Pre nekoliko meseci, dok se predizborna kampanja još zahuktavala, napisao sam, da će sledeći parlament biti vulkanski. Rezultati izbora su ispali onakvi kako sam „tipovao", te je omer glasova ispao otprilike onakav kakav sam se usudio da „prorokujem", te se sada sasvim izvesno može reći da će parlamentarni saziv pred nama biti vulkanski. Da ne kažemo paklen.
No, čim su rezultati „dvokružnih" izbora postali poznati i čim je bilo jasno ko će sve ući u parlament počela su vajkanja da će nam parlament ličiti na „Farmu" i „Parove", te da će rijaliti programima opasti gledanost kada krene parlamentarni serijal.
Kao prvo, parlament, čak i u njegovim najurnebesnijim varijantama kojih smo se nagledali tokom devedesetih godina se ne može upoređivati sa „Farmom", „Parovima" i ostalim rijaliti trakavicama zato što je u njemu, kakav god da je on personalno, sadržana izborna volja građana i najviša zakonodavna vlast. Ko god da sedi u parlamentu i kako god da se ponaša - predstavlja građane, da ne kažemo volju naroda, prema kojoj se valja odnositi sa dužnim poštovanjem, jer, konačno - vi ste tako glasali, a posle glasanja, da parafraziram jednu čuvenu srpsku poslovicu, nema kajanja. Možete da mislite o onima u parlamentu ovo ili ono, možete da ih prezirete ili kukumavčite što tamo nije ušao neko bolji i kvalitetniji, ali parlament je izraz suverene volje naroda. Čak i kad se izborni rezultati friziraju sa jedne ili sa druge strane, čak i kada se rezultati izbora različito tumače, čak i kada je izborni proces povremeno ličio na uterivanje kanarinca u kavez, parlament predstavlja volju nacije. Jer do sada nismo smislili bolji način selektovanja vlasti i formiranja političkog legitimiteta. Štono reče ser Vinston (Čerčil) - demokratija je najlošija forma države, ako izuzmemo sve ostale. Što praktično znači da je demokratija „nužno zlo" za koje se odlučujemo kada biramo između dva zla ono manje. A posle biranja, kao što smo rekli i kao što ćemo ponavljati kao u nekoj fugi, nema kajanja. Niste glasali, ostali ste kod kuće, glasali ste po inerciji ili ne daj bože po nekom nagovoru - nema veze - odluka je vaša - i šta god da ste učinili, aktivno ili neaktivno, rezultati su odraz te vaše aktivnosti ili neaktivnosti i stoga ih valja poštovati. Stoga treba poštovati parlament, jer je on odraz aktivnosti (ili neaktivnosti) nacije, takve kakva jeste.
Onaj ko očekuje da naš parlament bude nalik engleskom grdno se prevario, jer mi nismo Englezi (čak je i u engleskom parlamentu bučno i žustro, dobacuje se, tapše i lupa i još se, pri tome, sedi licem u lice). Ali to ne znači da treba da parlament upoređujemo sa „Farmom" i „Parovima" i da se na njega bacamo drvljem i kamenjem, jer kada pljujemo po parlamentu, pljujemo po samima sebi, razapeti između predstave o onome kakvi treba da budemo i realnosti onoga kakvi jesmo. To je posve nalik pokodirenoj deci koja se srame osiromašenih roditelja, žaleći što im roditelji nisu rokfeleri - a nisu i ne mogu da budu.
Istina, u našem parlamentu je vazda bilo opskurnih likova, koji su možda bliži profilu „Farme" i „Parova" negoli pozivu revnosnih zakonodavaca, ali daleko od toga da su takvi svi. Istina je da i dobar broj poslanika „statira u kukuruzu" kad je reč o nastupima u plenarnoj sali, a da su prvi na barikadama kada je reč o skupštinskom restoranu. Sve je to istina i k tome mnogo štošta sa čime nije upoznata šira javnost i što možda neće verovatno nikad ni saznati, ali je istina i da je parlament najviše zakonodavno telo države, a Bizmark je davno rekao da ne treba da se pita kako se prave kobasice i zakoni. Jednostavno govoreći, parlament je najviše zakonodavno telo države i kao takvo treba da se poštuje od strane svih, ustavnih ili građanskih, subjekata, sviđao se nekome ovaj i ovakav parlament ili ne.
Naposletku, ovaj postizborni parlamentarni sastav bolje nego nekoliko ranijih reprezentuje presek našeg društva sa svim njegovim isčašenostima i zdravim tkivom. Bolje je da jedno društvo razgovara samo sa sobom u parlamentu, čak i da se u njemu „pomalo" svađa, nego da se, ne daj bože, dohvatimo motki i počnemo da se vijamo po ulicama, što neminovno urušava mogućnost za civilizovan život, usled čega najveći gubitnici bivaju neminovno država i njeni građani. Parlament nije crkva, ali nije ni „Farma", već je upravo presek nas samih, onakvi kakvi jesmo. Odnosno, onakvih kako smo glasali. Jer posle glasanja nema kajanja.
Članak je objavljen kao kolumna u dnevnom listu Politika