ponovo sam sa grupom, ovog puta iz zagreba i slavonije.
pisao sam prošlog puta o tome kako sam sa dubrovčanima imao isti problem, ali kako je taj problem relativno bezbolno prevaziđen - dovoljno je bilo da sednemo skupa, razmenimo par priča o životu te da postane jasno da sam okej osoba iako govorim "po ekavski".
međutim, sada ponovo problem uzrokovan načinom na koji govorim svoj jezik. moram ipak da napomenem da se radi o perifernom problemu - svega njih troje, četvoro od pedesetoro, se žale na ekavicu. mislim, okej, mogu ja da se foliram i govorim svoj jezik "po ijekavski" i lupetam nekakve hrvatske reči, ali samom sebi sam smešan tada, a i blam je, pošto lupam neke reči koje uopšte ne postoje. dakle problem je periferan, i ne želim da radikalizujem čitavo hrvatsko društvo zbog par izolovanih slučajeva. sa druge strane, nije ni okej preći im preko toga, jer su se, potpuno bez ikakvog rezona okomili na najpogrešniju osobu, i to samo zbog načina na koji ja pričam naš zajednički, srpsko-hrvatski jezik.
gospodin i gospođa su kazali da "oni imaju problem sa ekavicom, da njih strašno iritira ekavica, da oni pobesne kada je čuju, iako nemaju ništa lično protiv bilo koga..." moliću lepo, kakav je to argument? "nemam ništa protiv tebe, ali te ipak mrzim zato što govoriš ekavski"? da stvar bude potpuno apsurdna, postarao se taj gošpar kada je kazao da je on rodom iz Belog, pazite - belog a ne bijelog! - Manastira i da su njemu srbi poubijali bližnje. i, šta ja sada treba da mu odgovorim na tako nešto? da su i moji, Fuchsovi, iz Slavonije, i da su njih poubijali hrvati? čemu sve to uopšte? je l' on ima ikakve veze sa tim što su ubijali moje, mogao je biti tada dete od dve, tri godine. ja sam imao 16 kada su srbi ubijali njegove, i je l' imam ja ikakve veze sa tim? imamo samo utoliko što ja pričam ekavski a on ijekavski (i to nategnuto, nije bijeli nego je beli).
druga gospođa kaže, "ćujte, ja sam velika katolkinja i stvarno imam problem prihvatiti da u svijetu postoje takvi ljudi koji govore ekavski, ili su uopće pravoslavni". ne znam koji od ova dva slučaja me je više ponizio i povredio. tako, bum iz vedra neba, bez ikakve prilike da vide kakav sam čovek, samo tako - mi te mrzimo jer govoriš jezik na način na koji ga govoriš!
opet, ne želim da uopštavam, i tri ili četiri od 48 je sasvim marginalni procenat. međutim, ono što je tužno je što kod nas na balkanu ti procenti još uvek postoje. u srbiji je, ne sporim, taj procenat možda još gori. i tako, dva identična naroda, sa gotovo istovetnim povestima, sa posve sličnim jezikom, sa identičnom sadašnjošću i sličnom budućnošću; ta dva naroda tako temeljito ne podnose jedan drugog iako su razlike između njih skoro pa sasvim iznimne. žalosno.
ps. da izvuče stvar i popravi moje raspoloženje, postarala se jedna dvanaestogodišnjakinja iz Zagreba. to je dakle devojčica koja se rodila posle rata i koje do sada gotovo da nije imala prilike da vidi nekog Srbina uživo, ili da sluša kako on priča. ona je sa toliko pažnje i predanosti išla na izletima pokraj mene, slušala što govorim, a kada sam ih poslednjeg dana ispratio u Jordan, ona je gotovo setno prišla i sa puno naklonosti i prijateljske simpatije sadržane u tom gestu, izrazila svoje žaljenje što se mi sada rastajemo i što ja ne mogu poć sa njima... živim za tu budućnost kada će osobe poput ove devojčice činiti apsolutnu i neospornu većinu u CRO i SER.