Nijesi trebao ili trebala, govorio bi.

I pored toga što su se u međuvremenu meni desile smrti nekih mojih najmilijih, često sam mislio na Đoleta. Jednog dana uzmem mobilni i kad mi se javio, kažem mu da ću doći na kafu i da mi ispriča kako mu je bilo na Cetinju, kako je po njemu protekla izložba. Ja sam ti moj druže u bolnici...na Bežanijskoj kosi...Sotona mi se neki uvuka u pluća...kažu i u jetru...pronašli su neke pjege...sumnjaju na najgore... Prekinem ga: Eto me, dolazim!  Nađem ga u hodniku ispred sobe, sednemo u fotelje...Radiće mi još neke pretrage... pominju i Pankreas. A kako se ti osjećaš..ovako mi izgledaš da bolje ne može biti, kažem ja. Nasmeja se Đole: Ne znam što da ti kažem, počela su da me bole leđa, ne mogu da nađem položaj u krevetu da bih odspavao koji sat...a i nemam apetita, smrkne mi se kad čujem kako čangrljaju ona kolica u kojima donose hranu. A supe, tečnost, piješ li što? Jedva nešto malo i to mi se gadi ali kažu...u to bolničar donese bokal od dva litra čaja: Staviću vam na ormarić, ovo morate da popijete do sedam sati, a bilo je negde oko četiri. Kažu da moram da popijem more čajeva zbog pregleda…, nastavi Đole i kiselo se nasmeši. Požuri ti s tim pregledima pa da na Proljeće opet sjedimo, pijemo kafu i stvaramo umjetnička djela, pokušao sam da se našalim i dignem moral i njemu i sebi. Eh, odmahnu rukom Đole. Nemoj ti meni ehovat, biće kako ja kažem, sjećaš li se što je poslije mog infarkta rekao Mirko: Pih, pala muva na međeda! Dobro, dobro, nasmeja se Đole, nek bude kako ti kažeš. Odlazio sam u bolnicu svaka dva, tri dana a njemu je bivalo sve gore: Kažu da nije problem s plućima i jetrom nego je Pankreas sav crvljiv...uzeli su isječak i čekaju se rezultati biopsije. Nije više mogao da ustaje iz kreveta, pomagao sam mu, podizao mu trup i podmetao jastuke ne bi li pronašao pravi položaj. Nabavili su mu bili nekakv plastični ojačan oklop ne bi li ga leđa manje bolela. Već su mu davali Trodone, trpeo je jake bolove. Izgleda da ću Novu Godinu dočekat u bolnici, reče a glas mu je bivao sve tiši. Čekaj samo da vidiš kad sestrice navuku na glave crvene Deda Mrazove kapice i ja sam gore na I spratu dočekao Novu 2007 godinu, pokušavao sam da okrenem na šalu.

Trećeg Januara sam otišao u KBC Bežanijska Kosa, Đoletov krevet je bio prazan! Bez razmišljanja sam krenuo na Staro Sajmište! Usput mi je kroz glavu sevala samo jedna misao: Otpustili su ga da im ne umre u bolnici! Iako sam i njega i sebe ubeđivao da će sve biti u redu, ipak sam osećao da mu se bliži kraj! Sestičina Boba koja je do smrti bila pored njega, skuvala je supu bogatu mesom i povrćem ali Đole nije mogao ni da je okusi. Ležao je postrance, u fetus položaju, zatvorenih očiju, otvorio ih je kad sam ušao i poljubio ga u glavu: E, ti si. Ništa neće…ne može da jede…ima bolove, evo izmrvila sam Trodon i nije mogao da ga proguta…pričala mi je Boba, hoćeš li malo vode da popiješ, prinela mu je čašu s cevčicom ali nije mogao. Počeo je da hukće, pomozite mi da ga…uhvatite ga ispod miške, ja ću držati ovaj oklop, žulja ga i seče… a vi ga vucite naviše.

Posećivali su ga drugovi, kolege, Boba se bukvalno satirala oko njega, svako od nas je želeo da nešto učini, da pomogne, iako smo ne priznajući to sebi, već postajali svesni da mu više nema pomoći! U meni se sve bunilo protiv te činjenice ma kako ona bila sve jasnija, neumitna! Kod kuće sam gledao fotografije od pre nekoliko meseci, Đole sa macom u krilu na terasici ateljea, nasmejan…ja sam ga fotografisao, ne, nemoguće je da tako brzo nestane iz mog…iz svog života! U laptopu imam stotine Đoletovih i zajedničkih fotografija sa raznih izložbi, kolonija i susretanja ali ove najsvežije koje sam ja snimio…naprosto ne mogu da poverujem u činjenicu da ga više nema!

Nisam bio na Đoletovoj sahrani, ležao sam u krevetu, noge me nisu držale, tresla me groznica. Znam da mi to moj drugar, koji je sad u nekom paralelnom Kosmosu, ne zamera. Nije me napao nikakav virus, ne, siguran sam da je u pitanju nagli pad imuniteta zbog gubitka dragog druga i prijatelja. Ni o čemu nisam mogao da mislim do o njemu! Veze među ljudima se ne mogu poručiti ili se dese ili ne. Nas dvojica smo se pod stare dane baš bili našli! Nedostajaće mi dok god budem živ.

Neka ti je večna slava dragi Đole!



Komentari (9)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mariopan mariopan 20:18 21.11.2015

nadam se samo...

..da će u odsudnom času kraj svakog od nas biti neka Boba?
Da skuva tu supicu i ponudi čašu vode, makar na cevčicu?

angie01 angie01 20:25 21.11.2015

kompresija vremena

st.jepan st.jepan 21:04 21.11.2015

...

Neka ti je večna slava dragi Đole!

Divni Đole...
Nedostaje.
Slava mu!
zoja444 zoja444 21:10 21.11.2015

joj

mnogo tuzno i potresno. moje saucesce.
AlexDunja AlexDunja 21:11 21.11.2015

pa da

kad ti ode prijatelj i treba da budeš ljut
49 41 49 41 02:57 22.11.2015

Arts longa

vitae brevis.
mili92 mili92 14:57 22.11.2015

Судбина

У тијем моментима људи зазову судбину и покушавају "објаснити" нечији одлазак са овог свијета. Мноме овлада тупост, ко да нијесам ту ђе сам. Опразним и сав околни шапат одзвања у мени.
vera.nolan2 vera.nolan2 19:28 22.11.2015

Rastuži me

opet...
kad ode neko drag i blizak, ostaje praznina, pustoš,...i jedino što mogu da slušam i da me prevede u pomirenost s neprihvatljivim je Šopen...

anfieldroad anfieldroad 00:58 24.11.2015

Re: Rastuži me



"Smrt je vrhunac života", dr Timoti Liri.

Btw., kao osvedočeni uživalac u životu, iščekujem sa radošću trenutak smrti.
U koloni idemo jedan iza drugog, ka istom velikom cilju. Puštajući ko zna zašto,
suzu za onim ko je korak ispred nas.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana