Ah... Indukovanje stvarnosti... Omiljena disciplina prevaranata svih boja...
Svake subote, u našem ili čiji li već dnevnom listu Politika, pojavljuju se tekstovi omiljenog psihologa serbskog Zorana Milivojevića. Ovaj pouzdani čovek, koji je svesrpsku slavu poneo stajući u odbranu tradicionalnih metoda obračuna sa ekstremnim slučajevima ponašanja naših naslednika, kao i uz suštinsku pomoć unogupucajuće srbijanske samozadovolj(e)ne stručne psihološke javnosti, slaže svoje tekstove u najboljem maniru životnih učitelja: red sistematskog podilaženja očima prosečnog čitaoca, red povremenih prekora zabiberenih dovoljnom količinom zdravog razuma. I tako u krug. Na primer, slavni tekst Odnos prema životinjama uvaženi g-din Milivojević je započeo sledećim rečima:
Da li životinje imaju dušu? Životinje se tako nazivaju zato što jasno pokazuju da su žive, ali da li je duša isključivo svojstvo čoveka?
Teška su ovo pitanja, pa pre nego što krenemo da ih bistrimo, valja pustiti kakvu zgodnu muziku:
Dakle i pre svega, Milivojević o duši piše kao o nesumnjivom atributu čoveka. I svakako, kako bismo drugačije dušu shvatili? Narod lepo kaže kako mu je, u trenucima iscrpljenosti, duša u nosu. Ljudima koji teraju bez milosti se prigovara imaš li duše? Poznati holivudski film 21 gram objašnjava kako su precizna merenja pokazala da ljudi u trenutku umiranja izgube masu navedenu u naslovu - što ne može biti ništa drugo do masa duše. Sve ovo ukazuje da tu ima nešto, a to nešto mora biti duša. Zrno mističnog, to je prvi korak u poslu svakog životnog učitelja.
Pošto je u tekst duša uvedena kao nešto o čijem postojanju nema potrebe diskutovati, onda se taj pojam širi na pojave oko nas, ali pažljivo, isključivo na životinje. Neće Zoran da se bavi dušom drveta ili televizora, to ne dolazi u obzir jer radar životnog učitelja zna da se ljudi na takve stvari ne pecaju. Zašto samo životinje? Nastavak teksta dalje odgovor:
Siguran sam da bi se većina složila sa tvrdnjom da neke više životinje sasvim sigurno imaju dušu - a pogotovo vlasnici nekog kućnog ljubimca. Iako životinjska duša po stepenu svoje razvijenosti nije ni blizu ljudske duše, ipak je duša - duša.
Dakle, Zoki ne samo da je zainteresovan za postojanje duše samo kod životinja, već samo kod nekih viših životinja. U tekstu se dalje ne govori koje su to neke više životinje, ali se priča skreće ka kućnim ljubimcima. Zašto? Zašto se diskriminišu rakovi, gliste ili hrastovi? Zato što hrast i glista nemaju oči, dok su oči rakova nedovoljne. Pa kakve veze imaju oči i duša, pitaćete? Sram vas bilo, pa valjda znate da je narod odavno rekao da oči su ogledalo duše. U prevodu: nemaš oči, ništa duša.
A ima tome dobrih decenija kako je poštovani profesor Elektrotehničkog fakulteta ućutkivao ljubopitljivi amfiteatar rečima "Kao što svi u sali znaju..." U tom smislu, jasno vam je šta hoću da kažem: kada god se neko duboko zabrine oko posledica mogućnosti da A.V. govori istinu, na delu imamo indukovanje stvarnosti u maniru iskusnog životnog učitelja. Jer, baš kao što je slučaj sa dušom, nemamo nikakvih dokaza da se naš (tehnički) premijer ikada istini približio više od narodne mudrosti: I ćorava koka zrno nađe.