Rade Ljubojević je Srbin iz užičkog kraja i to se nekako odmah prepozna, ne samo po fizionomiji, akcentu, nego i mentalno. Čvrsto prizemljen, slabo filozofira izvan polja svojih „prozaičnih“ problema. Njih, s druge strane, odlično artikuliše, što se vidi u ovom video zapisu.
Ljubojević je vlasnik kompanije “Sirogojno”. Karijeru je započeo kao komercijalista u firmi “Inex Zlatiborka Sirogojno”.
Sećate se onih teških vunenih džempera s kraja 70-tih i 80-tih? E još ih štrikaju kod Radeta i izvoze u hladne zemlje poput Islanda, Švedske, Norveške.
Krajem 80-tih Ljubojević je radio u predstavništvu “Sirogojna” u Nemačkoj da bi sredinom 90-tih na aukciji kupio to društveno preduzeće. Pored džempera, njegova kompanija ima i hladnjače. Veliki je izvoznik voća na sve kontinente. Primerice, svaka treća malina prodata u Švedskoj je iz Sirogojna.
Ljubojević kao jedan od svojih najvećih problema apostrofira deficit radne snage. Da, dobro ste pročitali: “manjak”. Na njegove konkurse za električare i tehničare rashladnih uredjaja javljaju se diplomirani menadžeri. U Užicu danas živi jedan (rečju, slovom) penzionisani tapetar angažovan u fabrici nameštaja. Kad on prestane da radi, neće imati ko da presvuče trosed i fotelju.
Svako ko hoće da organizuje bilo kakav privatni posao, sigurna sam, više puta padne u iskušenje da od svega digne ruke zato što nema sa kim da ga radi. To je problem čiji koreni uglavnom leže u očajnom školskom sistemu.
Šta se dogodilo sa učenjem kroz rad? Zaboravila sam na reč "šegrt" dok je Saša juče nije izgovorio.
Druga stvar koju Ljubojević doživljava kao duboko nepravednu je privilegovani položaj stranih investitora. Subvencije, poreske i druge olakšice, zemljište, jeftina struja, to su sve mamci kojima se vabe stranci. “Šta smo mi, domaći investitori, ovde?”, pita Ljubojević.
Tačan odgovor bi bio: vi ste neko ko snosi veći trošak i rizik poslovanja kako bi strancu rizik bio minimalizovan. Drugim rečima, domaći investitor direktno plaća strancu da pod mnogo povoljnijim uslovima dođe, uloži to nešto para u Srbiju i odnese sav svoj profit.
Za ono kratko vreme koje smo proveli u razgovoru o prilikama u Srbiji, nisam primetila da moj sagovornik sebi dozvoljava trunku iracionalnosti. A opet, negde sam sigurna da samo težak zanesenjak može ovde da pravi profit pune dve decenije, ispraćajući partije, koalicije, premijere jednog za drugim, sve krećući se ispod njihovog radara.
Loša posledica takvog kretanja je to da mu nije dozvoljen jači uticaj na ekonomsku politiku.
PS. Znam da medju vama ima onih koje mrzi da pogledaju klip već se uglavnom opredele da pročitaju tekst. Ima i onih koji samo pogledaju video zapis bez čitanja. Preporučujem da napravite izuzetak i ovaj blog post sa tri elementa – pisanim, audio i video – tretirate kao celinu. Mislim da je iz te pozicije najbolji pogled na pustinju.