Beograd, strogi centar, opština Stari Grad, ponedeljak 13.6.2016. u 15.45
Dolazim sa ženom kolima pred kuću, uparkiravam se iza ćoška i, pošto imam da obavim nešto hitno u strogom centru grada, odmah sedam na motor. Okrenut sam raskrsnici leđima, dogovaram se sa ženom šta da kupim u povratku, ona je okrenuta semaforu na kojem je vozačima iz moje ulice crveno. Raskrsnica je na maloj uzbrdici; ulica je sasvim ravna osim u tih poslednjih 100 m i vozači podsvesno izgleda ne primećuju uzbrdicu. Pa ako zanemare onu dodatnu silu mgsin α ili za nju nisu ni čuli jer su šoferčine ili su samo bahati, a voze nestabilan teret, ume svašta da se desi, kao u slučaju otpre gotovo u dan jedne godine (LINK).
Uglavnom, u jednom trenutku vidim žena razrogačila oči. Čujem nešto treska i lupa, nešto palo. Okrenem se a usred raskrsnice stoji mini-kamionet, onaj najmanji kineski, bele boje (jedva nađoh sliku).
Na sanduku piše Javno komunalno preduzeće Dimničar, Laboratorija za ... da li opasne materije ili ekološko uklanjanje otpada, nisam siguran. Ali - laboratorija i opasno piše. Ne vidi se na njemu nikakva oznaka za opasne materijale. Na sajtu ne može ništa da se nađe, gomila gluposti i prazne priče, ništa konkretno. Ima kao nešto za "upravljanje otpadom" ali nemušto (LINK).
Na kamionetu klataraju otvorena zadnja vrata a na asfaltu što leži, što kotrlja se 10-15 plastičnih burića po 10-25 litara, svi različiti, svi ili otvoreni (nisu ni imali poklopce) ili poklopci spali kad su bupnuli. Uglavnom, cure na asfalt nekakve neobične tekućine otrovnoasocijativnih boja: ljubičaste, jarkozelene, tirkiznoplave, rozikaste... Iako vrlo lagani vetrić duva u suprotnom smeru, odmah osetimo jak iritirajući miris kiseline.
Polako, bez mnogo uzbuđenja izađe majstor iz onog Dimnjačara, pogleda sranje koje je napravio, pogleda okolo, poprilična gužva, jednu je traku zaglavio, kroz drugu kola se nekako provlače ali polako se već stvara kolona i jasno mu je da ne može samo da krene i ode. Vidim da kreće da juri one buriće po ulici, skuplja jedno po jedno i ubacuje u kamionet. Sasvim polako, bez žurbe.
Pošto sam morao neodložno da krenem, kažem ženi da brzo prođe pored izlivene tečnosti zadržavajući dah i da čim uđe u kuću javi da se izlila kiselina. Krenem ali mi se u tom uključi automatski telefon u slušalice u kacigi i rešim da i ja zovem nadležne. Pošto ne znam ko je tačno nadležan, okrenem 112.
Alooo (ništa ono dobili ste hitnu službu...)
- Na ćošku tom i tom upravo je pre nepunih 2 minuta iz kamiona ispalo desetak burića i prosulo se stotinak litara nečeg što bi vrlo verovatno moglo biti opasna materija. Možda kiselina. Jedna traka je blokirana.
Sačekajte Ladno me isključi, nemam nikakav zvuk u slušalici, ne znam ni je li prekinuo vezu ni hoće li me nekome prebaciti. Ništa.
Inače ko god je prošao bilo kakvu obuku za postupanje sa licima koja prijavljuju bilo kakvu vanrednu situaciju prvo je naučio da NIKADA, ni pod kojim uslovima, NE SMETE DA PREKINETE KOMUNIKACIJU SA ONIM KOJI ZOVE. Nikakvo stavljanje na hold, nikakvo "čekajte" - moraš da pričaš s njim da ne ode, da ne prekine jer posle ne znaš ni ko ni gde ni šta.
Posle 2 minuta:
Aloooo
- Koga sam dobio?
Policiju. Kako ste rekli adresu?
Ponovim, lepo polako, brzinom kojom on misli.
A kako se vi zovete?
- Zovem se građanin koji prijavljuje, ne gubite vreme. Ako treba imate moj broj telefona.
16.55
Zovem ženu, kaže zvala je komunalnu policiju, niko još nije došao, onaj je skupio skoro sve buriće okolo, smrdi do viših spratova na kiselinu, drži zatvoren prozor.
17.00
Kaže žena evo taman je onaj sve pokupio u kombi i otišao a došla policija. Mimoišli su se za nepun minut.
Pitam šta rade. Kaže ništa, parkirali sa druge strane ulice (sa naše strane su parkirana kola, nema mesta, sa druge zabranjeno parkiranje) i gledaju i nešto telefoniraju.
17.05
Došla druga policijska kola. Posle će se ispostaviti da su jedni saobraćajci a drugi obična policija ali ne znam koji su prvi došli. I jedni i drugi malo telefoniraju, malo gledaju, malo šetaju, malo sede u kolima ali nisu prišli blizu onom prosutom
17.20
Dolazim pred zgradu, na trotoaru preko puta vidim 2 policijsla pežoa, jedan saobraćajac u fluorescentnom prsluku šeta daljim trotoarom i govori telefonom, ostala 3 policajca sede u kolima. Ona tečnost raznesena po ulici, slila se nizbrdo kroz 2 trake skroz do početka ravnog dela a na drugu stranu, iza raskrsnice, mokro dok god se vidi, po najmanje 100m na svaku stranu, raznela kola.
Htedoh ja da pređem preko kod pandura ali smrdi ono poprilično i rešim da odem ipak kući.
Stanem na prozor, kaže žena zvao je komšija sa sprata ispod da pita šta to smrdi, rekao da je obavestio ... valjda i on policiju, nisam siguran. Dakle, najmanje 3 poziva.
I sad gledam iza zatvorenog prozora 2 obična policajca u jednim kolima koji ne rade ništa prepoznatljivo i uočljivo. Jedan saobraćajac sedi sam u drugim kolima takođe u stanju letargije. Onaj preostali saobraćajac i dalje šeta, gleda i razgovara, računam koordiniše nešto i sve čekam kad će da dođe specijalna ekipa za sumnjive materije. Oni:
Znam da postoje, malo malo pa pune novine i TeVe nekakvih ponosnih pokazivanja, vežbe (LINK). A imamo i onaj prijateljski ruski Centar za humanitarnu altruističku pomoć bez zlih namera i političkih konotacija. Dobro, možda neće odmah da pošalju avion da ono spere sa 30 tona vode ali mogli bi nešto konkretno da urade, ne samo da uspostavljaju vojne baze. Pardon, humanitarne.
Hajde, ne moraju baš da dođu odmah u odelima sa natpritiskom, računam ekipa koja utvrđuje vrstu i količinu izlivene opasne materije nosiće bar neko zaštitno odelo od prskanja
možda i neku preventivnu gas masku
a možda čak i neki sistem za autonomno dsanje, ko zna koliko oni ozbiljno uzimaju ta izlivanja opasnih materija.
17.30
Konačno stiže interventno vozilo. Na suprotnu, najdalju, stranu raskrsnice parkira se vozilo Gradske čistoće Piaggio ape. Tricikl od 250 kubika sa žičanim sandukom i u njemu jedna kartonska kutija i dve brezove metle.
OVO vozilo:
Da ne bude zabune:
A OVO je brezova metla:
Iz zelenog hi-tech čuda izlazi majstor u papučama tarzankama (naravno, sa belim čarapama) i u običnim civilnim pantalonama i majici. Dakle, OVAJ model zaštitne obuće protiv opasnih materija
Baja je prešao preko ulice do saobraćajca u fluorescentnom prsluku, utom se udostojio da izađe jedan od običnih pandura i prišao im, stručnjak sa brezovim metlama je iskusno sa daljine od desetak metara pogledao onu prosutu tečnost i očigledno izjavio da to nije njegov posao, okrenuo se, seo u tricikl i odvezao je sebe, kartonsku kutiju i dve brezove metle u nepoznatom pravcu.
17.40
Stižu pravi stručnjaci. Na trotoar preko puta parkira se sivi Hyundai i20 sa grbom Grada Beograda na vozačkim vratima. Računam ovo je komandna ekipa, koordinatori, saće i oni što uzimaju uzorke.
Iz kola izlazi jedan elegantni visoki prosedi tip u pristojnoj majici sa kožnom torbicom (pederuša) prebačenom
preko ramena i jedna blajhovana dobrodržeća gospođa od nepunih 40 u letnjoj haljinici na bretelice i povisokim štiklama. Iskusno su sa 15 m daljine pogledali u mokar kolovoz, krenuli da pričaju sa 2 obična pandura (oba su izašla iz kola, jedan se odmah vratio a drugi malo kasnije). Onda su krenuli da telefoniraju i on je izvadio rokovnik i nešto u njega zapisao.
18.00
Pojavljuje se kamionet putar Beograd puta, onaj najmanji, vuče agregat. Meni je potreba za agregatom neshvatljiva, valjda neće da uklone ceo asfalt koji je bio u dodiru sa opasnim materijama?
Parkira malo iza sad već impresivne grupe od 3 službena vozila i 5 ljudi koji ne rade ništa što bi se moglo definisati a bogme ni shvatiti. Časni izuzetak je onaj saobraćajac koji povremeno siđe na kolovoz i reguliše saobraćaj. Od ostalih službenih lica ni jedno nije sišlo na kolovoz.
Izlaze dvojica i nakon kratke konsultacije sa većom grupom do tada besposlenih službenih lica kamionet, sa sve agregatom, kreće niz ulicu, suprotnom trakom od one u kojoj je prosuta opasna materija i jedan radnik iz sanduka lopatom vadi pesak i posipa ga po kolovozu. To radi vrlo impresivno, širokim veštim potezom i lepo rasipa onaj pesak po dosta velikoj površini. Pritom mora da pazi i da ga ne zgazi agregat ali on se ne uzbuđuje, vidi se da zna šta radi. Iza njega saobraćajac reguliše saobraćaj, histerični vozači po običaju trube bez smisla i mozga. Inače, ovaj radnik je jedini imao na sebi kakvu-takvu zaštitnu opremu, narandžasti kombinezon (obični, ne HAZMAT) i HTZ cipele.
Kamionet dolazi do kraja nizbrdice i nakon što je zasuo peskom suvu traku (po meni potpuno bespotrebno i besmisleno, ali kakav sam ja stručnjak za opasne materije?), okreće polukružno i metodično lopatama posipa pesak po traci koja je sva mokra od prosute sadržine onih burića.
18.10
Kad je peskoposipač stigao u visinu službenih lica, ona su zadovoljno konstatovala da više nema nikakve opasnosti po građane, imovinu i čovekovu sredinu (sve ne prišavši opasnoj materiji na manje od 10 metara!), sela u kola i otišla. U stvari, saobraćajac je ostao još 2 minuta da reguliše saobraćaj oko onog putara što rasipa pesak ali onda je njegov kolega iz kola krenuo nestrpljivo da trubi na šta je saobraćajac skinuo fluorescentni prsluk, seo u kola i otišao.
Time je angažman stručnjaka i službenih lica završen u 18.12.
Onaj kamionet još je 5-6 minuta posipao pesak uz ulicu i polako se udaljavao u suton sve dok majstor za posipanje peska nije zaključio da opasnosti više nema.
U 18.18 bili smo sigurni, hvala našim organima.
P.S.
Te noći je, srećom, pala žestoka kiša i sprala ono sranje.
Srećom po moj komšiluk, ne znam šta se dešavalo dalje nizbrdo.Ni dalje niz kanalizaciju, ni Savu i Dunav...
Ali, ne lipši magare do zelene trave. Valjda će i nas nekad Bog da pogleda da se nešto desi da lepo izgine 5, 50 ili 500 ljudi pa da neko konačno izvadi ona zaštitna odela što ih koriste jednom godišnje na pokaznim vedžbama. A možda onda i napišu neki propis za postupanje u situacijama kad se izliju opasne materije (HAZMAT protokol).
A možda me ipak Angela posluša, to bi bilo brže i bezbolnije.