Zvonjava one gotovo zaboravljene sprave prekida vam popodnevnu dremku. Baba, banka ili anketari?
Ni jedna od opcija. Direktor škole koju vam dete pohađa. Žao mu je ako vas je uznemirio ali bi jako cenio da se u što kraćem roku vidite. U njegovoj kancelariji, podrazumeva se.
Da, dete je dobro. Sada je dobro. Ne, ipak bi o temi trebalo razgovarati u direktnom kontaktu, hvala vam na raumevanju i ljubaznosti.
U školi zlokobna tišina. Ni vreve, ni graje, ni jurnjave. Dežurni učenik zbunjen ne traži vam ličnu kartu. Sekretarica vas bez reči sprovodi u direktorovu kancelariju.
Ustaje iza velikog pisaćeg stola, dolazi u susret, zahvaljuje na razumevanju i brzini. Predstavlja dvojicu prisutnih. Inspektori, u civilu.
Da li ste - da, možete da zapalite mada je zabranjeno, ipak je ovo izuzetna istuacija - da li ste, dakle, primetili poslednjih dana i nedelja neke promene u ponašanju svog deteta? Da li se na nešto žalilo, bilo povučeno, pokazivalo znake nervoze?
Da, kako da kaže - vaše dete bilo je žrtva vršnjačkog nasilja. Nedeljama u kontinuitetu. Šamara, batina. Gnječeni su mu prsti. Na skrivenim delovima kože gašeni pikavci. I - ovo do sada nismo imali - pilo je urin. Znate, u školskom toaletu nema kamera a nastavnici ne mogu biti stalno prisutni na svakom mestu.
Da, sada ćemo poslati po dete...
...
Šta radite. Šta vi radite?
Šta radi čovek čije je dete nedeljama mučeno, i šta radi onaj čije je dete u mučenju učestvovalo?