Literatura| Putovanja| Život

Darovi i uzdarja

Snezana Radojicic RSS / 28.01.2016. u 20:44
Na samom ulazu u selo, iz kuće iza žičane ograde, jedna žena upravo je izašla da nahrani kokoši. Grabeći priliku, požurila sam da je upitam za dozvolu da kampujem na placu preko puta. Ostaci nekoliko kamenih zidova pružili bi mi dovoljan zaklon od vetra iz kojeg god pravca da noćas udari.

Umesto potvrde koja je u Turskoj uvek dolazila brzo i lako, bez suvišnih pitanja i dugih objašnjavanja, žena je odmahnula rukom, što je moglo da znači mnogo toga, ali je meni ponajviše ličilo na odbijanje, i žurno ušla u kuću. Brže nego što sam stigla da se začudim zbog toga, na prozoru koji je gledao prema ulici pojavio se njen muž. Vratila sam osmeh i ponovila isto pantomimički bogato pitanje, opisujući rukama oblik šatora i upirući prstom u ćošak koji su pravila dva zida naspram njihovog dvorišta. U nekom od tih pokreta mora da je bilo nešto neprimereno za ovdašnje pojmove, jer se čovek bez reči sklonio sa prozora, žustro ga zatvorivši za sobom.
„Šta kog đavola?!“, progunđala sam glasno, buljeći u tu nepristupačnu kuću u koju su se sakrili od mene kao od neprijatelja.

Stajala sam tako nekoliko trenutaka razmišljajući šta da radim. Nije mi se zalazilo dublje u selo a ona dva zida činila su mi se idealnom zaštitom i od radoznalaca koji bi mogli da naiđu ovim putem. Dok sam se preispitivala da li bih smela da dopustim sebi drskost da i pored njihove zabrane – ako je ono odmahivanje uopšte to značilo – ipak tamo postavim šator, iznenada su se oboje stvorili na stepenicama kuće. Više sam naslutila nego što sam po njihovim licima i držanju razumela da očekuju da pođem za njima. Sve to činilo mi se pomalo čudnim, ali dan je još uvek bio u snazi, a blizina drugih kuća, iz čijih dimnjaka se spokojno dimilo, pothranjivala je uzdanje u bezbednost mesta na kome ima tako mnogo ljudi.

Stigli smo do jedne prizemne kućice, sa ograđenim malim dvorištem pod travnjakom. Sagrađena od zemljane opeke, nije imala nijedan ravan zid, a drveni okviri vrata i prozora krivili su se pod nepravim uglovima u pokušaju da se čvrsto uglave u pripadajuće otvore. Pa ipak, ta kućica je na prvi pogled bila neodoljivo dopadljiva, na onaj način na koji nas plene nevešti dečiji crteži – našta je i sama ličila.

Muškarac je otključao vrata, virnuo unutra i, zaključivši da je sve na svom mestu, izašao napolje, te stao podalje od ulaza. Žena mi je pokazala da naslonim bicikl uza zid i da uđem.

Sa raspršenim sumnjama u njihovu gostoljubivost i dobre namere, došlo mi je da se nasmejem grohotom zbog tog preokreta koji se odigrao samo u mojoj glavi. Brzopletost udružena sa strahom bile su neophodni preduslovi za dramljenje, za to preinačavanje običnih situacija u dramski napete scene, čemu su vazda naginjale prirode sklone preterivanju. Protiv sopstvene naravi ne može se mnogo učiniti, ali kada ona nastavi da prevladava uprkos sabranom iskustvu, njena nadmoć slobodno se može nazvati glupošću. Moja maločašnja reakcija, iako sam je, osim onog uzvika, zadržala za sebe, bila je glupa. Mnogo puta ponovljena zahvala 'tešekur ederim' značila je valjda samo meni, kao iskupljenje u sopstvenim očima.

Dvoje ljudi, koji gotovo da nisu progovarali, pozabavili su se drvima za peć i zagrevanjem vode kako bih se okupala, dok sam ja unosila svoje stvari. Nisam razumela šta tačno predstavlja ta kuća. Sastojala se od malog predsoblja, kupatila sa čučavcem i prostrane sobe, u kojoj su se nalazila dva dušeka-kanabeta, niski stočič i gomila jastuka, dok je pod bio zastrt debelim ćilimima. Ceo enterijer odisao je nečim izložbenim, kao one seoske gostinske sobe opremljene starim nameštajem koji je odživeo svoje, ali je, uz neznatne prerade, mogao još da posluži kada dođu gosti, sa posleratnim radio-aparatima i crno-belim televizorima zastrtim uštirkanim miljeima, te čitavom galerijom uramljenih fotografija predaka kojima ni najstariji ukućani više nisu pamtili imena.

Pozvala sam Unsala, koji mi je već poslao nekoliko poruka da mu se javim čim se negde budem smestila. Tražila sam njegovu pomoć u sporazumevanju sa tim ljudima. Rep mog straha zbog nedovoljno novca zamahao mi je pred nosem, golicajući novu sumnju u namere mojih domaćina. Možda je ovo bila neka vrsta hostela, koji, bez obzira na verovatno nisku cenu smeštaja, ne bih sebi mogla da priuštim.

Žena je dugo razgovarala na mom telefonu sa Unsalom. Nije mi promaklo da se u momentu gotovo uvredila na nešto što joj je on rekao ili je upitao, zamahnuvši snažno rukama i povisivši inače staložen glas. Dok mi je prepuštala vezu, opet se uzbudila.

„Madam, Turkiš...!“, zaustila je na engleskom, koji nije znala više od te dve reči, pa se načas zbunila pred tom jezičkom barijerom, da bi odmah zatim nastavila na turskom. „Vi ste gost i nemojte da nas vređate pominjanjem para“, otprilike je rekla.

Nisam sigurna da li sam intuitivno shvatila značenje njenih reči, ili je ono što mi je Unsal objasnio kada sam prinela telefon uvetu povratno uticalo i na razumevanje svega što je do tada izgovorila ili samo pokušala da mi kaže. Kako god, tumačenje se činilo toliko neverovatnim da sam zatražila od Unsala da mi potvrdi svaku stavku koju sam ponovila za njim:

„Došla sam u seosku gostinsku kuću u kojoj je sve besplatno?“

„Tačno.“

„ ...I mogu da ostanem koliko hoću a ova porodica ili neka druga brinuće se o tome da imam sve što mi treba?“

„Da. Zar si zaboravila kada sam ti pričao o toj tradiciji? Jedino što je trebalo da se najpre javiš seoskom muhtaru, ali i ovako je u redu.“

Na ugodnost se čovek lako navikne, toliko lako kao da mu je uživanje prirodno stanje. Nema u tome ničeg lošeg, sve dok gaji makar zrno zahvalnosti prema onima koji su mu to omogućili, ili prema životu koji je tako blagorodan prema njemu. Treba umeti prihvatati darove, ne pitajući se otkuda, od koga i zašto su došli, ali valja i uzvraćati na način koji nam je dostupan.

Ostala sam sama koliko da se raspremim i okupam, a onda se žena vratila noseći ogroman okrugli poslužavnik prepun hrane. Za njom su se u sobu ugurale tri devojčice, stidljivo se krijući iza majčinih leđa i skutova njene široke šarene suknje. Ali važnost situacije nadvladala je njihovu sramežljivost, pa su se rastrčale da pomognu majci oko postavljanja trpeze. Jedna mi je natočila čaj, druga je pootvarala poklopce brojnih činijica, dok mi je treća, najmanja, dodala dva jastuka da bolje poduprem leđa. Potom su sve četiri žurno izašle, ostavljajući me da se na miru gostim.

Razumela sam da mi je poslužena večera i doručak, toliko je bilo svega, ali i moja glad nakon celodnevnog okretanja pedala u inat vetru bila je nesvakidašnja. Sve sam pojela. Blaženo sita, najradije bih odmah zaspala, ali devojčice su se vratile da pokupe posuđe. Ovog puta došle su bez majke, zažarenih obraza i sa očekivanjem u očima velikim poput tog sveta iz kog su ponekad i u njihovovo selo dolazili gosti.

Zvale su se Halešnur, Hajrunisa i Tugba; najstarijoj je bilo dvanaest godina, srednja je imala deset a najmlađa tri. Moje razumevanje sa decom oduvek je prednjačilo u odnosu na pokušaje razmene sebe sa odraslima, prihvatanja i prilagođavanja njihovom svetu. Postajući očigledno onog trenutka kada sam, suprotno od svega što bih ikada ranije za sebe poverovala, pristala da u školsku učionicu ubuduće ulazim sa dnevnikom pod rukom, znala sam da jednom učiteljica, ostaje učiteljicom uvek. Bez obzira na sve veći broj godina otkako sam odustala od tog poziva, u tu ulogu skliznula bih sa lakoćom čim bi se nasuprot mene našao neko ko sa detinjom nedokazanošću veruje da je svet prepun čuda koja čekaju da budu otkrivena i da u takvu potragu vredi utrošiti celi život.

Sada sam imala njih tri pred sobom, i snažnu potrebu da uzvratim za darove koje mi je donelo ovo veče. Na nekom jeziku poslala sam Halešnur po njenu svesku iz Engleskog, a zatim smo se poigrale škole, učeći malo manje jezik, a malo više igru pantomime i veštinu poziranja pred kamerom. Ako je danu trebalo reći hvala, naša sreća zaglušila ga je uzvicima.

(Odlomak iz rukopisa romana.)

 

5.jpg



Komentari (34)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

kosta.babic kosta.babic 21:13 28.01.2016

Darovi i uzdarja

BOže kako ste lepe.
srdjan.pajic srdjan.pajic 21:16 28.01.2016

2.


Snezana Radojicic Snezana Radojicic 21:18 28.01.2016

Re: Darovi i uzdarja

kosta.babic
BOže kako ste lepe.


Hvala ti Ja mnogo volim tu fotku, uhvatila je sve što treba i dovoljno je da je pogledam, pa da se setim svakog trenutka te večeri.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 21:29 28.01.2016

Re: 2.

srdjan.pajic


srdjan.pajic srdjan.pajic 21:42 28.01.2016

Re: 2.

Snezana Radojicic
srdjan.pajic



Prestižu nas ovi amateri, blogija i mene, sad je i drugo mesto ok.

Super pričica, sjajni su ovi Turci, a ova, najmanja, je ko moja Zojka sad, ista ovakva blentava faca, samo što je plava.

wilma68 wilma68 22:15 28.01.2016

Re: 2.

Prestižu nas ovi amateri, blogija i mene, sad je i drugo mesto ok.






Snezana Radojicic Snezana Radojicic 04:21 29.01.2016

Re: 2.

srdjan.pajic

a ova, najmanja, je ko moja Zojka sad, ista ovakva blentava faca, samo što je plava.



Blentav joj tata a ne faca
A jeste, liči malo, barem na onim fotkama koje si slao.
mirelarado mirelarado 22:05 29.01.2016

Re: 2.

Лепе сте баш као и тај турски обичај дочекивања и збрињавања путника намерника.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 04:53 30.01.2016

Re: 2.

mirelarado
Лепе сте баш као и тај турски обичај дочекивања и збрињавања путника намерника.


Ja se tu šlepam uz ove malecke
zaharaga zaharaga 21:59 30.01.2016

Re: Darovi i uzdarja

kosta.babic
BOže kako ste lepe.


I ja kazem isto to!
blogovatelj blogovatelj 05:29 29.01.2016

De si bre Snežana

Jel prošla vijetnamska zima?
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:01 29.01.2016

Re: De si bre Snežana

blogovatelj
Jel prošla vijetnamska zima?



Prestala je da pada kišutina nakon pet vezanih dana i dosta je otoplilo, mada još uvek ne može da se sedi unutra bez grejalice. Meteroolozi najavljuju otopljenje tek za Lunarnu ng, što je 7. februara.
srdjan.pajic srdjan.pajic 00:06 30.01.2016

Re: De si bre Snežana

blogovatelj
Jel prošla vijetnamska zima?


Ja sam čuo da su vijetnamske orhideje mnogo lepše nego indožanske.

(usput da prijavim: al se oždrah kod Tajlandjanina za ručak, sve vreme mi se drema. Priredili smo proslavu za jednu koleginicu, Japanku, pa u nedostatku dobrog japanskog restorana, upotrebismo Tajlandjanina.)
krkar krkar 02:18 30.01.2016

Re: De si bre Snežana

Priredili smo proslavu za jednu koleginicu, Japanku, pa u nedostatku dobrog japanskog restorana, upotrebismo Tajlandjanina.)


Što je otprilike kao da su Japanci Francuza u nedostatku dobrog francuskog restorana odveli u poljski!
srdjan.pajic srdjan.pajic 02:53 30.01.2016

Re: De si bre Snežana

krkar
Priredili smo proslavu za jednu koleginicu, Japanku, pa u nedostatku dobrog japanskog restorana, upotrebismo Tajlandjanina.)


Što je otprilike kao da su Japanci Francuza u nedostatku dobrog francuskog restorana odveli u poljski!


Žena sama birala, njoj je to bilo the second best.
Inače, ako nisi gledao: LINK


Snezana Radojicic Snezana Radojicic 04:52 30.01.2016

Re: De si bre Snežana

srdjan.pajic
[
Inače, ako nisi gledao: LINK





Eee, hvala na ovome, baš mi treba neki dobar film da odmorim.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 04:57 30.01.2016

Re: De si bre Snežana

srdjan.pajic
blogovatelj
Jel prošla vijetnamska zima?


Ja sam čuo da su vijetnamske orhideje mnogo lepše nego indožanske.


Nemoj da sad pustim JKT-a iz blokade da ti on kaže da l' na svetu postoji išta lepše od bilo čega indonežanskog.
srdjan.pajic srdjan.pajic 06:57 30.01.2016

Re: De si bre Snežana

Snezana Radojicic
srdjan.pajic
blogovatelj
Jel prošla vijetnamska zima?


Ja sam čuo da su vijetnamske orhideje mnogo lepše nego indožanske.


Nemoj da sad pustim JKT-a iz blokade da ti on kaže da l' na svetu postoji išta lepše od bilo čega indonežanskog.


Jeste, a Kevin Pacov? Nismo zaboravili da i takvih protuva ima u tom raju na zemlji!

(ma, odblokiraj bre Orhideju, odma će da se obmota oko blogija, kao udav oko mungosa, i mi smo mirni).
emsiemsi emsiemsi 07:37 30.01.2016

Re: De si bre Snežana

srdjan.pajic
blogovatelj
Jel prošla vijetnamska zima?


Ja sam čuo da su vijetnamske orhideje mnogo lepše nego indožanske.

(usput da prijavim: al se oždrah kod Tajlandjanina za ručak, sve vreme mi se drema. Priredili smo proslavu za jednu koleginicu, Japanku, pa u nedostatku dobrog japanskog restorana, upotrebismo Tajlandjanina.)

Какав си ти патриота да их не одведеш у србски ресторан !?
Страшно.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 09:02 30.01.2016

Re: De si bre Snežana

srdjan.pajic


Jeste, a Kevin Pacov? Nismo zaboravili da i takvih protuva ima u tom raju na zemlji!




Imala sam i ovde jednog sličnog njemu, bio je menadžer prve kuće u kojoj sam iznajmila sobu. Završilo se tako što su Maležanin (crnac od dva metra), inače krajnje friendly lik, i Kenijac (momak sasvim ok, programer), moji komšije, jedno veče hteli da ga bukvalno prebiju. Iako sam i ja bila besna, na kraju sam morala da branim tog bolida od ove dvojice.

Ovo je najilustrativnija pričica o njegovom ponašanju, koje je inače potpuno neuobičajeno za jako ljubazne Vijetnamce:

Jedne večeri (10.30pm) upada čovek u moju sobu. Bila sam iznajmila prilično veliku sobu sa kupatilom, a na istom spratu je bila slobodna jedna manja i jeftinija, ali mi se nije dopadala jer je gledala na groblje. Pošto sam se ja prva uselila u tu zgradu, dok su sve sobe bile prazne, mogla sam da biram.
Elem, upada on bez kucanja, to im je svima ovde skoro pa praksa.
Ja ga inače zvala četiri dana ranije da pošalje nekog da zameni ono crevo na tušu, koje je počelo da pušta vodu.
Uleće lik u kupatilo, pogleda šta je problem i izlazi.
"Imam rešenje za tebe", kaže.
Ja u zbunu.
"Pošto imaš problem, treba da se preseliš u manju sobu, a ovde će se useliti neko drugi. Možeš večeras da spavaš tamo."
Ja u teškoj neverici. Lik je ladno smislio da on mene tek tako mune u drugu sobu jer mu verovatno neko po preporuci traži veliku. A kako sam ja jedino samo žensko među stanarima u šest soba, koliko ih ima u kući, to je najpre udario na mene. Nije me čak ni pitao da li ja to želim, ne, on je baja to odlučio.
Pošto meni ne pada na pamet takva rokada, on mi zapreti policijom. Ovde je policija još nezgodnija nego u Indoneziji, jer može da te izbaci na ulicu ako te vlasnik nije prijavio, što ovaj nije učinio.
No, ja se ne dam zaplašiti, ali tu se ozbiljno rešim (poučena iskustvom sa Kevinom) da nađem drugi smeštaj. I nađem ga brzo, samo je trebalo da sačekam par dana dok ne unesu sav nameštaj, pošto je i to bila nova zgrada. Kažem to ovome, kad on zapne da se iselim tog ili narednog dana najkasnije pošto je vikend. Inače sam platila za dva meseca unapred i jedan depozit, što je ovde uobičajeno, dakle, moj ugovor traje i ja njemu činim uslugu raskidajući ga, budući da njemu treba moja soba. Mogla sam da tražim povraćaj duple sume, jer je po ugovoru to predviđeno ukoliko jedna strana traži raskid pre isteka zakupa.
Kažem mu da ne dolazi u obzir da se selim navrat-nanos i da tamo nema nameštaja. Onda on pozove menadžerku koja vodi taj drugi stan i priča sa njom. Po završetku razgovora, mrtav-hladan mi kaže:
"Možeš da se useliš večeras, imaju madrac i daće ti psoteljinu, to ti je dovoljno za noćenje."
Koliki divljak neko treba da bude da te izbaci iz sobe koju si platio, terajući te da spavaš malte ne na podu, jer njemu treba tvoje mesto?
Ja to odbijem, naravno.
Onda mi predloži da mi plati hotel za dve noći, samo da se iselim kako bi se ti neki uselili. Ja mu odgovorim neka plati njima, u čemu je razlika?
I šta budala uradi?
Pošto je tim novim stanarima (ispostavilo se da su u pitanju dva Japanca, sasvim ok momci) bilo hitno da se usele pre ponedeljka, on izbaci jednog mladog Vijetnamca, isto samca, iz male sobe na drugom spratu. Njega otera u hotel. Onda iz velike sobe na prvom spratu (ista kao moja) istera drugog Vijetnamca u tu malu sobu, priveremeno, dok ja ne napustim moju veliku, gde će se on potom useliti! I tako oslobodi veliku sobu za nove stanare.

I na kraju ja tu budalu branim od dvojice gnevnih crnaca, s kojima nije ni pokušao takve igre, ali im se i bez toga žestoko zamerio u raspravi koju smo svi zajedno imali jedne večeri.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 17:30 30.01.2016

Re: De si bre Snežana

srdjan.pajic

Inače, ako nisi gledao: LINK




Kakav je lik Jiro! Odmah sam otišla da kupim suši
blogovatelj blogovatelj 19:34 30.01.2016

Re: De si bre Snežana

I na kraju ja tu budalu branim od dvojice gnevnih crnaca


Što ih nisi pustila da ga biju?
srdjan.pajic srdjan.pajic 21:41 30.01.2016

Re: De si bre Snežana

emsiemsi
srdjan.pajic
blogovatelj
Jel prošla vijetnamska zima?


Ja sam čuo da su vijetnamske orhideje mnogo lepše nego indožanske.

(usput da prijavim: al se oždrah kod Tajlandjanina za ručak, sve vreme mi se drema. Priredili smo proslavu za jednu koleginicu, Japanku, pa u nedostatku dobrog japanskog restorana, upotrebismo Tajlandjanina.)

Какав си ти патриота да их не одведеш у србски ресторан !?
Страшно.


Hebi ga, ovde gde živim nema sr(b)skih restorana, ni kafana. Mada ima Srba i njihovih potomaka. Da, i izbeglica, koje bi ti isto okarakterisao kao Srbe, muslimanske veroispovesti, dakle "naše", samo malo manje. Najbliže srpskoj kafani je neka bugarska pljeskarnica u Denveru, gde prodaju svakojaka naša ex ju sranja (od plazme i smokija, preko bajadera i majoneza, do smrznute mesine za ćevape, pravljene negde u Čikagokoja je, interesantno, jedini artikl za koji sam ikad video da sadrži trans fatty acids, dakle djubre najgore vrste) i gde ima kao neka mala kafanica gde mogu da ti ispeku pljesku ili ražnjić. Mi tu bili jednom, da se pomirimo: išli taj dan na peintbol, pa se dvojica naših zakačiše, skoro da se pobiju, jer je jedan mučki i iz neposredne blizine upucao drugog u čelo iako se ovaj predao, pošto je bio pogodjen preciznom snajperskom paintball vatrom zajedničkog protivnika, nekih Saudijaca, ili Talibana nisam siguran odakle su bili ljudi, ali definitivno mnogo bolji ratnici od nas, Srba).

Nego, Čarli, jesi li ti nekad klopao u tajlandskom restoranu? A u japanskom?
blogovatelj blogovatelj 23:41 30.01.2016

Re: De si bre Snežana

Nego, Čarli, jesi li ti nekad klopao u tajlandskom restoranu? A u japanskom?


Čarli bi se u Solunu izgubio i nikad se kući vratio ne bi. Zato i ne ide u inostranstvo i zato mrzi sve što je tuđe.
srdjan.pajic srdjan.pajic 23:55 30.01.2016

Re: De si bre Snežana

Snezana Radojicic
srdjan.pajic

Inače, ako nisi gledao: LINK




Kakav je lik Jiro! Odmah sam otišla da kupim suši


Da, sjajan lik, i odličan dokumentarac o njemu i njegovom životnom delu. Voleo bih i ja da jednom probam taj njegov čuveni suši, pa šta košta da košta. Evo, i Čarlija bih poveo i počastio, mada već vidim kako se mršti na presnu ribu i ohladjenu rižu umotanu i papirić od morske trave, pa u prvom najbližem srpskom roštilju u Tokiju ište posnu jagnjetinu ispod sača (nebesima zahvalan zbog onog "Srbija do Tokija".


Snezana Radojicic Snezana Radojicic 04:41 31.01.2016

Re: De si bre Snežana

srdjan.pajic
Snezana Radojicic
srdjan.pajic

Inače, ako nisi gledao: LINK



Kakav je lik Jiro! Odmah sam otišla da kupim suši


Da, sjajan lik, i odličan dokumentarac o njemu i njegovom životnom delu. Voleo bih i ja da jednom probam taj njegov čuveni suši, pa šta košta da košta.



Najjeftiniji meni 30000 jena = 250 $

Ja jedino da nađem sponzore za degustaciju sušija kod Jira, kada budem dopedalala u Japan
srdjan.pajic srdjan.pajic 05:02 31.01.2016

Re: De si bre Snežana

Snezana Radojicic
srdjan.pajic
Snezana Radojicic
srdjan.pajic

Inače, ako nisi gledao: LINK



Kakav je lik Jiro! Odmah sam otišla da kupim suši


Da, sjajan lik, i odličan dokumentarac o njemu i njegovom životnom delu. Voleo bih i ja da jednom probam taj njegov čuveni suši, pa šta košta da košta.



Najjeftiniji meni 30000 jena = 250 $

Ja jedino da nađem sponzore za degustaciju sušija kod Jira, kada budem dopedalala u Japan


U kafanu kod Điroa se ide kao na hodočašće: jednom u životu. I onda se za to štedi i od usta odvaja.


Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:07 31.01.2016

Re: De si bre Snežana

srdjan.pajic


U kafanu kod Điroa se ide kao na hodočašće: jednom u životu. I onda se za to štedi i od usta odvaja.




Skapirala sam to. Ali muku oko odluke da li rezervu za crne putničke dane potrošiti kod Jira u restoranu možda mi prekrati on sam, možda je otišao u penziju ili umro. Ipak je imao 85 kad je to snimano, sad mu je 90 ako je živ. Jes' lik vitalan ko svi Japanci, ali ipak...
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:10 31.01.2016

Re: De si bre Snežana

blogovatelj
I na kraju ja tu budalu branim od dvojice gnevnih crnaca


Što ih nisi pustila da ga biju?


Da ne bismo imali posla sa policijom, mnogo su nezgodni prema strancima (a i prema svojima, verujem). Niko od nas tamo nije prijavljen, ne našom krivicom, ali imigraciono to ne zanima. Pisaću o tome, upravo se nakanjujem da započnem prvi tekst o 'hanojskim danima'.
emsiemsi emsiemsi 08:34 31.01.2016

Re: De si bre Snežana

srdjan.pajic
...

Nego, Čarli, jesi li ti nekad klopao u tajlandskom restoranu? A u japanskom?

На жалост, нисам !
Без обзира што сматрам да човек, да би досегао врхове, не мора да се мрдне нигде, понекада ми је мало жао што нисам путовао више. (Ето видиш ти, чак си до Америке стигао, а остао си задрти Србин).
Наравно, где год сам ишао, трудио сам се, у оквиру својих могућности, те онога што ми је било понуђено, да пробам локалне ствари.
Успут --- сећам се, приликом боравка у Паризу, у фирми Telemecanique (јбг. упокојила се, сада се зове Sneider), фасцинантно ми је било колико врста хлебова и пецива је било у понуди за ручак --- док је код нас било само један тип векне и један тип кифле. Било ми је криво за то, јер сам ја Србин из подскупа лебаџија.
emsiemsi emsiemsi 08:34 31.01.2016

Re: De si bre Snežana

srdjan.pajic
...

Nego, Čarli, jesi li ti nekad klopao u tajlandskom restoranu? A u japanskom?

Дупло.
emsiemsi emsiemsi 08:46 31.01.2016

Re: De si bre Snežana

srdjan.pajic
Snezana Radojicic
srdjan.pajic

Inače, ako nisi gledao: LINK




Kakav je lik Jiro! Odmah sam otišla da kupim suši


Da, sjajan lik, i odličan dokumentarac o njemu i njegovom životnom delu. Voleo bih i ja da jednom probam taj njegov čuveni suši, pa šta košta da košta. Evo, i Čarlija bih poveo i počastio, mada već vidim kako se mršti na presnu ribu i ohladjenu rižu umotanu i papirić od morske trave, pa u prvom najbližem srpskom roštilju u Tokiju ište posnu jagnjetinu ispod sača (nebesima zahvalan zbog onog "Srbija do Tokija".



Ја нисам јањићар, него прасићар --- тако да, ако ми је на столу јагње и прасе, увек бирам прасе.
Успут --- најбољу јагњетину, а и због тога што није било прасе у понуди, сам јео на сплаварењу Таром. Након првога дана сплаварења пристанемо у логор. Испод надстрешнице столови са клупама, а на столу лоза, вино Вранац, сиреви и којешта сушенога - пршути и слично. Пошто смо били гладни ми навалимо (има и тога у психи, пошто је шведски сто, па да смажеш што више), тако се набацамо, да смо само пуктали.
У томе иде кувар и носи неки котлић --- ајде, каже он, вечера. Каква вечера, ми смо се прејели. Е, ово морате да пробате, и шљусне кутлачу тога нечега у тањир.
То нешто је била динстана јагњетина - и то је нешто најукусније што сам јео у животу.
Успут 2 --- била је масна цена, углавном тих 7 дана нас је коштало као 14 дана Шпаније неки месец после тога.
Успут 3 --- тај боравак на Тари, уз минорне примедбе, ми је био доказ да црногорци брђани могу да буду добри у туризму. Надам се да ћу још једном отићи на сплаварење. Наравно, на море у Црну Гору више никада, преварио сам се само једном и отишао након 3 дана. Није то за њих.
srdjan.pajic srdjan.pajic 17:11 31.01.2016

Re: De si bre Snežana

Успут --- најбољу јагњетину, а и због тога што није било прасе у понуди, сам јео на сплаварењу Таром.


Eto, ja nisam nikad splavario Tarom. Do tamo neke devedeset i pete šeste, je to bilo još neregulisano, mogao si sa svojim čamcem da dodješ i uskočiš, pa su tako ljudi iz mog pećinarskog kluba godinama splavarili tamo za dž, imali su i klupski čamac, čini mi se, pre nego što su crnogorci dosetili da to može lepo da se unovči, i onda zabranili divljake. To se upravo desilo nekih godinu dana nakon što sam došao u klub, tako da nisam imao vremena da upoznam dovoljno ljude, da me povedu i da iskoristim zadnji voz. Posle toga nije bilo para.

A bio sam prošle jeseni nekoliko dana u Crnoj Gori na moru, sa familijom, i bilo nam je sasvim lepo.
49 41 49 41 17:09 30.01.2016

Bogovi, koji hodaju zemljom

Mojoj majci Bogovi N1- njena braca.
Bogovi N2 - njeni sinovi. Onaj drugi-zadnji, moja malenkost; ne tako veliki kao onaj prvi-mada visi od prvog.

Ja u vojsci, 1265 km od nje. Od one moje, tada od Autokomande 950 km.
Da im mater otacdzbinsku.

Majka sama, zvonio neko na vrata navece. Dva momka, al' jedan slican meni.
Zena iz cuga pala na glavu - emotivnu.

Dvojica studenata iz BG, koji putuju autostopom. Nema veze sa njihovim opredeljenjem studija, ali obilaze srednjevekovne manastire; diljem Srbije.

Tako se njih dvojica "ugostila". Ona im spremala doruckove, oni trckarali okolo lokalno da sto vise vide.

Posle toga, jedno 5 god. Rodjendan joj, slava joj, N.G.
Ne moze da omane, da ne stigne razglednica, cestitka; od njih dvojice.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana