Istorija| Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Sizif (Vijetnam)

Snezana Radojicic RSS / 05.04.2016. u 11:53

Pošto u subotu odlazim a imam neko posuđe koje sam kupila zbog boravka ovde, na FB grupi za hanojske ekspate oglasila sam selidbenu rasprodaju. I, javi se jedan mladić da kupi rice cooker – to je za ovaj deo sveta verovatno najgenijalniji izum 20. veka.

Dolazi jutros fin momak oko 35 godina. I onako usput, dok testiramo kuvalo, pita me šta sam radila u Hanoju. U jednoj rečenici kažem mu da putujem biciklom godinama a ovde sam pravila pauzu da bih napisala novu knjigu. To izaziva već očekivano oduševljenje. Zatim i ja njega upitam isto – šta radi ovde.

„Predajem engleski. Došao sam pre godinu dana kada se moj otac ubio, a ja sam prsao: ostavio sam posao u korporaciji i napustio ženu. Hteo sam sve da promenim, da radim nešto korisno i plemenito. Moj otac je bio vijetnamski veteran i zato sam izabrao da dođem ovde da pokušam da popravim ono što je on uradio. On je bio artiljerac i nikad nije imao sukob prsa u prsa, ali na svim fotografijama koje je čuvao bile su stotine mrtvih Vijetnamaca po tlu, svi pokošeni. Znaš da je ubijeno preko tri miliona ljudi, od kojih je preko dva miliona civila? Poginulo je oko pedeset hiljada američkih vojnika. Ali istina je da ih je mnogo više nastradalo kasnije, najviše zbog samoubistava.“

„Ja volim ove ljude i želim da im činim dobro. Nemam ništa, plata mi je 1000 $, što je ništa u odnosu na to kako sam zarađivao, ali sam srećan, činim dobro drugima.“

Oči mu suze i beonjače postaju crvene. Po grimasi vidim da je potresen. Mogu samo da pretpostavim koliko mora da ga sve to pritiska kada i nekoj nepoznatoj strankinji, koju upoznaje na deset minuta, priča svoju životnu priču.

„Možda pokrenem neki posao u budućnosti, ali samo sa lokalnim ljudima. Ne želim da radim sa strancima jer se mnogi ponašaju loše prema Vijetnamcima. A možda...“, malo se zamislio, „i ja napišem knjigu.“

„O da, trebalo bi to da uradiš. Tvoja priča je za roman, zaista!“

„A odakle si ti?“

„Iz Srbije.“

„Aha“, reče on, ali vidim da nema baš jasnu predstavu gde je to.

„To nije deo Rusije, nije Sibir?“, pita me. Često me to pitaju – Serbia i Siberia zvuči dosta slično.

„Ne, Srbija je na Balkanu“, rekoh mu. „Tamo gde su američki vojnici takođe bacali bombe pre petnaestak godina.“

Mladić se ukoči. Sada su mu oči toliko crvene i suzne da mora da ih protrlja kako bi bilo šta video. Izgleda kao da plače. Onda mi neočekivano priđe i zagrli me.

„Žao mi je, iskreno mi je žao“, kaže.

Tu se nije imalo više šta reći.

„Ako nađeš vremena pre odlaska, možemo da sednemo negde na kafu...“, dodao je kad smo se razdvojili i on ušao u lift.

A ja ostadoh pod utiskom kao da sam upravo srela onog mitskog Sizifa koji gura kamenčugu uz brdo – baš tu sliku sam imala pred očima.




Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

dobrosavljevic_m dobrosavljevic_m 12:59 05.04.2016

Snežo,

može biti da si srela nekog malog boga. Da odeš sa njim na kafu.

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:09 05.04.2016

Re: Snežo,

dobrosavljevic_m
može biti da si srela nekog malog boga.


Može biti, ali mnogo je težak taj njegov teret. Dečko deluje kao da se jedva drži na okupu. Ko zna čega tu još sve ima. Mučena duša

dobrosavljevic_m
Da odeš sa njim na kafu.


Teško, a i teško bih postigla.

Hvala na divnom izboru muzike, baš mi je prijalo
blogovatelj blogovatelj 23:31 05.04.2016

Re: Snežo,

Snežo,
može biti da si srela nekog malog boga. Da odeš sa njim na kafu.


A možebit i Cijinog agenta, vešto maskiranog pričom o mrtvom ocu
dobrosavljevic_m dobrosavljevic_m 09:16 06.04.2016

Re: Snežo,

A možebit i Cijinog agenta, vešto maskiranog pričom o mrtvom ocu

Jope je šteta što ne može sa ode sa njim na kafu
muaddib92 muaddib92 16:31 05.04.2016

Тужно

али и истинито - вероватно се он пита колико је тих покошених са слика његов отац...
Сетићеш се свакако оваквих цртица са путовања и једнога дана када више не будеш на бициклу, неће ти требати књига за подсећање.
Све најбоље Снежо!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:43 06.04.2016

Re: Тужно

muaddib92

Сетићеш се свакако оваквих цртица са путовања и једнога дана када више не будеш на бициклу, неће ти требати књига за подсећање.
Све најбоље Снежо!



Da, svega se sećam, to je prosto neverovatno. Dok sam pisala Nomad 1, o dešavanjima iz 2012, jasno sam se prisećala čak i pojedinačnih mesta za kamp i nekih drugih detalja (a što nemam na fotkama), a nekmoli ovakvih susreta.

Hvala na lepim željama
49 41 49 41 14:36 09.04.2016

33 godine "progonstva"

"cistiliste".

Gurnuli su ga u Vijetnam, iako je imao samo 17.

Sunjali su se dzunglom.
U zbunju su se nasli oci u oci.
Bio je brzi samo nekoliko sekundi. Pokosio ga je rafalom.

Pretresao ga je. U dzepu od kosulje je nasao njegovu sliku sa 3. god. kcerkom.
Poneo je. Imao ju je i po povratku u zemlju.

Kao odrastao radio je u Vladinoj organizaciji, kao veteran.
Zena znajuci problem koji ga muci, ubedjivala ga je godinama.
Zaboravi, to je daleka proslost. Sve je to proslo davno.
Kolega iz kancelarije isto.

Na kraju kolega sa posla.
Naci cemo tu devojcicu!
Preko svih datoteka, nadje je u nekom vijetnamskom selu.

On odlazi u vijetnamsko selo.
Trese se ljudina od 195 cm nad majusnom vijetnamkom.
Place kao malo dete.
Moli je da mu oprosti sto joj je ubio oca.

"Dokument"-dokumentarac, koji nosi "na sebi"- u sebi pune 33 god.

P.S.
Đorđe Balašević - Čovek sa mesecom u očima |Tekst |

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana