Muzika

DAAR: prvi EP

babmilos RSS / 30.06.2016. u 17:02

Osnovna osobina svih političkih ideologija jeste nezainteresovanost za stvarne potrebe čoveka. Bilo da govorimo o komunizmu ili kapitalizmu, kao ekstremnim polovima među kojima osciluju sve moguće političke ideje, ljudske potrebe se ili bacaju u blato ili dižu u nebesa. U stvarnosti, sedamdesete godine prošlog veka jesu dokaz sposobnosti čoveka da zadovoljno živi u uravnoteženom društvu.

Kako je došlo do toga da nam se sedamdesete dese, danas je predmet teorija zavere. Kažu da su te godine izmišljotina Trulog Zapada koji je želeo državom blagostanja, uzbudljivom muzikom, farmerkama, Starkama i ostalim Barbikama da logički upropasti uniformisanu državu sa one strane Gvozdene Zavese. Šta god da je razlog, neverovatna kreativna muzička eksplozija koja je tada protresla planetu i ostavila istoričarima muzike dovoljno posla za vekove rada pokazala je da sposobnostima slobodnog Homo Sapiensa nema kraja.

E, sada je, pre nastavka priče, vreme da odvrnemo zvučnike:

 

Dakle, baš u to sedamdeseto vreme rođeni su članovi kragujevačkog benda DAAR čiju muziku danas slušamo. DAAR čine gitaristi Oliver Arunović (vodeći) i Ivan Kostić (ritam), bubnjar Nebojša Nedeljković (konačno, nisam mu ja majka, zvaću ga Neca) i na basu Saša Kostić. Oliver i Neca su bili članovi kultnog kragujevačkog benda Talisman (da, svi najbolji kragujevački bendovi su obavezno kultni i kompletan snimljeni materijal, ako postoji, čuči po krpljenim kasetama), Saša Kostić je vođa fantastičnog orkestra Rok cirkus, Ivan je Sašin brat – verovatno i još ponešto, ali ja ne bih znao, pa koristim priliku da se izvinim na neznanju.

Duga je i relevantna za istoriju muzike na ovim prostorima (mnogo širim od toka Lepenice) priča o svim događajima koji su doveli do projekta DAAR. No, ja tu priču ne umem da ispričam. Nadam se, nekako potajno, da će ovaj moj tekst biti inicijalni okidač da se direktni učesnici jave i ispričaju ponešto o tom famoznom vremenu, ne zato što je važno za DAAR, već zato što je svaka priča o prelomnim vremenima logički bitna. Poznavao sam direktne počinioce događaja koji priču čine, ali nikada nisam ni pomislio da će to što su oni tada radili jednog dana postati slamka za koju ćemo se grčevito hvatati, dokaz da nismo izbezumljene ovce u alpskom snegu, da smo i mi Ljudi.

No eto, desilo se. I zato mislim da je 17. oktobar 2015. godine, datum objavljivanja EP albuma One-Way Expedition benda DAAR, važan. Mislim tako pre svega zato što najozbiljnije, najracionalnije moguće, bez ikakvih patetičnih štoseva tipa „išao sam sa njim u osnovnu školu“ ili kragujevačkih „jao, SMAK je jedini bend koji sam slušao u životu i zato je Točak najbolji gitarista ikad“, mislim da je gitarista Oliver Arunović svetska klasa. Svaki snimak u kojem učestvuje Oli izliva samosvojnim balansom između prebrojive tehničke virtuoznosti i neuhvatljive paučine osećajnosti, tim retkim izrazom koji razdvaja interpretatore od umetnika. Svaki Oliverov snimak važan je i veliki.

Ovaj EP po svojoj prirodi prevashodno pripada progu, podvrsti rok muzike o kojoj sam ovde već pisao i u čijem izrazu ne uživam previše. No, pored toga, dobar deo ovog EP je obojen suptilnim nijansama prvih par Satrijanijevih albuma, u kojima se ritam sekcija diskretno povlači u pozadinu i služi za formiranje i održavanje atmosfere u kojoj će glavni gitarista isijavati – što dodaje celom snimku nostalgični sloj koji se slaže sa Oliverovim monolozima. Ovaj osećaj nestaje u poslednjoj i naslovnoj pesmi One-Way Expedition, koja, nadam se, ukazuje da će budući snimci projekta DAAR biti homogeniji a raznovrsniji, da će teme biti razrađenije, da će i ostatak benda uzeti prostor za iskazivanje individualnosti. Svakako, bilo bi lepo da produkcija bude štogod bolja, dinamičnija, bogatija, ali to je problem novca, a ova priča se ne događa zbog para, već zbog muzike.

Sve u svemu, četiri zvezdice – samo zato što su DAAR baš, baš dobri i neću da se uobraze. Samo napred, momci!

I da, na kraju još nešto važno. Kupovinom EP One-Way Expedition benda DAAR dobijate i odličan album i sasvim malo podižete nivo očekivanja od društva u kome živite i koje činite, nivo Normalnog, nivo Potrebnog. Sasvim malo, ali ipak podižete. Mislite o tome.

Tagovi



Komentari (8)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

gedza.73 gedza.73 19:37 30.06.2016

.

gitarista Oliver Arunović svetska klasa...
bez ikakvih patetičnih štoseva tipa „išao sam sa njim u osnovnu školu

'ese računa srednja?

Baš smo se pre par dana sreli.
baš dobri i neću da se uobraze.

Neće. Oli je mnogo dobar momak, valjda što je seljačko dete.


maksa83 maksa83 21:20 30.06.2016

...


Ni meni progressive rock/metal nije nešto drag žanr, sa sve svetim trojstvom Malmsteeni-Satriani-Vai (koje kad niko ne čuje zovem douchebag svirači) - previše rokokoa za moje staračko uho, nedovoljno prepoznatiljivog ritma i teme da se za nešto uhvatim i to posle nosim u glavi. Simfonije na el. gitari - ne hvala, verujem da je super, al' ne mogu.

No opet sve to mora da se poštuje makar na nekom racionalnom nivou, kao veština proizašla iz uloženog truda, vremena i talenta, te bih u tom smislu rekao da ovi momci stvarno jako dobro rade to što rade, što kažu - sveCki.
mesan mesan 22:08 30.06.2016

Re: ...

maksa83

progressive rock/metal
Malmsteeni-Satriani-Vai


Makso, nemoj da me razočaraš kao ljubitelj i gitare i kažeš da ne voliš ni Porcupine Tree, ni Dream Theater, ni Opeth, ni Rush, ni... C,c,c
maksa83 maksa83 22:38 30.06.2016

Re: ...

Makso, nemoj da me razočaraš kao ljubitelj i gitare i kažeš da ne voliš ni Porcupine Tree, ni Dream Theater, ni Opeth, ni Rush, ni... C,c,c

Haha - potpuno - ne. :))))

Ali zapravo je baš u tome lepota tog čuda - neverovatan broj dimenzija i stepeni slobode.
Za svakog ponešto, puno točkića i dugmića i raznih prstiju, pa volj ti džez, volj ti bluz, volj ti progresiv rock, metal vaki metal naki, ambient, pa čak i onaj božemeoprosti djent, ko voli (ovako se priziva docs). Suluda količina načina da se veže dva tona, pa tako puta puno. Medžik.
mesan mesan 23:48 30.06.2016

Re: ...

maksa83

prepoznatiljivog ritma i teme da se za nešto uhvatim i to posle nosim u glavi


O da, albumi "Stupid Dream" i "Lightbulb Sun" su baš takvi, mada doduše su "blago progresivni" Da ne navodim primere za ostale bendove, očekujem da si studiozno procenjivao šta ti se sviđa a šta ne

BTW, gledao sam na jućubu Paul Gilbert-a, negde u kasnijoj fazi njegove karijere, mrzi me da sad pretražujem iz kog perioda a sigurno je lako naći na osnovu diskografije, kako kaže da je oduševljen otkrićem činjenice da može da solira u ritmu propratne muzike, i da "kači" solo na ono što radi bend iza njega. Wow, takav genije, a toliko ćorav za elementarne stvari :-D I onda slušam kako se sa svojim starim partnerom Billy Sheehan-om "igra" blues improvizacije, uz vrlo malo svojih tehničkih začina, i ono je baš superiška... Eto i on je dozreo i sad bi mogo biti car da oće

PS: Inače, kao i tebe, smaraju me shredder-i, vrlo retko osetim slabost na električne tonove Yngwie-ja kad baš jako zaliči na Bah-a, jer ovog drugog mnogo volim. Pretpostavljam Jeff Beck-a ipak ceniš?
babmilos babmilos 05:39 01.07.2016

Re: ...

Malmsteeni-Satriani-Vai

Ja sam odrastao u hramu ovog trojstva, a sada mi bilo koja tri tona sa Live in Leeds ili Songs for a Taylor vrede više od njihovog celokupnog opusa.
Dream Theater

Mojim ušima je bubnjar Portnoy bio faktor koji je izvlačio Dream Theater iz progovske dosade.
Jeff Beck

Live at Ronnie Scott's treba prepisivati umesto antibiotika.
maksa83 maksa83 08:19 01.07.2016

Re: ...

očekujem da si studiozno procenjivao šta ti se sviđa a šta ne

Ma kakvi studiozno, fala jućubu i svemu ima toliko sve te muzike da čovek ne može da pohvata, pa daš nečemu par minuta, shvatiš da to nije to za tebe takav kakav si sada i ideš dalje. Meni i ovako matorom ukus evoluira, ko zna šta sutra nosi, možda bude i:




Dodatno, ko zna za koliko muzike ne znamo zato što neko nije našao menadžera koji ume dovoljno vešto da uvaljuje avio karte didžejevima. (*)

PS: Inače, kao i tebe, smaraju me shredder-i, vrlo retko osetim slabost na električne tonove Yngwie-ja kad baš jako zaliči na Bah-a, jer ovog drugog mnogo volim. Pretpostavljam Jeff Beck-a ipak ceniš?

Džef Bek je tata roditelj, naravno, ali ima i među tim šrederima bisera, npr. ja u životu ne mogu da zamislim sebe kako slušam Rob Zombie, pa opet imaju fenomenalnog gitaristu - John 5 (baš tako, Džon 5) koji je eklektičan i loži se na ovo i ono, pa mu se omakne i neki šašavi bendžo fazon kao npr ovo, a desi mu se i ovako nešto kad se primi na špansku gitaru:




(*) Avio karte su nekad davno bile moneta za podmićivanje didžejeva da nekome daju air-time, pošto je plaćanje u kešu bilo kažnjivo. To je funkcionisalo ovako, menadžer kupi dve karte za Karibe ili tako negde, odnese didžeju, i ovaj može ili da ode na Karibe ili ode na aerodrom i na pultu kaže "vraćam ove karte" i uzme keš. Današnja fiskalizacija čini takve stvari nemogućim, naravno.
mesan mesan 15:29 01.07.2016

Re: ...

maksa83
ko zna šta sutra nosi, možda bude i:

Zabolela me rebra

John 5 (baš tako, Džon 5) koji je eklektičan i loži se na ovo i ono, pa mu se omakne i neki šašavi bendžo fazon kao npr ovo, a desi mu se i ovako nešto kad se primi na špansku gitaru:

Nije li Ralph Macchio pobedio đavola (đavo u obliku Steve Vai-a, da naglasim ) upravo kombinovanjem klasične i električne svirke? :)
Shredder-i retko oće nešto lepo da sviru --- mada podsetilo me na Steve Vai-jev intervju o njegovoj novoj fascinaciji bugarskim ritmovima (Dragoljube, raskrinkaj!), evo jednog usputnog uradka --- skoči na 4:00, u blogolinku mi ne radi "t=" opcija?


Znaš ovog lika, ima dušu balkansku:



Mada za moje pojmove genije gitare je ovaj dole, savršenstvo bez mane u presamićivanju instrumenta --- kao što ti voliš da istakneš za Hendriksa --- odslušaj ovaj aranžman od 40s kreće (ili slične, vrlo ih je malo na ćjubu):


Pročitaj, volećeš, kao kad je Hendriks prvi put rasturio u Londonu a Klepton plakao:

On hearing Yamashita

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana