Jednom davno mama mi je rekla da su dvorske dame čuvale latice cvetova koje su dobijale od udvarača u malim kutijama. Kasnije sam saznala da mogu da se poprskaju parfemom. Kao što fotografija zarobi vremenski trenutak, tako latice zapamte nečiju naklonost, sačuvanu u kutijici.
Nekog cveće voli, nekog ne. Mama je obozavala cveće, a i ono nju. Sve joj je uspevalo. I sve bi bilo u redu da me jednom nije probudila u šest da vidim kako se "otvorila" ruža.
Da se ipak vratimo na temu o cveću u Beogradu. Kažu da je predratni Beograd bio prepun cveća, tako se priča...
A šta me oduševi u Beogradu ovog našeg doba?
Beton. Novi Beograd. Soliterčina. A ispred neko napravio baštu na vrhu nekadašnjeg skloništa. I uporno čisti sve što "slučajno" padne sa prozora blizu oblaka. Čak pored stidljivo prodaju sadnice tu i tamo.
Centar grada. Jedan balkon samo što se ne sruši, starinski, podseća na neko drugo vreme. Nije popravljan i krečen predugo. Na njemu na gelender okačene petunije koje bojom prkose smogu.
Moj ulaz je dobio zamiju, nagovorila sam predsednika i suprugu mu. Morali su da stave tablu s natpisom "Ne zalivati". Previše brižne komšije su udavile prvu koja je stigla.
Menja se klima, čula sam za neke palme posađene valjda na Miljakovcu. Napolju uspeva i drvo banane u nekom delu grada. Negde na Dorćolu, iznikao bambus.
Možda bi bilo lepo da Beograd dobije jezero sa lokvanjima?
Jedna beogradska dama, već dugo daleko od svog grada, rekla je da joj najviše nedostaje neodoljivi miris lipe kad zamiriše Beogradom. Ulice blizu Slavije deluju prijatno i blisko, kao da te grle, zbog redova kestenova.
Zastanem ponekad pred nekim drvetom, razmišljam koja je vrsta, obraduju me saksije prepune boja, zadivi me svako stablo magnolije a pomalo i rastuži jer kratko cveta.
Naš grad može biti divan kad pogledamo u pravom pravcu. Za mene glavni od tih pravaca je uvek onaj gde miriše cvet.
"Beograd ima balkone cvetne, da te ulepšan uvek sretne, mostove ima budne po noći, u svako doba, da možeš doći".