*Majkl Kaningem: "Dok ne padne noć"
- Kakva je knjiga?
- Dosadna.
Kad vam tinejdžerka kaže da je knjiga dosadna, obavezno je pročitajte.
Naravno da je mladoj osobi koja misli da ima milion izbora ispred sebe dosadna priča o sredovečnom, srednje uspešnom, srednje bogatom američkom paru koji preispituje svoje živote, brak, karijeru, porodice, roditeljstvo, seksualnu orijentaciju, umetnost, prijateljstvo...obično gubljenje vremena. Šta oni znaju! Bliže je nego što se nadaju:)
Ovo nije književna kritika, tako da neće biti reči o Kaningemu i njegovim romanima ("Sati" su jedan od njih). Ovo je fiziološka reakcija, potpuno prepoznavanje, iako sam miljama udaljena od zapleta romana. I geografski, i materijalno, i profesionalno i porodično...no, osnovno osećanje mi je toliko blisko, da bi ovo mogao da bude i roman o meni.
Ukratko, običan život je težak i dosadan. Protiv toga se borimo umetnošću, seksom, novcem, hranom, porodičnim i prijateljskim vezama. I podjednako ostajemo na površini, koliko god se trudili. Starimo i menjamo se, ali ništa ne postajemo mudriji. Hvatamo se za trenutke ushićenja i uspeha ili lomova i padova, no mnogo je spaljene trave iza nas. Nećemo izbeći greške naših roditelja i naša deca će nas bar malo prezirati.Možda nikada nećemo sasvim pripadati drugom ljudskom biću i svesno ili nesvesno ćemo ga povredjivati iz najsebičnijih razloga. Čeznućemo da pobegnemo iz zamke odraslog života i budemo kao Grele (Itan), dečko koji obećava, ali nezaustavljivo juri ka prebrzom kraju. Možda je jedino što možemo da sve te ItanE ovekovečimo u bronzi ili na slici. Poput antičkih skulptura ili Maneove "Olimpije". Anonimni ljubavnici i kurve, zauvek uhvaćeni u lepoti umetničkog dela, očišćeni od stvarnog života.
Nedovoljno, nedovoljno...uzvikuju ili šapuću Kaningemovi junaci.
Mora da bude dovoljno - kažem ja.
Ima nečeg potpuno herojskog u svakodnevnom bauljanju kroz rutinu, u malim pobedama nad sopstvenim slabostima, u stavljanju tudjih potreba ispred svojih, u ljubaznosti prema neznancima, u poniznosti prema voljenima, u poljupcu za laku noć bez seksa, u sposobnosti da prizoveš nekadašnjeg sebe usred gomile sranja koje ti nameću tudje greške i izbori...pravi akcioni heroji su baš ti anonimni ljudi iz video instalacija izmišljene umetnice Viktorije Huang, oni koji zaobilaze papirić dok prelaze ulicu i hitaju na posao. Kao što je zapadna civilizacija oličena u prelepim klasičnim urnama punim uklesanih skarednosti i pornografije, isto tako izmišljenog umetnika Grofa.
- Šta sad misliš o knjizi?
- Učili smo to iz psihologije - "sladak limun" - mehanizam odbrane, racionalizacija sredovečnosti.
- Mrš, bre:) Bolje nego "kiselo groždje" mladosti :P
- Šta imamo za ručak?
- Pasulj.