Prolog...
"Posmatrao sam je s prozora, nije bila daleko pa sam mogao dobro da je vidim. Njen osmeh, ruke u vazduhu dok nešto objašnjava. Nešto je isijavalo iz nje, a ona toga nije bila svesna. Mogla je i da ćuti, isto bi bilo. Dva muškarca i jedna devojka netremice su gledali u nju i upijali svaku njenu reč. Sišao sam malo kasnije dole, njena nesumnjiva lepota nije bilo prvo što mi je zakovalo pogled za tu scenu. Prišao sam na trenutak, javio se kratko njoj i ostalima i naterao se da odem dalje, da ne smetam. Pričala je sasvim obične stvari, neki doživljaj sa dalekog puta. Osvrnuo sam se i još jednom bacio pogled na nju, bila je okrenuta leđima. Ne znam šta je to što je nosila u sebi i što je nezaustavljivom snagom vuklo, naprosto gonilo, u njenom pravcu."
Šta je tačno i kada se "uvukla" među nas? Prvo kao reč, drugo kao osobina. Reč harizma potiče od grčke reči kharisma gde je jedno od značenja "Božji dar". Neka od tumačenja ove reči su čak talenat nekoga da bude vođa, ali isto tako lepota, finoća, i na engleskom, meni drago "gift of grace".
Sećam se kad sam prvi put čula tu reč. Asocirala me na Indiju iz nekog razloga, mislila sam da odatle dolazi. Ponekad u detinjstvu imamo te trenutke kad čujemo novi izraz da nam se pojavi slika u glavi. Neke zapamtimo, neke ne. Za ovu reč ostalo mi je kao neki indijski pačvork prekrivač.
Provlačila se kroz vekove, od pradavnih vremena, pojavljivala u mračnom srednjem veku, više kao Božja milost, da bi nekako postala prihvaćena i našla svoje mesto u definiciji "lični šarm" tek pedesetih godina prošloga veka. Danas je najčešće koristimo u tom značenju.
Da li su Marko Kraljević, Musashi ili Napoleon, Aleksandar Makedonski, druge istorijske ličnosti bilo gde opisane kao harizmatični, u davnim spisima?
Harizma je na neki način vezana i za magnetsku privlačnost koju izvesna osoba širi oko sebe.
Zaslužna što neko postane "zvezda" a neko ne.
Krije se u osmehu, na prvom mestu, pokretima i držanju neke osobe, ali najverovatnije najviše u energiji koja isijava iz nekog.
Ta energija bi trebalo da bude zapaljiva ili pak smirujuća. Neko ko nas iritira ima harizmu prema našem viđenju? Mislim da ne.
Dopustiću sebi da pomislim da ponekad neki grad ili životinja imaju to nešto što ih čini posebnim,harizmatičnim. Za mene to ne mora uvek da bude nešto lepo na oko. Sećam se psa lutalice sa iskrivljenim uvetom koji je hramao i bio sav čupav, ali eto ja ga dugo pamtim. Veoma je podsećao na plišanu igračku psa iz Mapet shoua, gde jedna glumica bira psa iz azila i izabere upravo takvog pored drugih lepih sjajnih dlake.
Nedavno se pojavila priča o Kitu 52 koji luta okeanima, ispuštajući zvuk na pogrešnoj frekvenciji, i tako kažu biva osuđen na samoću vodenih dubina. Drugi kitovi ga najverovatnije ne čuju ili ne razumeju.
A grad? Pretpostavljam da je to uvek onaj za koji smo na bilo koji način vezani, onda vidimo izvesne delove, i vraćamo se tamo privučeni kao magnetom.
Dosta sam pisala o subjektivnom osećaju, ali uglavnom za neku osobu da je harizmatična po pravilu se složi priličan broj ljudi. Teško da bi moglo da se desi da samo jedna ili dve osobe imaju takvo mišljenje o nekome jer onda ta osoba ne bi ni bila... harizmatična.