... промене нема нит је може бити
Гост aутор: Феликс Крул Оскар-З-Вајлд Владимир Маричић Семела Крпељ Крпељић уједињен у Сахасрари. Написано у блогерском прогонству, у Лондону.
Link na Da li je vaše iskustvo palanačko?
A≠B
ABOUT Vladimir Maricic
Од Хераклита до Радомира, cве тече све се мења,
промене нема нит је може бити
Хор нарикача: Радомире Радомире шта нам направи, зар ти да нас тако зајебеш!
Хор фарисеја и књижевника: Подметнуо нам!
Хор паланчана нациста: Беж из нашег културног простора да те моје очи не виде! Да те моје уши не слушају! Да те мој нос не мирише!
U SVETU
Danas je u Americi, Britaniji i Evropi veoma prisutan proces deradikalizacije.
To je proces koji se odvija u školama nad islamskom decom, u zatvorima nad teroristima, i u društvu nad islamskim zajednicama koje se okupljaju u džamijama i njihovim centrima kulture. To je dakle sprega represivnog aparata - države, policije, sudova, zatvora, opština, školstva i medija. Američki logor Gvantanamo Bej je najesktremniji primer institucije gde se eksperimentiše sa procesima deradikalizacije. Evo šta je rekao Šakir Amir kada je posle više od 13 godina pušten iz logora: „Ja sam Musliman, svoju veru nikad neću napustiti, ona me je održala."
Država pokušava da zaštiti svoje stanovništvo od terorista, i, što je bitno, da ne dozvoli da jedna vrsta radikalizacije stvori drugu vrstu radikalizacije, da ne dozvoli građanima da preuzmu stvari u svoje ruke. Da radikalizovani građani ne osnivaju privatne osvetničke organizacije, da se ne stvore privatne rasističke, fašističke, i militantne organizacije.
Država je ta koja inicira ove procese u ime zaštite svog stanovnštva i njihovih institucija. Mediji su ti koji nas obaveštavaju o ovom procesu deradikalizacije, uče nas šta je deradikalizacija i potstiču raspravu na otvorenim radio talasima, novinama ili na TV panelima. Sudovi su ti koji odlučuju da li je neko terorista. Pedagozi su ti koji uočavaju radikalizovano ponašanje učenika. (Jedan simptom radikalizacije je ako učenik traži od nastavnika da ide na molitvu više puta dnevno.) Policija je ta koja odvodi osuđene teroriste u zatvore. Demokratski izabrane vlasti i njihovi službenici - CIVIL SERVANTS (služitelji građana) vode rasprave u svojim kancelarijama o ovim procesima jer to je njihova dužnost.
Kada se u medijima traži mišljenje eksperta, pitaju se policajci, agenti, službenici sigurnosnih službi i slični da nam objasne šta je to deradikalizacija. Takođe se traži mišljenje političkih naučnika. Uputsveno je da među te razne eksperte ne pripadaju psiholozi ili psihijatri (barem na Zapadu). Ovo znači nije oblast njihovog bavljenja. Psihijatri i psihijatrijske ustanove su bile zloupotrebljene u nacističkoj Nemačkoj i na komunističkom Istoku.
Umetnici mogu da kroz svoja dela i svoje prizme prikazuju fenomene radikalizovang sveta, ako ih neki aspekt toga interesuje. Međutim umetnici i institucije kulture ne bi trebali da spadaju u državni represivni apart. Umetnici i institucije kulture su na Zapadu van domena represivnog aparata, ili je to barem ideal kojem se teži u demokratiji - ne mešati se u stvaralaštvo i kreativnost pojedinca. Veza medija i države je komplikovana, nekada im se ciljevi podudaraju nekad ne.
U nacističkog nemačkoj, fašisti su hteli da kontrolišu umetnike, društvo i institucije kulture, počistili su „degenerisane" umetnike i njihova dela. To su isto radili komunisti u raznim komunističkim zemljama. Demokratski ideal je da država finansira institucije kulture ali da u njima odlučuju oni koji su u tim institucijama zaposleni. Privatna lica takođe mogu finansirati institucije ali time oni NE dobijaju pravo da upravljaju državnim i kulturnim institucijama.
Dakle samo ekstremisti poput fašista i komunista su u Evropi hteli da radikalno odstrane umetnike iz javne sfere i kulture. Danas se može reći da takvi sistemi postoje u zemljama tipa Saudijske Arabije i Severne Koreje, u pojedinim patrijarhalnim sredinama svuda na svetu.
Dakle fašizam, komunizam i islamizam su politički sistemi koje možemo zvati ekstremnim. Ekstremisti pokušavaju da uguše svakog ko ne misli onako kako oni misle.
U SRBIJI
U državi Srbiji kao na Zapadu i Istoku postoji državni represivni aparat Ministarstva unutrašnjih poslova, sudova, policijskih i obaveštajnih službi, zatvora, opština, školstva i medija. U tim institucijama rade obični građani. Službenici tih institucija koji rade na svojim zadacima. U tome je Srbija je normalna država kao i sve evropske države. Mi možemo biti nezadovljni brzinom kojom se odvijaju procesi, ali procesi iziskuju vreme. Možemo biti nezadovoljoni kompetentnošću sudija, itd.
ŠTA NAJVIŠE RADIKALIZUJE ČOVEKA?
Na prvo mesto bi stavio rat. Mislim da su ratovi stvorili džihadiste, oni se ne bi stvorili da ne postoji spoljašnji izazov i intervencija. Oni bi bili obični ljudi, čuvali bi koze ili bi bili trgovci, službenici i drugo u Avganistanu, Bliskom istoku, ili u Africi. Oni koji su u Parizu, Belgiji ili Britaniji bi bili radnici, bankari, pravnici, taksisti i sve ostalo, ali ne bi bili teroristi.
Na drugo mesto bih stavio „govor o događaju", zbog onoga što jer navodno rekao Aristotel (ne znam gde), da ljude ne uzbuđuje događaj nego govor o događaju. Jer stvarno ako pogledate u lice svog mrtvog oca tada samo uvidite ono što ste znali, otac je umro, i to je to. Nema radikalizacije, nema uznemirenja, samo tužno razumevanje kraja života. Dakle nije smrt nešto što nas radikaluzuje samo po sebi, već govor o smrti, razmišljanje o smrti. Ko ga je ili šta ga je ubilo, i slično.
Radomir Konstantinović veliki srpski pisac, u svom autobiografskom i vrhunskom delu „Dekartova smrt" (Pazi Dekartova!), piše o tom momentu u kojem je pogledao u lice svog mrtvog oca:
„Sada je negde oko devet uveče: vreme smrti moga oca.
Moj otac? Sada samo ovaj časovnik, na mom stolu, džepni Schaffhausen, kupljen pre mog rođenja, za tačan datum bih morao da pogledam garanciju (tu mi je negde, među papirima, našao sam i nju, posle očeve smrti); ili moj otac: ovo nalivpero, i to čuvam, ali ne služim se njim, zatim (moj otac), mali izbor Dekarta, ili Montenj, u tri sveske, Éditions Garnier, broširano, sa omotom koji je gladak pod prstima, što uveličava utisak podatnosti, prijateljske, ovih knjiga: dobro povezane (još ni jedan tabak se nije rašio, uprkos čestom prevrtanju listova), one su ipak veoma savitljive: ako i ne budem više čitao Montenja, gotovo sam siguran ću neku od ovih knjiga uzimati u ruke, kao da je i to, bez teksta, neka vrsta dodira sa Montenjem (ali i u nadi, uprkos svemu, da će to biti dodir i sa mojim ocem, sa njegovim rukama?)
...
Smrt ge nije učinila usamljenim, ali ni savršenijim: još živ, otac moj, uspravljen u svojoj fotelji kao na kraljevskom prestolu, Maiestas domini, dok je čekao da progovorim (jer ja sam pred njega izlazio samo kad sam morao nešto da kažem: moj otac, koji ćuti, to je prinuda na govor?) - bio je isti kao i u smrti: nije morao da čeka smrt da bi postao završeno ili savršeno delo, tj. delo bez greške: otac bez mene, ili otac kao ovo savršenstvo bez greške, hladno savršenstvo, kao ruke moga oca, na kraju, - pa sam zavikao, tamo usred Neuropsihijatrijske: »Oče moj, greška nas je zaboravila, ljubav nas je napustila«, ili nisam, možda sam samo sanjao, zagledan u njegov savršeno izvajan profil, ozaren svetlošću predvečernjeg sunca (hladnog predvečernjeg sunca), možda sam samo rekao: »Nosite ga sad; zašto ga već jednom ne odnesete odavde? Šta će vam to? Kome treba to?« -- Kome treba: bio je na samrtničkom odru, zaista klasično umetničko delo, u nužnom poretku sastavnih delova, usta, nosa, očiju blago sklopljenih, iako nešto kao upalih, bez grča oko usana, bio je toliko smiren da me je podsetio (ali to tek kasnije, u mome sećanju, kad se već vratio kući) na posmrtnu masku Paskalovu (iako već starac), pa to kao da ga našao lili bolje da ga je stigao Paskal, koga moj otac pre smrti jedva je i viđao (pominjao je Montenja, Paskala nikad)..."
U ovom savršeno lepom Radomirovom tekstu osećam mir i tišunu njegovog gospodskog predratnog salonca u kojem je bila njegova radna soba.
Pored toga što sam ovim citatom hteo da pokažem da je Radomir Konstantinović bio veliki umetnik, a ne veliki filozof ili antropolog (kako ga pogrešno svrstavaju oni koji ne razumeju neka njegova dela), hteo sam i da vam omogućim i da doživite meditativne momente koje njegov tekst izaziva, kao muziku tibetanskih zdelica.
------------
Dakle radikalizacija se dešava najčešće pod strašnim naletom rata a ne u svakodnevnci koja uključuje mnoge teške i tužne momente. Zbog ratova (1992-1995, i od marta do juna 1999) ja sam plakao, radikalizovao se, protestovao pred Vajtholom, pročitao nekoliko stotina knjiga u Britanskoj biblioteci o temama vezanim za Južne Slovene, posmatrao reakcije ljudi iz dijaspore, i na kraju pobegao u grčke manastire kada je trebalo platiti porez toj državi u trenutku kada bombarduje moj narod. Kada je rat prestao vratio sam se u Britaniju i nastavio da živim svoj uobičajni deradikalizovani život.
Da ne ponavljam mnogo ono što sam već napisao u prethodnom blogu. Rat je radikalizovao svo stanovništvo Jugoslavije i mnoge van Jugoslavije, strance i naše, svakoga na svoj način. Ali kad je rat prestao ljudi su nastavili da žive svoje obične palančke živote.
Ali govor o ratu je nastavio da živi i da uzbuđuje ljude, i da održava radikalizaciju i stvara nove radikalizacije. Blog B92 je fenomenalno svedočanstvo tog procesa. Inače da ovog bloga nema trebalo bi ga izmisliti. (Veranu Matiću, profesionalnom novinaru ću uvek biti zahvalan zbog njegove dalekovidosti i odlično dizajniranog bloga, jedinstvenog u svetu.)
Rođen sam u svetu nakon apokaliptičnih užasa Drugog svetskog rata. Ali naši mudri roditelji, učitelji, građani, državni službenici nisu nastavili razgovor o ratu, negu su nam omogućili da živimo u miru. Stišavali su strasti koji bi mogle da budu pogubne po državu i njeno stanovništvo. Dakle nije dolazilo do posleratne radikalizacije dece. Sa ratnim kriminalcima su radili oni iz državne službe (ali da ne zalazimo u tu kontraverznu temu). Stanovništvu nije bilo dozvoljeno da poduzima osvetničke poduhvate privatne vrste.
Jugoslovenski rat se potom završio, razni krivci su se sami prognali, neki su otišli na sudove, stanovništvo je nastavilo da se bori za egzistenciju, za usavršavanje, i bolji život za svoju decu i rodbinu.
Drugi svetski rat je ostavio u svakoj državi ponaosob specifične legate. U nemčkoj su DRŽAVE uvele metode deradikalizacije stanovništva, što se zvalo denacifikacija. Pojavili su se lovci na kriminalce kao „Institut Simon Vizental" koje su isporučivale krivce državnim sudovima, dakle nije bilo PRIVATNIH sudova. Državne istitucije su kažnjavale kad su mogle nove zločine osvetnika.
Od kada postoji čovek on ratuje. Ali u periodima mira normalni ljudi su propovedali MIR.
Kad se ratu u Jugoslaviji završio. Samim završetkom rata se završio proces radikalizacije većinskog stanovništva. Na tlo novih država pojavile su PRIVATNE ličnosti i institucije koje su se samoproglasile za „dekontaminere", ni manje ni više nego, KULTURE! Oni su hteli da počnu proces „denacifikacije" u Srbiji, upravo su koristili taj termin i bile su diskusije o tome na blogu B92.
„DEKONTAMINACIJA KULTURE"
Mene sad interesuje pitanje da li kultura može da bude radikalna ili „kontaminirana".
Ako govorimo o kulturama prvo mi padaju na pamet tvorci kultura.
Padaju mi na pamet Homer, Hezoid, Tales, Heraklit, Demokrit, Pitagora, Sokrat, Platon, Aristotel, tvorci evropske kulture i grčke nacije. Postoji još jedna tako stara nacija, Jevreji. Moram priznati da sam veoma malo čitao jevrejsku literaturu, ali se sećam jednog detalja iz knjige njihovog velikog istoričara iz rimskog doba, Josifa. Naime, Jevreji su bili sluđeni kada su Grci preimenovali nazive mediteranskih gradova i ostrva. Više nisu znali gde su, Mediteran više nije bio onaj njihov stari Mediteran.
Padaju mi na pamet Lao Ce, Buda, Zaratrustra, tvorci drugih kultura. Filozofi, pisci, umetnici, matematičari, mislioci, i tvorci religija su tvorci kultura.
Svaka nabrojana ličnost je ulazila u dijalog sa ljudima oko sebe, direktno ili putem svojih knjiga. Bilo bi podlo reći da je nečija kultura kontaminirana, ljudi mogu biti radikalizovani (zbog rata) ali da li to znači da je kultura tih ljudi kontaminirana?
Po meni NIJE logično reći da je nečija kultura kontaminirana. Muhamedovo učenje se nadovezuje na Stari zavet i na Novi zavet, i na proroke i vođe jevrejske. Danas se muslimani sa pravom upinju da dokažu da njihova kultura, unutar koje muslimanstvo ima veliku ulogu, nije radikalno džihadistička kultura, već da je zloupotrebljena i simplifikovana od strane radikalizovanih ekstremista.
Fašizam je propovedao da je jevreski narod nepromenljiv i da ga treba istrebiti. Fašisti drugih zemalja su pridodali i druge grupacije koje bi po njima trebalo istrebiti. Srpski fašisti koji su to pripovedali su bili retki i nebitini ljudi. Nemci su od jednog momenta postali fašisti, ali su se „denacifikovali" u drugom vremenu.
Šta znači „DEKONTAMINIRATI" KULTURU? Ja to jedino mogu shvatiti kao proces deradikalizacije sličan procesu kakav se odvija u zemljama Zapada i koji sam objasnio. Možda su glave koje su stvorile „centre za dekontaminaciju kulture" na to mislili, ali su izabrali pogrešan naziv.
Deradikalizacija je proces državnog represivnog aparata i to je proces koji se pravilno danas NE zove dekontaminacija.
Ne kaže se (u normalom i logocentričnom svetu) „kontaminiran stav" ili „kontaminiran pogled na svet", ili „kontaminirana politička svest". Kaže se radikalizovan stav, ili radikalizovan pogled na svet, ili radikalizovana politička svest kada su opisuju teroristi ili ljudi koji čine nasilje nad drugima. Tako nešto postoji u političkim naukama. Postoje i radikalizovane grupacije ljudi, recimo revolucionarni komunisti ili teroristi anarhisti.
Ako bismo rekli „radikalizovana kultura" tu već zalazimo u kontraverzan prostor. Kada se te granice „zdravo razuma" pređu onda se može bilo šta može reći, „anything goes", pa se tako može i reći da promene nema nit je može biti, dakle tada je svaki apsurd moguć. Tako nam je pokazao Radomir Konstantinvić.
OSNOVA LOGIKE I LJUDSKOSTI
A. „Sve teče sve se menja." = Istorijska rečenica sa početka filozofske misli.
B. „Promene nema niti je može biti." = Teatar apsurda. Filozofska besmilica.
A je A.
B je B.
A nije B.
Zar je potrebno da se vraćamo u divljaštvo i da ponovo dokazujemo da A nije B?
Dekontaminacija jednostavno nije deradikalizacija.
Centar za Dekontaminaciju kulture nije organizacija koja lovi kriminalce i koja uočava radikalizovane pojedince i koje ih onda prijavljuje državnim organima da se adekvatno procesuiraju.
Centar za Dekontaminaciju Kulture je privatna institucija jedne ličnosti, koja je u momentu svoje (ratne) radikalizovanosti imala ideju da otvori centar sa tim besmislenim nazivom. Razumljivo je da je ta ličnost bila ozlojeđena ratom, kao i ja. Ali ta ličnost kao da nije za sebe uzela put monaškog siromaštva, već put ličnog obogtvorenja, samoživosti i samovolje. To je ličnost koja je sebe stavila IZNAD stanovništva i njegove države. Ja bih na primer otvorio centar za istinu i pomirenje (reconcilliation), ali ne bih otvorio centar za „dekontaminaciju kulture" ne bih se sprdao sa logikom.
Ja apelujem na Sonju Liht i na Borku Pavičević da razumeju i priznaju da je njihova anti-ratna aktivnost imala svoj smisao tokom rata, ali da je posle tog rata njihova uloga kroz zlokobno nazvani Centra za Dekontaminaciju Kulture postala iracionalna. Ime orgnizacije je birano u trentku velike presije i uzbuđenost, to je svima nama razumljivo, greške se svima potkradaju.
Sonja Liht i Borka Pavićević za svoje autoritete stavljaju Đorđa Sorosa i Radomira Konstantinovića, one se kriju iza pogrešno izabranih autoriteta.
Đorđ Soros je čovek koji zbog svog ogromnog bogatstva nema potrebe da se meri sa drugim ljudima niti da preispituje svoja delovanja, i on je odavno na putu ličnog obogtvorenja, samoživosti i samovolje. Tu je novac merilo svega. Novac je tu iznad države i ljudi koju sačinjavaju tu državu. Delovanjem, na taj način, unutar neke države on podriva dignitet, čast, te države i njenog naroda. On nas unižuje. Srbija nije normalna zemlja jer unutar te države postoje centri koji misle da su iznad države i njenog stanovništva.
Sonja i Borka, bilo bi bolje da prevede i objavite sabrana dela Radomira Konsantinovića u novim izdanjima, pa i na ćirilici. On je bio velikan čije ime treba da bude među najvećim stvaraocima ove planete. On je velikan koji svojim delom iskupljuje palanačku ograničenost velike većine. Drage Sonja i Borka, toliko barem dugujete ovom društvu. Prihvatite kritiku.
Zašto je na novim izdanjima Filosofije palanke lupljen pečat Fonda za Otvoreno Društvo? Da bi se Fond reklamirao? Da bi Fond prisvojio Konstantinovića? Konstantinović je sve već zna i samo pustio svetu da radi svoje.
Radomir Konstantinović je pisao o „srpskom nacizmu" u istoj knjizi u kojoj je rečenica da promene nema niti je može biti i da je sam duh palanke jedna apsolutna palanka. Dakle on je namerno obesmislio svoju knjigu, pre nego što je pisao o srpskom autohtonom i inherentnom „nacizmu" jer o kakvom crnom nacizmu može da piše neko iole ozbiljan i kome je stalo do svoje čovečnosti i do svog sopstvenog logosa.
Srbija nije normalna država između ostalog i zato što u njoj postoji Centar za Dekontaminaciju Kulture. Borka molim Te prestani da nas vređaš imenom svog centra. Naziv tvog centra je ohol i uvredljiv svakom pismenom čoveku. Kada sam jednom prijatelju Englezu pričao o vama i vašem centru, on je vaš naziv okvalifikovao kao „sinster", zlokoban.
Zar je potrebno da se vraćamo u divljaštvo i da ponovo dokazujemo da A nije B? Da, vaša „dekontaminacija kulture" me је izazvala da napišem onaj moj pređašnji blog. Vi ste se isprečili između zdravog razuma Radomira Konstantinovića i mog zdravog razuma. Vi iz Centra za Dekontaminaciju srpske kulture, ste krivci za onaj bestijalan tekst koji sam napisao. Vi ste ti koji nas guraju u bestijalnost. Dokle god ste vi u Beogradu centru srpske kulture, dotle će moj glas ići onima koji se bore mirnim putem protiv vas, onima koji vas preziru i proziru.
.........................................................................................................
„нико ниј непознат, сви се знамо, нема самоће: сви чекају мог оца, у ономе тамо селу, у порцуланског шољи Веџвуд, у предвечерије, заједно са мном: Оче, узми ме за руку, али ипак отац хтео да знам зашто плачем: „Зашто плачеш?" питао ме је; зашто плачеш у шољу за чај? Ко је још видео да један старац плаче у шољу за чај (Веџвуд, - је ли то она коју си ми разбио, али сада је то свеједно: мени то не треба)". - „Не знам" одговарао сам, „не знам": све је било чисто, дивно и страшно, и то је био Рилке, а не Е. Паунд, плакао сам, са Рилкеовом главом на рамену (ипак жалим што нисам купио Рилкеа на Cooperativa degli Servi di Piazza?) : „Wer jetzt weint irgendo in der Welt, / ohne Grund weint in der Welt, / wint uber mich". Нико ме не чека, дакле он ме чека. Треба све да изгубим да бих ушао у ону светлост у којој нема ни Грка ни Јеврејина, али за коју нема ни Пјера дела Франческа. Оставио сам тамо шешир, имам још тај шешир, - који други човек у овој ноћи има шешир свог мртвог оца?"*
--------------------------------------------
*Радомир Константиновић у аутобиографском делу „Дакартова смрт" (Pazi Dekartovа!)
Завршне реченице књиге почињу цитатима из Књиге премудрост, 4,12.
Приближни превод Рилкеових строфа:
Ко плаче сада негде у свету,
Без разлога плаче у свету,
Плаче за мном.
Whoever cries now somewhere in the world,
without reason cries in the world,
cries about me.
Радомир је плакао за Езром Паундом када је изабрао Рилкеа за свог омиљеног песника! Плакао је за Паундом. Каква је душа био тај Радомир!
Хеј! Плакао када је „морао" да бира са којој поезијом да иде даље у живот, поезијом Езре Паунда или Ерих Марије Рилкеа. Феноменално осећајна душа. Врхунски интелект. У поређењу са Радомиром, ја јесам хулиган.
(Езра Паунд, осуђени фашистички песник, одлежао три године затвора после другог светског рата, и никад се није вратио у Америку).
„Niko me ne čeka, dakle on me čeka. Treba sve da izgubim da bi ušao u onu svetlost u kojoj nema ni Grka ni Jevrejina, ali za koju nema ni Pjer dela Frančeska. Ostavio sam tamo i Pjera dela Frančeska, uzeo sam očev šešir, imam još taj šešir, - koji drugi čovek u ovoj noći ima šešir svog mrtvog oca?"