Da li znate Imreta? Onaj sa bradom, snimatelj.
Onaj što je njegova keva jednom rekla: "Imam dva sina i jednog što radi u televiziji".
Jeste, onaj što po hodnicima uvek urla : Kokane, ovaj kako se zove, jebem ti božija boga, gde si pobegla... Jel ti moraš uvek da pišaš kad treba da idemo na snimanje. Mene, naravno, živi blam obuzme. Presedim tako jedno pola sata u klonji, sve u nadi da će ovaj prestati, međutim, jok, on nastavlja sve u istom stilu. Ne znam samo zašto uvek psuje na srpskom a kaže da Mađari imaju lepše psovke; čisto sumnjam.
Najviše sam mrzeo kad viče po hodniku na drugom spratu. U to vreme tuda se muvao neki jako fini svet, kao u košnici. Urednici dnevnika, novinari, snimatelji, tonci, montažeri. Svi su bili na Vi, razgovarali su poluglasno, kao da su u crkvi, i sada, u tu atmosferu upada Imre, sa svojim baritonom;
"Jel neko videla onu ludu Kokana? Opet je otišla da kenja". Tajac.
U tim trenutcima ja mu najčešće poželim da ga uhvati vojvođanski sindrom, to je ono kad pošteni Vojvođanin ode na tavan da naseče malo šunke, pa onako sa visine, kroz one rupice za luftiranje, pogleda napolje. A tamo, dokle god pogled dopire, ravnica...
Sve ravno, ništa ne talasa, i tu pošteni Vojvođanin uzme konopac, prebaci ga preko grede, pa sebi oko vrata i cap. Obesi se.
Ali, nisam ja te sreće.
Tako me jednom izblamirao usred Brisla ,ali to je već duža priča.
Pođemo za Brisel; Imre, naš kolega Arpad, novinar televizije Novi Sad i ja. Bilo je to negde osamdeset druge ili možda treće, ne sećam se baš najbolje, ali svejedno.
Trebalo je da snimimo neku dužu reportažu o Evropskoj ekonomskoj zajednici.
Istog jutra, čim smo stigli, pravo sa aerodroma, odemo u našu ambasadu.
Bila je to jedna vrlo lepa zgrada u otmenom delu grada, fasada od mermera, na ulazu kamera, interfon i ko zna još kakve skalamerije za obezbeđenje. Posle detaljnih provera puste nas unutra. Krenemo mi pešice na sprat, kad tamo opet provera, isto se ponovilo i na drugom spratu.
Konačno stigosmo i do ambasadora lično, porazgovaramo o problemima Evropske zajednice, izložimo mu šta bismo hteli da snimimo i sve je to bilo u redu, ali ambasador malo uznemiren, nešto se vrpolji, sve bi nešto da nam kaže, ali nikako da krene. Negde posle trećeg viskija poče;
"Znate, u vezi sa aktuelnim događajima na Kosovu morali smo da pojačamo mere obezbeđenja.Iredenta je izuzetno jaka(U to vreme se to zvalo Iredenta),i vrlo je opasno ići u restorane koje drže Albanci, a naročito je opasno ako primete da ste Jugosloven."
Zatim nam je preporučio u kom kraju grada da uzmemo hotel, kako da se ponašamo, da izbegavamo naše emigrante, a naročito da na ulici nipošto ne pričamo srpski. Tako smo se oprostili od ambasadora, i sa blagim žmarcima koji se spuštaju niz kičmu kernuli u centar grada. Imre i Arpad pričaju nešto na Mađarskom, ja ćutim a sve gledam hoću li da vidim neko belo keče. Boga mi baš me uhvatila neka frka. Tako smo stigli na Grand plac.
To je jedan predivan trg, veličine najmanje dva fudbalska igrališta, okružen starim zgradama, iz koga se račvaju uske uličice prepune verovatno turistima, sudeći bar, po foto aparatima kojima su besomučno sevali svuda unaokolo. Nekako na sredini, na centralnom delu trga prelepa katedrala, sva kitnjasta, kao božićno drvce. Nije mi uopšte ulazilo u glavu kako su uspeli sve te ornamente da povežu da se drže na okupu, kad sam znao da u Beogradu i malo jači vetar skine i po pola fasade sa starijih zgrada. Nekako usred tog razmišljanja, trgne me urlik sa drugog kraja placa:
"Kokane, jebem ti božiju boga gde si se opet izgubila?.
Premro sam od straha. Nisam razumeo šta je dalje pričao, ali sam bio siguran da svi znaju da meni govori, i samo sam čekao da iz mase izlete bar tri mala Albanca sa kečićima i isukanim pištoljima. Došlo mi bilo da ga ubijem načisto.
Na svu sreću ništa se nije desilo, pa sam slobodnije nastavio da šetam po gradu.
Usput smo tražili neku pogodnu kafanu gde bi smo mogli da ručamo.
Ispostavilo se da to i nije baš tako lako. Ima restorana, nije da nema ali sve je to uštogljeno, uglađeno, nema dušu. A nismo ni sigurni da li je gazda Belgijanac ili šiptar, pa pomaže iredentu. Uđemo u nešto što bi se kod nas zvalo kafić ali i tu čabar, konobar ljubazan kao da je peško, muzika preglasna. Imre naruči pivo, donesu mu neko dijetalno, bez alkohola. Ja naručim žestoko piće a dobijem neki bućkuriš, kao pomešane ostatke nekoliko raznih pića. Vidimo mi da nema ništa bez naše kafane, platimo pa krenemo dalje. Imre se sneveselio, vene na moje oči prosto mi ga bilo žao. I tako korak po korak, gubeći i poslednju nadu, zamalo da glavom lupimo u poveću tablu na kojoj je pisalo SKADARLIJA. Jedino u šta smo tog trenutka bili sigurni,je da znaju srpski i da nisu ustaše.
Naravno,prvo pitanje je bilo : šta ako su četnici?
Uđe prvo Imre, da ispita situaciju, i pošto ga nije bilo neko vreme, uđem i ja. Vidim ga kako priča sa nekim čovekom i dosetim se, to mora da je gazda. Ponudi me da sednem, poručim piće, i on ode da donese narudžbinu. Priđem bliže Imretu i šapnem mu na uvo:
"Izgleda da su ovo Romi."
Njegov odgovor čula je cela kafana:
"Ne,To su cigani,moji pajtosi sa Voždovca,a oni nisu ni četnici ni ustaše,ni crveni ni plavi,oni su bre, samo cigani".
Sledećih nekoliko dana, kafana "Skadarlija"u samom centru Brisela postala je naša glavna baza. Spavali smo u hotelu, ali smo svu tehniku, ukljućujući kameru i nagru, držali u kafani Skadarlija.
Sledećeg dana, lutajući po Briselu izbijemo na jedan mali, sasvim neugledan trg.Okolo neke stare zgrade, ne previsoke, možda samo po dva-tri sprata. Na skoro svakom prozoru u prizemlju izložena čuvena briselska čipka. Čega sve tu nije bilo; stolnjaci, šustiklice, podmetači za čaše i još puno kojekakvih drangulija, čiju namenu nisam ni pokušavao da razumem. Jedino mislim-hvala Bogu da u ekipi nemamo nijedno žensko jer bi smo verovatno i noćili ovde. Kad odjedanput, čujem dobro poznati glas:
"Vidi ona mala što piša".
To se izgaleda Imre oduševio što još neko voli da zapišava ulice. Pogledam u tom pravcu i vidim čuveni simbol Brisela. Bronzani kip poznat kao "Maneken pis", visok svega tridesetak santimetra. Moram priznati da sam očekivao nešto mnogo grandioznije. Mogli su bar da naprave dete u prirodnoj veličini. Sad šta je tu je. Nakupujemo mi pune džepove malih pišača, za raznorazne prigode. Bilo ih je kao zapušača za flaše, kao vadičep, pa onda kao pritiskivač za hartiju ,pa pljosnata verzija za vrata WC-a. Dobro smo napunili džepove tom gvožđurijom.
Krenemo nazad u našu bazu, kafanu SKADARLIJA,da se malo odmorimo i popijemo neku za dobru kupovinu, kad ono, kako se približavamo centru grada,sve vrvi od naroda i policije.
Pitam Imreta,tek onako da ga žacnem, da nije pravio neko veće sranje, kaže nije. Kad smo došli do Grand placa, a tamo trostruki kordon policije. Jedni u crnim uniformama i na konjima, drugi u zelenim maskirnim, a treći po izgledu najdobroćudniji, obični policajci, kakvi se mogu videti bilo gde u Briselu. Obiđemo svu tu gungulu pa pravo u našu kafanu.
Pitamo mi cigane šta se događa? Oni nam objasne da dolazi PAPA i da je to silno obezbeđenje zbog toga jer se plaše da ga ne upucaju. Inače, sleće helikopterom na jedan od obližnjih trgova, pa onda papomobilim do katedrale na Grand placu. I kažu da se ulazak na Trg plaća, a da su cene od sto maraka za stajanje do petsto maraka za sedenje u prvim redovima ispred tribine sa koje se Papa obraća narodu.
Još ljudi nisu ni dovršili rečenicu, a Imre već sprema kameru, vidim rešio da vidi Papu po svaku cenu pa šta bude...
Meni se nešto i nije išlo u tu gužvu,bio sam rad da ostanem u kafani i pijuckam neko piće, pa krenem da ga odgovaram; kažem, nemamo akreditaciju, sigurno neće ni da nas puste unutra, a drugo i nismo došli da snimamo Papu nego Evropsku zajednicu. Ali ne vredi, on već uzeo kameru i krenuo, uzmem i ja Nagru pa trk za njim.
Kad smo stigli do policijskog punkta na glavnom trgu, vidimo narod već ušao , spuštaju se nekakve improvizovane rampe, predstava samo što nije počela.
Imre izvadi svoj pasoš i da ga policajcu, isto uradim i ja, a ovaj ih gurne u nekakav kompjuter i posle par trenutaka ih vrati uz grimasu, koja je najviše značila NE, bar za mene. Imre se, naravno, nije dao zbuniti, počne da objašnjava da smo mi iz Jugoslovenske televizije i da taj snimak moramo da imamo. Da li ga je ovaj išta razumeo? Ni danas mi nije jasno, ali je upalilo. Propustio nas je do kolege, jednog namrgođenog tipa pored detektora za metal kroz koji smo morali da prođemo.
I sada se šokiram kad se setim kako je ta sprava počela da vrišti i arlauče kad smo prolazili kroz nju, ja sam se samo ukočio i nisam smeo da gledam ni levo ni desno. Mislio sam da su već svi policajci u okolini sigurno otkopčali sakoe ako ne i povadili pištolje. U trenutku sam se setio da su nam džepovi puni malih pišača koje smo toga dana kupili.
Da nisam bio lepo vaspitan ubio bih tog trenutka i Imreta i Papu,zajedno.
Međutim, policajac nas je samo povukao u stranu i diskretno prešao rukom preko naših džepova. Odmah mu je bilo jasno o čemu se radi, samo se osmehnuo i pustio nas unutra.
Slikali smo Papu, ali snimci nikada nisu objavljeni, Imre kaže; propao film u laboratoriji, a ja sve nešto mislim da u onoj brzini nije ni stavio film u kameru.
Tih dana, mnogo nam je pomogao i naš kolega Miša Sokolović, u to vreme dopisnik Tanjuga iz Brisla. Predivan čovek,uvek spreman da pomogne. Njega nije mrzelo da nas vodi da vidimo Atomijum, to su one ogromne kugle spojene cevima u obliku jezgra atoma.
Kad smo se liftom popeli na sam vrh, mogli smo da vidimo čini mi se, pola Belgije. Zatim nas je vodio da vidimo čuveni Vaterlo. Na ogromnom bronzanom lavu, od repa, pa preko stomaka, sve do glave, velikim belim slovima pisalo je Kosovo- Republika.
Tu se Imre vrlo začudio, kaže:
"Kokane, kako ja znam ovde je i Napoleon prdnula u čabar".
Posle nam je Miša objasnio da da to stoji više od mesec dana i da se Belgijske vlasti prave da ne vide. Naša ambasada je urgirala da se to ukloni ali Belgijanci očigledno nisu žurili s tim, ili su se dosetili kako da uzmu neku paru za reklamni pano.Tako su i spomenik na Vaterlou pretvorili u oglasni prostor.
Jednoga dana pozove nas Miša kod njega kući na večeru, kaže, žena pripremila nešto specijalno za klopu i pošto je čula dosta o nama želela bi da nas upozna. Dovezao nas je do svoje zgrade, pa kolima u podzemnu garažu. Prođosmo prvi i drugi podzemni nivo a ispred nas metalna vrata. On izvadi magnetnu karticu, gurne je u neki prorez. Vrata su samo skliznula u stranu. Kad smo ušli kolima, vrata su se iza nas isto tako bešumno zatvorila.
Izađemo iz auta i dođemo do lifta, tamo ista procedura. Izađemo iz lifta tačno ispred Mišinih vrata, a tamo interfon sa video-kamerom. Imre ništa ne govori da ne uvredi domaćina a već vidim šta misli; kao ovaj Brisel baš siguran za stanovanje.
U to vreme u Beogradu retko ko je i kapiju zaključavao.
Vrata nam otvori ljubazna domaćica, malo nas provede kroz zaista lepo uređen stan, sa kaminom u centralnom delu. A tek biljke. Čega sve tu nije bilo; fikusa, filadendrona, palmi, cela jedna botanička bašta.
Kad smo seli, popijemo po piće i počesmo razgovor. Između ostalog Miša pomenu da se uskoro vraćaju za Jugoslaviju i da će mu sigurno trebati ceo kamion samo za biljke, ali šta je tu je, kad žena voli. Vidim,Imre potpuno razume čoveka i samo čekam šta će da izvali.
I počne on onako izdaleka; Kao, baš je divno cveće,ali koliko on zna, u Beogradu svi njagovi prijatelji gaje isključivo bonzai drvca, koja što su manja tim su vrednija. Naravno i ja odmah prihvatim, bez obzira što sam bonzai video samo na slici.Domaćica se, naravno, primila na tu priču i odmah otišla da zove cvećare.Kad smo se vratili u hotel bili smo skoro sigurni da će našem prijatelju Miši umesto kamiona, za biljke, biti dovoljna i putna torba.
Naš boravak u Briselu polako se bližio kraju, ostalo mi je još samo da obiđem ujaka koji tamo živi dvadesetak godina. Poveo sam i Imreta da mi pravi društvo. Našli smo Ljubu, tako se zvao moj ujak,u kafani, a i gde bi smo drugo. Onako svetlo smeđ, pomalo dežmekast sa ponekim napuklim kapilarom po obrazima,bio je pljunuti Belgijanac. Posle nam se jadao da ga najviše nervira kad ga oslovljavaju na flamanskom koji ne zna ni reči, dok mu je francuski kao maternji jezik.
Imretu se odmah dopao, između ostalog i zato što ima dobar cug. Inače,Imre ima teoriju da su svi pijanci dobri ljudi. Ljuba mu je ispričao svoju priču, kako mu je otac bio na Golom otoku, i kako je on zbog toga mnogo ispaštao. Kako nije mogao da upiše školu koju želi,nego je morao na zanat. Kako su mu svuda pravili probleme i zato je morao da pobegne iz Jugoslavije, jer u to vreme pasoš nije mogao da se dobije, naročito on, jer mu je otac bio informbirovac.Tako su se malo po malo setili i detinjstva.
Ljuba svog u Banatu,Imre svog na severu Bačke. Snegova kao kuća i saonica koje su vukli konji. šljapkanja po baricama, i trčanja po prašini.
Te zadnje noći u Briselu sanjao sam Imreta i Ljubu kako zagrljeni, u trifrtalja pantalonama, idu letnjim putem od Banatskog Novog Sela do Crepaje. Kroz prste,na bosim nogama prolazi im kao puder meka i topla banatska prašina. A sa strane,iz kukuruza,izviruju glave pegavih, dežmekastih Flamanaca i Valonaca...