Na političkoj sceni Srbije često je prisutno promišljanje vezano za opozicionu stranu političkog tržišta, da je neophodno smanjiti uticaj lidera, da je potrebna promena lidera i uopšte da su personalne promene ključ za bolje uspehe opozicionih stranaka. Takvo promišljanje je u ovom trenutku u najmanju ruku čudno jer na suprotnoj strani imamo ekstremno lidersku stranku koja je osvojila apsolutnu većinu u par navrata i apsolutno lidersku vladu u kojoj je odgovornost preuzeo isključivo njen predsednik Aleksandar Vučić. Oponirati vladi, u kojoj građani prepoznaju veliku nesposobnost ministara i sve ulažu na premijera, svakako nije moguće sa pozicije nejasnog liderskog opozicionog delovanja. Zato je i pitanje odakle takvo mišljenje?
Jedan od razloga koji se vidi već na prvi pogled je tabloidno dezavuisanje bilo koga ko pretenduje da bude protivkandidat postojećem lideru na vlasti. Međutim, postoje dublji razlozi za toliku potrebu za promenama u liderstvu u opoziciji.
Ako uzmemo da su lideri stranaka za svoje birače apostoli, ljudi koji propovedaju određene pretpostavke razrešenja problema koji izjedaju Srbiju, onda je lako zaključiti da samo mali broj tih „apostola“ ima za podlogu jasno definisano „jevanđenje“, skup određenih i jasnih misli, sročenih rečnikom koji je jasan svakom građaninu, svakom potencijalnom biraču. „Apostoli“ se uglavnom drže nekih starih „jevanđelja“, pokušavajući da dokažu kako tapiju na te davno izrečene ili zapisane reči, imaju eto baš oni. I to pomalo zbunjuje narod. Zbunjuje ih i revizija koju je sadašnji lider na vlasti počeo da usvaja, čime se stvara slika u kojoj niko nije poseban ali eto on je nešto naučio, pa ga valjda to i pored ružne prošlosti čini drugačijim.
S druge strane, to zakeranje oko lidera i njihovih mana je isključivo potreba da se opravda pasivnost izazvana velikim razočarenjima koje je veliki deo građanstva doživeo i proživeo u proteklim vremenima. Kako onda stvoriti front ili nove lidere iz gomile pasivnih građana, kad tabloidizacija i profanisanje društva, razočaranost u „jevanđelja“ i „apostole“ iz prošlosti, to ne dozvoljavaju? Poker igrači imaju izreku: „Igraš sa kartama koje su ti podeljene“. I da, to je i ovde slučaj. U rukama držimo karte, takve kakve su, znamo ko blefira, kako blefira i kako trepće kada ima u ruci nešto za šta misli da je jako i vičemo „dalje“ u strahu da ne pogrešimo. Onda taj strah projektujemo na karte, na lidere, na apostole jevanđelja ovakvih ili onakvih i osetimo tipično kockarsko olakšanje: Kriv je onaj ko je podelio karte. Naravno da nije. Naravno da on i njegova kuća uzimaju najviše, ali i dalje se partija može dobiti.
Bili smo socijalistička zemlja, koja je svoje promene u neki drugi sistem sprovodila u vreme krvavog raspada one velike zemlje kojoj smo pripadali. Iskustveno, mi smo mnoge stvari obavljali u istom istorijskom trenutku. To se ovaj put nije dogodilo. I to ne bi trebalo da nas razočara. Naprotiv, to bi trebalo da nam da snage da izađemo iz ove pasivnosti, pa i iz straha, da umesto da projektujemo na ove naše kakve takve apostole našu nesigurnost i skepsu, pokušamo da makar strukom i iskustvom pomognemo da unaprede jevanđelja pisana u nekom prelomnom i ratom zatrovanom trenutku.
Osim toga, pogledajmo u svet koji nas okružuje, u svet koji živimo. Da li u tom svetu prepoznajemo lidere? Oh da. I to nam nije čudno.
Paleta apostola je sasvim pristojno popunjena. Njihova jevanđelja polako su postala posao građana. Njihova tumaranja su postala naš problem. I zato, ne tražimo više nemoguće. Tražimo rešenja koja su moguća, baš u ovom svetu, punom lidera, punom lažnih proroka i jevanđelja koja se iz dana u dan menjaju. Đavolska je to igra.