Ej, s mukom smo tu kuću pravili. Znaš kad radiš nešto što ti se ne mili, pa sve ide naopako. Mića pogodio gradnju s nekim majstorima Crnotravcima, kaže nema boljih, al’ stalno nezadovoljan. Ma znaš kako to ispadne kad nisi tu da nadgledaš, a on pedanterija, ne može da podnese fušeraj. Jednom ih nater’o da ruše pregradni zid, kaže iskrivili ga. I neka je, samo mene znoj obliva kad pomislim kol’ko je para stucano u ništa.Tim majstorima nisam kuvala, a k’o da jesam, tol’ko mi bilo teško. Išli deca i ja da pomažemo i da uštedimo neku dnevnicu što bi plaćali fizikalcima i šta da ti kažem? Naradimo se k’o sezonci, iskilavismo se od posla, a on i dalje nezadovoljan. Opet se uvalismo u kredite, rasprodasmo ono njiva što je ostalo posle svekrve, ali ta kuća k’o rupa bez dna. Završetak ni na vidiku, a mi više nemamo šta da prodamo, nemamo gde ni da se zadužimo. Stadoše radovi, a moj Mića sačuvaj bože. Ne spava, ne jede, samo puši i uzdiše. Vidi i on da se zeznuo, ali ne zna kako da se uzvuče.
Jedno vreme se malo dozva pameti i dade oglas da prodaje tu kuću nedovršenu. Ma kakvi, niko je nije ni pogledao, kamoli da se raspitivao za cenu. Doduše, možda i jeste, al’ on meni odavno ništa ne govori. Ode tako i nema ga, nema, nikome se na javlja, pa kad dođe kući još više pocrneo i savio se od sekiracije, a ja znam gde je bio. Valjda ga i oni seljaci potpaljivali, smejali mu se, otkud znam. Žao mi ga što se kida, sekiram se šta ćemo i kako, a pravo da ti kažem, nešto mi i laknulo što od te kuće neće ništa biti.
Bole, kad mu je pomeneš, samo što ne ujeda. Neće da čuje ni za selo, ni za radionicu, kaže pre bi se ubio nego tamo da se vrati. I on je inadžija, znaš, pa kad se sukobi sa Mićom, to ti je sačuvaj bože. Mog’o je da istrpi najgore batine, ali kad nešto utuvi u glavu, ima da istera svoje il’ da crkne.
Mirko nije, on ti je pomirljiv na mene, a ni to ti nije baš dobro. Ceo život gledaš da drugima bude dobro i trpiš, trpiš, sve zarad nekog mira, a onda shvatiš da se više i ne sećaš kako taj mir izgleda. I sve se podrazumeva da ti to moraš, i da trpiš, i da se povinuješ, i da nemaš svojih želja i da smiruješ, i da ih sve razumeš... I niko te ne pita kako ti je.“
Ućuta se, zagledana u neku tačku iza mog ramena. Ćutim i ja, čekam da se vrati s tog mesta na koje je u mislima odlutala. Ona se malo strese i pogleda me kao da se pravda.
„Da, tako ti je to. Nego, gde sam ono stala? Kod Miće. Sekira se zbog kuće, a ja ga ubeđujem da je to samo privremeno, da će nam biti lakše kad deca završe školu, pa se zaposle, pa polako – završićemo je. Ma jok, nema on strpljenja. Kaže, ’oće da je završi i da prespava u njoj, pa nek’ mu to bude poslednje u životu. I biće ti, mislim se, ako tako nastaviš, al’ ćutim, taman posla da mu to kažem! I sve se nadam da će se smiriti, valjda vidi da je zacrtao nemoguće. Jesmo silne pare spiskali u one zidine, al’ što kažu, alali ih i pusti nas da živimo bez te sekiracije. Eto, Bole završio zanat i zaposlio se, Mirko taman završava srednju, ako bude sreće da završi i fakultet ko zna gde će ga život odvesti. Ova kuća velika, kad se Bole oženi, meni i Mići dosta i suteren. Eto, tako sam ja mislila, ali ne i Mića.
Nije mi ni na kraj pameti bilo šta mu se po glavi mota. I ništa nije govorio, samo jedan dan doveo kupca. Mene sunce ogrejalo, ali rano sam se poradovala - ovaj doš’o da gleda našu kuću, ne interesuje ga onaj skadar u selu! Ništa, ćutim ja, neću tu da pravim cirkus pred čovekom, a došlo mi....! Ma došlo mi da kukam iz glasa, da ih podavim k’o piliće, da im saspem onu kafu u lice... Al uzdržavam se, mislim u sebi – nećeš, vala, osim preko mene mrtve. I kako je on to mislio da proda kuću? A gde ćemo mi? Ja, vala, u podstanare neću, pa makar skončala. Ispričaše ti se njih dvojica k’o da mene nema, onaj čovek kaže mora da razmisli. I još kaže, ’oće da dovede ženu da i ona pogleda, pa ako joj se svidi... Aaaaaaj, a u meni kuva. On dovodi ženu da gleda moju kuću, a ovaj moj mene i ne obaveštava da mi prodaje krov nad glavom! Kuku meni, šta nas snađe!
Kako ostadosmo sami, ja na Miću – govori? A on ni pet ni šest nego kaže: „Slušaj, jednu moramo da prodamo. Ono da ostavim na pola, ne mogu, a ne vidim drugi način da je završim. Da je neko hteo da je kupi, ja bi’ je dao i u pola cene, dece mi. Ovaj čovek je ozbiljan kupac, ako se pogodimo, mogu onu u selu da završim i da nam preostane.“ Uh, šta da mu kažem? Ne ide mi se, nikako mi se ne napušta varoš, a on k’o da je to rešena stvar. A posao, pitam ga, a on k’o iz topa: „Šta nam fali da putujemo? Tol’ki svet putuje, neće nama kruna s glave pasti ako ustanemo pola sata ranije.“ Ama nije meni do pola sata, nego... A Bole? Bole neće da čuje za selo! „’Oće, oće! Vidiš da nigde ne može da se svrti duže od tri meseca na poslu. Ja više neću ljude da molim za njega. Da mu otvorimo radionicu, da bude svoj gazda i bog ga veselio i njega i nas.“
Znao je, tačno je znao kako usta da mi zatvori. Bole stvarno nekako nije mog’o da izađe na kraj s poslovođama. Aj na prvom poslu, stvarno mu bilo teško. Mića ga zaposlio kao ispomoć u magacinu, ono se potrefilo da ne može gore. Duša me bolela kad ga vidim kako prti one džakove. Nije se on, mukica, ni žalio, al’ meni jedan dan prekipelo i kažem Mići: „Slušaj, il’ mu nađi nešto gde neće kičmu da slomi, il’ nek’ sedi kući. Ja neću da moje dete strada.“
Posle ga prebacio u održavanje i mnogo mu bio dobar pos’o, al’ poslovođa sačuvaj bože! Gdegod treba da se zapne, ajde Bole, a kad je povišica, Boleta nema na spisku. Opet moj Bole ćuti i trpi, a jedan dan taman seo da doručkuje, kad eto ti poslovođe, dig’o viku što pos’o nije završen. Kaže, šta je, da neće otac da ti završava k’o i sve ostalo? Boletu puk’o film, malo falilo da ga ubije kol’ko se iznervir’o. Odma’ ga suspendovali, pa disciplinska, pa onaj hteo da tuži za telesne povrede... Ne pitaj, jedva smo to nekako ispeglali, al’ posle muke žive da zaposlimo Boleta. Mala je to varoš, pročulo se da je prgav, a znaš kakav je naš svet? Jednu grešku napravi i ima celog života da ispaštaš.
Jedva smo ga, posle, ubacili kod nekog Žike u radionicu, a ni tu se nije dugo svrteo. I za sve je Mića mene krivio, kaže: „Da mu ti nisi punila glavu, on bi sad bio šef magacina, al ti nisi htela da ti se dete muči. E sad nek’ ti sedi kući i čeka.“ Ja ćutim, šta ću, i sve mislim – kuku meni, gde da ga zaposlimo?
I to ti kažem, tada meni Mića zapuši usta i za Boleta. A i ja nešto mislim, da je svoj gazda, da mu niko ne visi nad glavom, ej, kud bi mu bio kraj! A opet, znam da neće iz varoši i da ću još silu jada videti s njima dvojicom.
A Mirko? On već otiš’o na studije i lepo mu išlo. Snaš’o se, duša moja, lepo ga drugovi tamo prihvatili. Dolazio kući samo za praznike i leti, pa žuri nazad, kaže mora da sprema ispite. A meni puno srce, hvala ti bože, kad bar oko njega nemam sekiracije. Da sam morala i oko njega da se kidam, ne bi sad ovo im’o ko da ti ispriča, tol’ko mi je bilo teško u to vreme.
(nastaviće se)