Kuda dalje?
Čini se da vreme srednjevekovnih mitova u Srbiji polako prolazi, osim za one sa zaista jakom imaginacijom.
Izduvali smo sa „teritorijama“. Čak i najtvrđim nacionalistima je ostalo uglavnom da planiraju da „ojačaju“, pa da se vrate „tamo“ (Kosovo, Kawlovac, Kawlobag, Viwovitica) za 50-100 godina – nadajući se, valjda, dobrom zdravlju – ili računajući da će njihova deca da budu dovoljno luda da se tako nečim bave...
Kad se podvuče crta... puno čaša je polomljeno. Privreda upropašćena, penzijski fondovi rasuti, državni sistemi poput školstva i zdravstva nisko pali, a veliki broj ljudi, posebno stručnih i kvalitetnih, otišli iz zemlje.
Pitanje koje se postavlja posle svega ovoga je – kako raditi na popravljanju štete koja je načinjena, a istovremeno preusmeriti fokus patriotizma i integrativnosti na aktivnosti koje nisu u tako strašnoj koliziji sa (sada) susednim zemljama, narodima sa kojima živimo na istom prostoru – i na kraju krajeva, dobrim delom sveta.
Znači, kako da, „polazeći od državne tradicije srpskog naroda i ravnopravnosti svih gradjana i etničkih zajednica u Srbiji“, stvorimo novu mehaniku integracije, koja se ne meri u kvadratnim kilometrima suverene državne teritorije i mitovima o Milošu Obiliću i devet Jugovića, koji se preseljavaju u Carstvo Nebesko – nego brojem aktivnih članova zajednice, njihovim kvalitetima u kontekstu vremena u kome živimo i njihovoj međusobnoj saradnji, baziranoj na zajedničkom interesu i dobrovoljnosti.
Virtuelna Srbija
Jedan mogući pravac ovakve aktivnosti je i aktiviranje i „virtuelna repatrijacija“ dijaspore. Iako se veliki broj ljudi, koji su se odselili, uspešno ekonomski i kulturno integrisao u zemlje-domaćine, tako da je njihov „fizički“ povratak malo verovatan, oni su i dalje građani Srbije (iako su možda stekli i državljanstvo zemlje-domaćina) i poseduju i dalje porodične, ekonomske (imovina) i kulturne (jezik, kultura) veze sa maticom.
Takođe, tu su i oni koji su veoma davno otišli, ili deca ili čak unuci iseljenika, koji možda imaju veoma „tanke“ veze sa maticom, ali bi možda bili zainteresovani da ih pojačaju.
Stvaranje infrastrukture za virtuelnu reintegraciju dijaspore je i ulaganje u budućnost. Bila vremena loša, bila vremena dobra – ljudi će odlaziti, posebno kvalitetni. Odlaze i iz zemalja kao što su Nemačka, Velika Britanija itd, pa kako ne bi iz Srbije. Zadržavanje takvih u Srbiji, čak i samo „virtuelno“ svakako ne može biti ništa nego korist za državu.
Nekada je odlazak i naseljavanje u inostranstvu velikim delom značilo gubitak kontakta sa matičnom državom. Što se tiče kulture, jezika i zabave, tu su se stvari znatno izmenile u poslednjim decenijama, pojavom satelitske televizije i Interneta. Sada se družimo ovako, na blogovima i forumima; ko voli, gleda Pink i RTS; razgovaramo pomoću skype, itd.
Što se tiče formalnih stvari, osim dolaska u zemlju, kad se mora, naše ambasade i konzulati pružaju određen broj administrativnih usluga. Ipak, mogućnost te, malo više „formalne“, komunikacije sa maticom, tj. sa državnim službama –ipak je vrlo skromna. Čak i te osnovne konzularne procedure umeju da budu prilično komplikovane i neprilagođene vremenu u kome živimo – na primer, da bi se pasoš produžio u inostranstvu, potrebno je doneti u ambasadu uverenje o državljanstvu (ne starije od 6 meseci!).
Pomalo paradoksalno, državni organ (ambasada) u inostranstvu traži od građanina, koji je takođe u inostranstvu, da obezbedi dokument koji ta ista država izdaje, ali u zemlji (u mom slučaju to, na primer, radi mesna kancelarija Gonje kod Sjenice, mesna zajednica u kojoj se rodio moj otac). Prijava novorođene dece takođe nije trivijalna. U ambasadi se još kako-tako završi procedura, iako, recimo, u Danskoj nije dovoljno doneti normalnu dansku krštenicu, nego je bilo neophodno tražiti neku specijalnu potvrdu iz njihovog ministarstva vera, koje je zaduženo za vođenje matičnih knjiga. Ali onda poslata dokumentacija ume da se zaturi usput – ja sam lično iskusio ovo, kao i komšija Ćira iz Niša, kada smo prijavljivali decu iz Danske. A ovo su još i standardne usluge ambasada!
Pitanje je šta raditi ako treba platiti nešto nekoj državnoj službi (porez na imovinu ili prihode u zemlji), overiti ovlašćenje, sklopiti ugovor, otvoriti račun u banci, trgovati hartijama od vrednosti (tj. ulagati u Srbiji) – većinu stvari je vrlo teško ili čak nemoguće uraditi bez dolaska u zemlju. Biračko pravo, trenutno interesantno zbog parlamentarnih izbora, za nekoga poput mene, koji treba da leti sat vremena (ili da se vozi vozom po 5 sati na svaku stranu), još je i dostižno (uz stotinak funti troškova) – ali šta je sa onima koji su na sredini severnoameričkog kontinenta, u US ili Kanadi, a morali bi da odu na neku od obala u ambasadu/konzulat, da glasaju?
Sve ovo prirodno udaljava ljude od Srbije, koji onda pokušavaju da imaju što manje veza sa maticom, jer im to oduzima puno vremena i dosta i košta, a od Srbije „vide“ samo namrgođenu službenicu konzulata, koja radi od 9 do 12 sa strankama (pa ko živi podalje, krene dan pre...). Ok, to sve podseća na kuću i budi uspomene, ali...
U tom smislu se nameću razna pitanja:
Da li je moguće iskoristiti nove tehnologije da se veza iseljenika sa maticom održi, a čak možda i neke stare obnove?
Šta je cena ovako nečega, a šta je očekivani efekat?
Ko je uopšte u dijaspori i koliko njih bi i pod kojim uslovima, učestvovalo u ovoj virtuelnoj „seobi“?
Kako ovo uraditi tako da se na „zabavu“ (pogledati strukturu budžeta ministarstva za dijasporu na blogu o budžetu kod Gordane Čomić) relativno dobrostojećih građana Srbije u dijaspori ne troši poreski novac, u proseku osetno siromašnijih, stanovnika Srbije?
I have a dream
Ovo je dobar trenutak da preskočimo sredinu i počnemo od kraja. Recimo – godina 2020.
Građani Srbije već preko deset godina poseduju lične karte sa čipom, čija je prva verzija, izdata sredinom 2010. godine, izrađena na bazi aktivnosti ministarstava za unutrašnje poslove i telekomunikacije i informatičko društvo, koristeći belgijska i estonska iskustva iz druge polovine prošle dekade. Ova forma lične karte omogućava bezbednu elektronsku identifikaciju i autentifikaciju, kako pri upotrebi servisa državnih organa, tako i za predstavljanje u elektronskom bankarstvu (uključujući i otvaranje računa i sklapanje ugovora sa bankom), osiguranju i trgovini. Rasprostranjena upotreba je i u kontekstu potpisivanja raznih vrsta ugovora, posebno uz upotrebu državne službe za registraciju ugovora u elektronskoj formi, koja radi u okviru Ministarstva pravosuđa. Sve veći broj građana koristi ovu identifikaciju i pri ostvarivanju svog glasačkog prava, posebno oni koji su privremeno ili trajno naseljeni u inostranstvu.
Naši građani u inostranstvu su organizovani u virtuelne opštine, specifičnu formu jedinica lokalne samouprave, uvedenu Ustavom Srbije iz 2011. godine i odgovarajućim zakonom o lokalnoj samoupravi.
Virtuelne opštine su organizovane po teritorijalnom principu, na teritoriji drugih država, tipično pokrivajući jednu ili više susednih manjih država, ili delove velikih država, u kojima ima dosta građana Srbije. Organi lokalne samouprave biraju se na svake četiri godine, na tajnom glasanju (elektronskim putem), ali se sve značajnije odluke donose neposrednim glasanjem (švajcarski model). Sve pozicije koje podležu reizboru su isključivo na volonterskoj bazi, a minimum administrativnih i stručnih pozicija se određuje na bazi predloga odgovarajućih tela lokalne samouprave, neposrednim glasanjem.
Građani virtuelnih opština imaju mogućnost da daju predloge koji se tiču rada lokalne samouprave. Predlozi se, u smislu peticije/narodne inicijative, organizuju po kategorijama i stavljaju na javno glasanje. Da bi se predlog stavio na glasanje, mora da prođe kroz ocenu ustavnosti/zakonitosti od strane odgovarajuće stručne službe Ministarstva pravosuđa. Pre toga je u fazi „podnošenja“, u kojoj se može prijaviti veći broj „podnosilaca“ predloga, koji dele troškove ocene ustavnosti/zakonitosti. Predlozi se onda stavljaju na raspolaganje građanima na glasanje. U slučaju da predlog dobije podršku više od 50% glasača virtuelne opštine, smatra se usvojenim. Predlozi koji podrazumevaju investiciju/troškove se uključuju u planiranje budžeta za narodnu godinu.
Virtuelne opštine imaju veoma fleksibilan budžet, pošto većinu poslova „realne“ opštine obavljaju organi države-domaćina, u čiji budžet građani Srbije i onako kontribuiraju plaćanjem poreza. Manji deo budžeta opštine se popunjava simboličnom godišnjom uplatom poreza, u iznosu od 0.5% godišnjih prihoda građanina. Ova sredstva se pretežno koriste za pokrivanje troškova neophodne infrastrukture i administrativnih usluga (od kojih više od 50% daju odgovarajuće stručne službe u zemlji). Ostatak budžetskih prihoda se skuplja ili na bazi administrativnih usluga koje se plaćaju po upotrebi, ili na bazi dobrovoljnih priloga, sponzorstva, zadužbinarstva i drugih dobrovoljnih oblika davanja – od kojih je znatan broj tipično namenski, što građanin određuje u trenutku uplate.
Značajan procenat dobrovoljnog dela uplate se koristi za organizaciju kulturno-umetničkih priredbi, obeležavanje datuma vezanih za istoriju i tradiciju Srbije i druge neprofitne delatnosti. Istovremeno, opštinska informaciona infrastruktura je na raspolaganju ponuđačima komercijalnih sadržaja iz Srbije i drugih virtuelnih opština, u smislu oglasnog prostora i ispitivanja interesovanja za ponudu, u skladu sa odgovarajućim opštinskim propisima.
Radne grupe za kulturnu saradnju u okviru lokalne samouprave aktivno deluju na povećanju obima i kvaliteta ponude sadržaja iz Srbije i drugih virtuelnih opština, kako komercijalnih, tako i nekomercijalnih.
Radne grupe za poslovnu i stručnu saradnju rade na unapređenju poslovnih veza članova opštine prema Srbiji i drugim virtuelnim opštinama. Takođe, stimuliše se i stručna saradnja, kroz stručne diskusione grupe, prikupljanje i prenos ponuda koje se odnose na stručno usavršavanje i specijalizaciju, otvorenih pozicija za postdiplomske i doktorske studije na lokalnim univerzitetima, itd.
Nazad u 2008.
Puno se priča ovih dana o istoriji, o kolevkama srpskog naroda, o naprednoj srednjovekovnoj državi, princu-prosvetitelju Savi, silnim oklopnicima bez mane i straha, ljudima velikim u svom vremenu. O tome najviše pričaju, čini mi se, oni koji su najmanje u svom sopstvenom vremenu i koji ne vide na šta, u tom sadašnjem vremenu, oni drugima liče.
Ovaj blog je zamišljen kao provokacija, izazov za razmišljanje i razgovor onima koji bi želeli bolje da vide sopstvenu sliku Srbije u svetu koji dolazi – svetu punom migracija, otvorenih granica za one koji donose vrednost sredini u koju dolaze, informatički povezanom, ne samo u kontekstu elektronskih medija i neformalne komunikacije, nego i u smislu dematerijalizacije dokumenata, potpisa i identifikacije.
Mnogo od ovih tema je prilično kontroverzno – počevši od elektronskih identifikacionih dokumenata (ne samo zbog biblijskih tumačenja, nego i zbog potencijalnih problema sa privatnošću i bezbednošću), preko samog stanja dijaspore i njenog interesa za učešće u životu matice, pa do izazova poput organizovanja i finansiranja onoga što je u tekstu nazvano „virtuelna opština“, kao i potrebnih zakonskih promena koje bi ovako nešto omogućile.
Molim vas da shvatite ovaj tekst kao provokaciju :)