Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

VAŠKE SU DANAS MOJI JEDINI I NAJBOLJI PRIJATELJI

horheakimov RSS / 13.04.2016. u 18:20

Verujete li da je svakome od nas rođenjem predodređen život?

Neko je rođen da bude pekar, neko da prodaje sreću, neko sa velikom metalnom alatkom hoda kilometre i kilometre tramvajskih šina čisteći nakupljeno đubre u šini, a onda sve to ponovo za drugu šinu. Neko je rođen da bude lep, neko da bude kao od stene odvaljen, neko veliki a neko mali.

Mene, od kada pamtim sopstveni lik, život nije mazio.

To je moj usud.

Moje predodređenje je nesreća.


Listajući stare foto-albume, još od malena primećujem zlosrećno okruženje, nemerljivu paletu nijansi sive koja je ujedala crno-bele fotografije.

Na primer, sećam se, da sam bez ikakvog patofiziološkog simptoma prohodao tek sa tri godine. Roditeljima iz nekog razloga nije smetalo da se toliko dugo vučem po prašini.

Kada sam stasao za školu, mada glagol stasati je pogrešan izbor za dete od jedva devetnaest kilograma, dobio sam ogroman ranac napunjen knjigama. To mi je moja sudbina od ranog detinjstva na realan, životni način, pojasnila metaforu slomljene kičme.

Vrlo rano u svom životu sam postao beskičmenjak.

Sa početkom škole pritisak iz spoljašnje sredine koji sam do tada trpeo umnožen je sa trideset. Kao najmanji i najslabiji uvek sam bio predmet sprdnje a zlo iz okruženja činilo je da se osećam još manjim nego što sam zapravo bio.

Mali, sećam se tačno, me je prvi put nazvala majka, kada sam takođe prvi put išao u bioskop. Na programu je bio neki film u kom otac smanji svoju decu. Upamtio sam ga za ceo život. U školi sam kasnije to ispričao nekome za koga sam mislio da mi je drug, gotovo poverio, kao tajnu, a taj je razglasio. Svi su mi se smejali iako nema ničeg posebno smešnog u tome, iako su svi tih dana išli da gledaju taj film.

Na ulasku u pubertet, umesto da napredujem, nazadovao sam, ali to nikoga nije brinulo. Svi su oduvek bili prezauzeti sopstvenim životima. Sistematski pregledi su se obično odvijali tako što bi doktori samo kontrolisali grudi devojčica. Medicinske sestre su pak samo kod nekih dečaka sumnjale na fimozu.

Na regrutaciji nisam skidao gaće jer je kapetan prezadovoljan mojim nedostatkom dimenzija uskliknuo:

- Ovaj je savršen za novi prototip tenka! Vodite ga!

Po prvi put sam se osetio značajno i mislim da sam u toj njegovoj kancelariji porastao koji centimetar. Međutim prototip koji je kapetan gurao je prvo stopiran a onda i povučen iz dalje izrade kako je dragi kapetan smanjen. Naime, pročulo se da je vojna vozila koristio kako bi svom šuraku prevozio kupus sa njive na pijacu.

Tako sam i vojsku završio potpuno nezapažen. Niko nije primetio moje dalje umanjenje. Izašao sam posle devet meseci, kao iz neke čaure, opne, kao iz neke hibernacije a svet se činio većim nego ikada ranije. Ubrzan, bučan i bez milosti za drugačije od većine.

Moto je bio, gaziti preko mrtvih da bi se preživelo. Sva (otrovna) sredstva su dozvoljena.

Jedva sam našao neki usrani posao u nekom govnjivom skladištu u podrumu, toliko natrpanom da normalan čovek ne bi preživao unutra. Mislim da su me uzeli samo zato što sam mogao da se doslovno provučem do svakog memljivog ćoška. Naravno kada je shvaćeno u kakvom sam izmetu i na poslu je počelo šikaniranje i otvoreni pritisci da se zauzme mesto u podeljenim taborima. Mene te njihove podvale nikada nisu interesovale, ali avaj, morao sam da se odredim. Naravno posle odabira jedni su malo popustili ali su oni drugi pojačali bar za trideset puta. Razmišljao sam i da dam otkaz.

Osećao sam se kao kepec koga nateruju u cirkus ili nazad u pičku materinu.

Pa opet, trebalo mi je za hranu, istina sve manje jer sam već godinama gubio apetit. Sa druge strane, više od hrane trebao mi je krov nad glavom, krevet za san, ništa posebno, stao bih i kućicu za pse samo da znam da me tamo niko neće dirati.

Iz dana u dan sam se sve više gubio među ljudima, njihovim krupnim koracima ambicije, prenaglašenim lažnim ljubaznostima koje su se nadimale kao krava kada se najede mokre deteline. Davio sam se u njihovom grohotom smehu koji je gutao kamione, avione, nosače aviona… Bučno uvlačenje vazduha kroz maksimalno raširene nozdrve i njihove bale koje su se razvlačile po uglovima gljivicama tapaciranih usana mogli su me doslovno sahraniti.

Odvratno.

Kako se sada odnosite prema pitanju sa početka priče?

Sve ispričano do sada je istina i ide u prilog odgovoru da su sudbine predodređene, šta god nosilac iste imao da veruje. Ponajveći problem u takvoj konstelaciji je to što se ipak sama ne da razjasniti do kraja jer postoje prekretnice tih predodređenja čije mehanizme funkcionisanja još niko nije osvetlio sa dovoljno razuma i logike.

Elem, takva se jedna prekretnica i meni desila, za jedan vikend, subota i nedelja. Barem trideset puta gora nego što sam mogao da zamislim.

Niko nije radio jer je bio neki praznik. Prvo sam se u subotu, u vreme za posao, probudio na jastuku. Jedva sam preživeo, jedući mrvice koje sam tokom petka, namrvio po sebi večerajući pred san. Nisam uspeo da siđem sa kreveta. U nedelju sam se probudio i bio sam veličine te mrvice. Toliko sam se smanjio da mi je moja iznajmljena soba u podrumu bila kao kontinent. Trebalo mi je nešto srazmerno mojim dimenzijama. Na primer maketa grada ili naselja, pa čak i tamo bih bio neprimetan. Setio sam se da sam prošle nedelje čitao u novinama za ljude da postoji neka nova maketa, na toj i toj adresi i da je besplatno za pogledati je. Posle dužeg pešačenja, i već pomalo umoran, stigao sam nekako do ulaznih vrata sobe koja su bila odmah pored kreveta i kroz malu pukotinu između praga i ragastova, kao vaška sam izašao na hodnik.

Pored mene se pojavila jedna buva koja je u tri skoka već bila na stepenicama prema ulici.


Tagovi



Komentari (13)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

docsumann docsumann 19:26 13.04.2016

destiny as destination


sudbina je kao glina
dok si mlad
mečiš je, razvlačiš
puštaš da osjeti snagu tvog stiska
i vještinu prstiju

vremenom
polako već počinješ da je ciljano oblikuješ
s hipertrofiranih falusnih oblika, prelaziš na čamce, aktove, maske
razmišljaš o dinamici nepomičnog
o vakumu figuracije u četvrtoj dimenziji...
i kad najzad umisliš da si uhvatio pravu formu
da si oblikovao samu GLINU

iscrpljen i zadovoljan

ispećeš je i premazati glazurom

no, neće dugo dunava proći
a ti ćeš je
razočaran
izdan
ili tek bjesan
usred svađe sa bračnim saučesnikom sopstvenog ludila
razbiti u stotinu komada
onih manjih, i onih većih, sličnih, istih

a pod stare češ dane ubijati mrtve sate
sklapajući po sjećanju
sakupljene komadiće
u nekadašnji oblik
rukama umrljanih lijepkom
i umirenih tabletama

i shvatišeć da ti je za to premalo jedan život
ma koliko promašen bio
horheakimov horheakimov 22:32 13.04.2016

Re: destiny as destination

...stigneš li da ulepiš dovoljno, neko bi mogao i pepeo tvoj da pohrani onamo...
docsumann docsumann 07:42 14.04.2016

Re: destiny as destination

horheakimov
...stigneš li da ulepiš dovoljno, neko bi mogao i pepeo tvoj da pohrani onamo...


ma, ja sam još u fazi igranja živom glinom
horheakimov horheakimov 08:18 14.04.2016

Re: destiny as destination

nisam mislio ništa lično
(isto koliko se u priči ne radi o meni iako je u prvom licu)
ali dobro je da znam ( :
gavrilo1 gavrilo1 19:55 13.04.2016

a koliko si visok?

sve je je odredjeno i po tome se zivi
Pisac svoje delo stvara vec u prvoj misli o njemu.
Sve unutar je zadato od te misli i u okviru tog zadatog postoji slobodna volja.
Hoces ili neces prihvatiti svoju ulogu.
Tako je napisana cela knjiga koja se cita tako sto se igra u njoj.
I niko ne moze videti je celu jer mora izaci iz nje da bi mogao to.
I niko knjigu ne moze promeniti sem pisca koji ju je zapecetio jos u misli iz koje je nastala.
I pisac je dao rec da ko odigra svoju ulogu koju mu je dao dace mu da izadje iz knjige i pobednik je izasao i vratio se i promenio celu knjigu i prvu misao o njoj.
Sluga je postao gospodar.
Pravila su uvek ista ali uloge su druge.
Zadato je uvek isto
Biti ljubav je za kraj.
horheakimov horheakimov 22:38 13.04.2016

Re: a koliko si visok?

prosečno
gavrilo1 gavrilo1 20:23 13.04.2016

a

.
Ribozom Ribozom 22:34 13.04.2016

price o obicnom ludilu

Jedna od njih govori o prelepoj devojci kojoj su fetis tako mali ljudi. Mislim da su na kraju ziveli srecno do kraja zivota.
horheakimov horheakimov 22:41 13.04.2016

Re: price o obicnom ludilu

možemo se samo nadati da je slična stvar moguća i u svetu vašaka
mirelarado mirelarado 22:52 13.04.2016

Re: price o obicnom ludilu

horheakimov
možemo se samo nadati da je slična stvar moguća i u svetu vašaka


Мислим да је пред тобом светла будућност. Овде се само макете успешно граде. :)
horheakimov horheakimov 07:29 14.04.2016

Re: price o obicnom ludilu

ne samo da uspevaju makete nego su i ljudi sve manji, sreća?
mirelarado mirelarado 12:27 14.04.2016

Re: price o obicnom ludilu

ne samo da uspevaju makete nego su i ljudi sve manji, sreća?


Što nas je više, to smo manji. Obrnuta proporcija, ili nešto slično.
horheakimov horheakimov 12:39 14.04.2016

Re: price o obicnom ludilu

nesreća, kao što kaže junak iz priče

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana