Posle užasne pauze i užazne gužve na poslu, evo me nazad na blogu. Ostao sam dužan ovaj tekst kolegi Kosti, i izvinjavam se što nije stigao na veme, uverevam i njega i sve vas da je opravdano.
Gost autor: Kosta Babić
Kakve veze imaju Otomanska Turska i savremena Amerika? Naizgled nikakve.
Jedina veza i najmanji zajednički sadržalac im je Srbija.
U osnovnoj školi su nas učili da su Osmanlije u Srbiji uvele strašan porez koji se zvao desetak.To je podrazumevalo da deset posto svih proizvoda pripada vlastelinu odnosno porti.Seljak je jedva uspevao da proizvede dovoljno hrane za svoju porodicu pa još i deseti deo da Turcima.
Radili su oni i gore stvari.Uzimali su decu od roditelja i odvodili ih u Tursku.
U narodu je ovo bilo poznato kao- danak u krvi. To je podrazumevalo da se najmlađe dete ,ali samo naj mlađe, odvoji od roditelja odvede u tursku, prevede u Islam i pošalje u školu za janičare.Tu su u elitnoj vojnoj školi usavršavali vojne veštine i praveći vojnu karijeru uspevali da dođu do najviših položaja u Otomaanskom carstvu.
Niko nam nije objasnio da su ljudi u to vreme imali u proseku osmoro pa i desetoro dece.Oni naj mlađi neretko bi umirali od gladi ili bolesti.
Danas ,posle petsto godina, stvari izgledaju potpuno drugačije.
Međunarodni monetarni fond kao produžena ruka Amerike traži od nas da porez, takozvani PDV podignemo na dvadeset dva posto.Meni ovo zvuči vrlo demokratski u odnosu na onih turskih deset posto.
Naša deca,najčešće samo jedno ili dvoje u porodici,odlučuju da posle završenog fakulteta potraže sreću u Americi.Manje je važno to što ih Amerika nije ni hranila ni školovala.Ako budu želeli da napreduju moraće da pređu u protestante,jer se samo tako tamo napreduje lestvicom uspeha.
Turske paše se listom okreću u svojim grobovima pitajući se kako je moguće da oni to nisu umeli.
Srbija ostaje prazna,ustupajući svoju teritoriju nekim boljim ili pametnijim narodima.
Kosta Babić