Dogodilo se, bez ikakvog neposrednog povoda ili plana, da nekoliko dana zaredom sa potpuno različitim ljudima i u potpuno različitom kontekstu - učestvujem u razgovorima o SLOBODI (na slici je prvi ikada nađen zapis te reči, na sumerskom, naravno :)). Govorilo se o neverovatno mnogo "lica i značenja" jedne te iste reči, o slobodi "koja se ima, poseduje", o slobodi "koja se osvaja, različitim sredstvima", o slobodi "u kojoj se jednostavno uživa, koja je odsustvo obaveza", o slobodi "koja je lična, dostignuta tokom sazrevanja", o slobodi "koja je izbor", o slobodi "koja je nužnost", o političkoj, medijskoj, ekonomskoj, religijskoj, filozofskoj, istorijskoj, stvaralačkoj, umetničkoj, naučnoj,......o ljudskoj slobodi. U mnoštvu ljudi koje sam u tim razgovorima imala sreće da sretnem (neke od njih sa zadovoljstvom po prvi put) bio je i jedan fizičar - s njim se naravno razgovaralo o "asimptotskoj slobodi" (slučajno sasvim, najviše zbog reči "asimptota" koja meni tako dobro "ide" uz reč sloboda i zbog deljenja anegdota o teškoćama objašnjavanja "stepena slobode" )
Ne znam da li mogu da se setim svakog konteksta u kojem je reč "sloboda" pomenuta. Sloboda "od nečega" ili "za nešto, za nekoga", sloboda da se za nju izboriš, sloboda da je nekako sačuvaš, sloboda da se bude sa nekim ili sam/a sa sobom.
Ljudi lako i brzo prave razliku između slobode OD i slobode ZA i sasvim tačno uočavaju koliko veliki treba da bude prostor u kojem si slobodan OD bilo čega da bi se uopšte imala šansa da se doživi sloboda ZA bilo šta, sloboda izbora u najširem smislu reči. Češće se te dve vrste slobode vezuju za novac, nego za bilo šta drugo.Jedan od izvanrednih cinika među nama istrajavao je na tvrdnji da "nema slobode koja se ne može kupiti" čime je dokazivao da "cinizam svemu zna cenu, a malo čemu vrednost". Zanimljivo je da niko u razgovorima nije izražavao ni trunku prezira prema bilo kojoj vrsti pomenute slobode, cinizma je bilo, ali prezira - ne.Sloboda očigledno sobom nosi moć da eliminiše neproduktivne emocije.
Najčešća reč (ili emocija) koja je u tim razgovorima pratila slobodu bila je "bezbrižnost", najčešće vreme za koje se "postojanje osećanja slobode" vezivalo bilo je - detinjstvo i rana mladost.Bilo je očigledno da se time ustvari izražava nezadovoljstvo životom u odraslom dobu, ali je bilo nepristojno insisitirati da se i o tome vodi razgovor, takve vrste razgovora su moguće samo među zaista bliskim ljudima, a to sa nama nije bio slučaj.
Najčešći imenovani krivac za "nemanje osećanja slobode" bilo je tranziciono društvo u kojem mi živimo (kod "domaćih" sagovornika, stranci to baš nisu razumevali), društvo raširenog osećanja nepravdi, nezadovoljstva i otvorenog ili potisnutog gneva što su okolnosti u kojima živimo takve da svuda vidimo samo prepreke sopstvene slobode, a retko ili nikako slike mogućnosti i verovatnoće rušenja tih prepreka kao izvesnosti da ćemo zajedno udahnuti svež vazduh slobode punim plućima i pomisliti "dobro je, lakše je, može se...". Razumevanje između stranaca i nas se donekle uspostavljalo na temi strateških pravaca promena, "slobode kretanja i putovanja" i našeg statusa u viznim režimima, ali sa potpuno različitim pristupom. U našim komentarima to je češće bio "opis teškog stanja, ponižavajućeg za ljude", a u njihovim "planovi uklanjanja prepreka". Tako je to često kada razgovaraju dva različita stepena slobode :)).
I kroz i pomoću svakog od tih konteksta u koji je razgovorom reč "sloboda" stavljana jasno se ocrtavala "klopka za slobodu" - češće nego bilo šta drugo ta "klopka" bivamo mi sami, nezavisno od spoljnjih okolnosti, ali uvek se mnogo lakše ta klopka stvara ako i spoljnje okolnosti "ne vode računa" o tome i kako i koliko je sloboda potrebna ljudima. Isto kao i koliko vazduh, voda ili hrana.U poređenju sa drugima uvek se ocenjuje koliko ti "neki drugi" uživaju viši stepen slobode, retko ili nikako se procenjuje šta su ti "neki drugi" sve uradili da bi u našim očima danas imali mnogo više slobode u poređenju sa nama samima. "Tuđa" sloboda nam često izgleda kao da se samo tako nekako desila, a "naša" nam često izgleda nedostupna, daleka i teško osvojiva.
Ponekad i ljubav posmatramo samo kao slobodu da se bude srećan/na s nekim drugim, pa ma ko taj drugi/a bio/la.
Tokom jednog od razgovora postavljeno je i pitanje o "prvim asocijacijama" kad se spomene reč "sloboda" i brzo i lako se videlo da kao što je i "poezija slika pretvorena u zvuk", tako se i zvuk reči "sloboda" lako pretvara u sliku koja je "ptica u letu, konji koji jure, vreme uživanja, putovanja, detinjstvo i mladost, vožnju brzim motorom".I vrlo često u izraz "kad ne moram ništa da radim" (uzrok je verovatno u tome što većina mojih sagovornika/ca pripada - radoholicima :)) Najlepše i najlakše su bile asocijacije na muziku koja peva o slobodi, na knjige i slike, na legende i mitove, s obzirom na učestanost kojom se stvaraoci bave - slobodom.
I samo je jedna tema neprestano ostajala kontroverzna - činjenica da su, u razgovoru potpuno slučajno spomenuti "teroristi" (ili slični oblici oružanih grupa), viđeni istovremeno i kao borci za slobodu (od onih koji ih podržavaju i koji smatraju da je to deo borbe za slobodu) i kao nesporni zločinci i ubice koji predstavljaju opasnost za svačiju, već osvojenu slobodu, opasnost za opštu sigurnost koja je neophodan uslov da bi bilo ikakve slobode. Svaki dati primer, od Spartaka do Al-Kaide, odmah je u razgovorima imao nekakav kontra-primer, pri čemu je van svake sumnje bilo da među nama nema ljudi koji bi prikriveno ili otvoreno podržavali bilo kakav vid borbe osim mirne, političke i demokratske. Ali je svejedno - kontroverza ostala. Sigurniji teren za taj dijalog bilo je pravo, pravda i stav da "ne možeš i ne smeš svojih zahtevima za slobodom ugrožavati tuđe slobode", samo što smo onda imali problema da se setimo primera kojim bi dovoljno čvrsto dokumentovali kada, kako i ko je dosledno primenjivao citirani stav, uz pravdu i pravo.U tom se dijalogu, jasnije nego bilo gde drugde, videla sva dragocenost civilizacijske i zajedničke šezdesetogodišnje tradicije propisa iz oblasti ljudskih prava (Povelja UN, 1948.) koja, ma koliko ponekad izgledala krhko, ostaju nezmenljivo uporište za svakog ko se bori za ljudsku slobodu.
Ne znam da li smo iz svih razgovora izašli pametniji, znam da je meni ovaj niz razgovora bio od koristi, skoro nehotice i štedeći mi vreme koje sam inače već prethodno namenila temi kojom smo se bavili.
Ovaj tekst je moj način da se svim svojim sagovornicima zahvalim na dobrom vremenu s nadom da će naši "divani" još nekome biti od koristi. I da, kao i njima, tvrdoglavo ponovim tvrdnje (koje su izazivale prilično veselosti, priznajem :)), da kao što verujem da se "Ajnštajn može prepevati", tako i verujem da se asimptote slobode mogu izračunati i da je sve asimptotsko što reč sloboda nosi u sebi nešto najljudskije što u rečima možemo pronaći, a da ni na jednom jeziku nemamo nesporazum o tome šta to ustvari znači.
post scriptum:
Ponekad mi se učini da je i poznati Miljkovićev stih kojim ustvari i ne pita "hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj", samo jedna od njegovih čudesnih poruka kojom je prepevao - asimptotu slobode.Na dohvat, a neuhvatljivo.Uvek može još bliže....
asyimptote ili asimptote