Moj posao je da posmatram ljude kako se kreću.
U Valensiji sam se čudio hiljadama džogera kako u znoju lica svoga i prvoklasnoj opremi, svakodnevno trči isušenim koritom reke Turije. Većina njih imala je ozbiljno lošu tehniku trčanja, što u prevodu znači ozbiljno sudaranje nekih zglobnih struktura koje priroda nije predvidela da se sudaraju. To sudaranje vremenom izaziva ozbiljne povrede koje često ni ne mogu da se povežu sa trčanjem; često se čuje: “Imam diskus herniju, a vežbam svaki dan.” Pa imaš diskus herniju upravo zato što vežbaš svaki dan. Vežbaš pogrešno.
U Port Elizabetu sam se još više čudio prepunim teretanama od ranih jutarnjih sati. Kada kažem ranih jutarnjih sati, mislim na 4 a.m. Nauka se veoma ozbiljno bavi cirkadičnim ritmovima i poznato je kako telo reaguje na različite aktivnosti u različita doba dana, ali sama potreba da se vežba i dnevne obaveze dovode do toga da se vežba po svaku cenu, makar i onda kada je telu potreban mir i odmor.
U Hobokenu, u Nju Džersiju, posmatrao sam bodi bildere kako podižu neverovatno velike težine na obali reke. Sve su to posmatrali šetači, jer teretana je bila na otvorenom, na šetalištu. Marketinški trik; lepa, mišićava tela izazivaju zavist i želju da imamo slična, a kako ćemo nego da radimo ono što ti macani i macanke rade. Tako čelik, na sporedni ulaz, ulazi u živote ljudi.
U Beogradu nema puno džogera po ulicama, niti velikih teretana, ali priča se o vežbanju. Često srećem klince koji se besomučno pumpaju ne bi li izgledali opasnije. Ovde estetika nije okidač, već borba za opstanak na ulici. Sa druge strane srećem i one koji zadaju sebi nemoguće zadatke, na primer da u pedesetoj istrče maraton, iako nisu potrčali od srednje skole i testa na 30 metara “leteći”. Sretao sam vršnjake za koje pouzdano znam da im je glavni sport bio doktorirati pre tridesete, a koji mi se hvale da se spremaju za ajronmen triatlon.
Šta nas to tera na takve poduhvate, jer za svaku aktivnost mora da postoji neki motiv, pa i za vežbanjem. Onaj najvažniji je prirodna potreba za kretanjem; biološki smo dizajnirani da se puno krećemo, od rođenja. Ako posmatramo bebe, vidimo svakodnevnu borbu da se uspostavi kretanje, da se telo pripremi da bezbedno i bezbolno kretanje. Dete prvo podiže glavicu, zatim ramena, hoda četvoronoške - jača mišiće stabilizatore karlice, uslov da bi uopšte stali na noge. Tek kada to urade, počinju da se podižu i da jačaju mišiće nogu. Oni izvode kretanje, ali tek ako je telo stabilno. Kod dece je to savršeno prirodno i savršeno precizno, bez pomoći trenera ili terapeuta. Tokom života, učimo se pogrešnim obrascima kretanja zbog loših navika kretanja i zbog nekretanja, svejedno.
I onda, iz dosade, pomodarstva, krize srednjih godina, dobre reklame, preporuke prijatelja ili uputstva lekara, počnemo da se bavimo nečim što se zove organizovano fizičko vežbanje. Postoji zaista desetine i desetine programa, od bodibildinga, krosfita, taeboa, zumbe, aerobika i čega sve ne. Svaki ima za cilj da vam stavi na sto nekakav program vežbanja bez obzira kakve su vaše potrebe. Bolje rečeno, kakve su potrebe vašeg tela.
Pre priče o potrebama, valja krenuti od ograničenja. Koliko onih što, manje ili više, redovno vežba, zna nešto o svojim ograničenjima?
Verovatno svako misli da dok može da napravi određen pokret ili da izvede neku vežbu, nema razloga za brigu. A naše telo je dizajnirano da se adaptira na svaki uticaj spolja, od promene temperaure vazduha, do kotrljanja traktorskih guma od 300kg. Pitanje je samo, što bi mašinci rekli, otpornosti materijala; koliko telo može da podnese. Materijal koji opterećujemo promenama pritiska, temperature, sabijanjima, istezanjima itd je mišićno, koštano i zglobno tkivo. Ukoliko je stres preveliki, materijal puca. Beba to zna, zato se ni ne podiže na noge dok ne stabilizuje telo. Odrastao čovek to ne zna kada u četrdeset i nekoj počinje da uči nabačaj na krosfitu, ili kreće da se sprema za maraton. Svaku vežbu koju zadamo našem telu, mozak razume i prihvata kao borbu za opstanak i trudi se da je izvede kako zna i ume. Ako je potrebno podići teg od 20kg jednom rukom sa poda do iznad glave, mozak je uveren da je to apsolutno neophodno i čini sve da to i izvede. Ukoliko je potrebno skinuti džak cementa sa kamiona i preneti do mešalice, telo će to i uraditi. Ukoliko su mišići nedovoljno jaki, kompenzovaćemo tu slabost korigovanjem statike tela, posture, u smislu pravljenja ravnoteže na suprotnoj strani od tega ( džaka ) izbacivanjem kuka recimo. Isto se dešava i kada radite bilo koju vežbu u teretani za koju vaše telo nije spremno. Kompenzujemo, a ne jačamo mišiće. Upravljamo tegom, a ne kretanjem. Umesto mišića, vežbamo mehanizam povrede.
Dešava se da se borimo sa opterećenjima koja nam je zadao tamo neki trener umesto da poboljšavamo funkcije našeg tela, a kretanje je možda njegova najvažnija funkcija.
Nastaviće se…