Mislim, fali Budimac. Baš ni u čemu se ne slažem s tim čovekom, ali bih voleo da čujem šta ima da napiše, iako mi smetaju te njegove digresije i pomalo kitnjasti stil pisanja.
Elem, ko o čemu, baba o rasizmu. Sad ispade da ni "kamiondžija" ni najmanje nije bio religijski motivisan, da je bio đankoza, pijandura, tukao ženu, nije išao ni u džamiju, nije ga bolelo uvo za Ku'ran, nije bio ni na terror watch list, jednostavno krimos. Naravno, baš kao ni što 16 vekova bloodlettinga nije uspelo da ubedi lekare da nešto rade pogrešno, ni ovo neće lokalne dežurne fašiste pomesti da po 1000-ti put ponove "šta sam ti rekao!" (iako ćete se uvek i iznova čuditi šta su to rekli). Ali, dobro, ostavimo lokalne fašiste njihovim psihofizičkim problemima, jedna druga stvar me je ovih dana mnogo više zaintrigirala.
Kao što svi znate, u petak se u Turskoj desio neuspeli pokušaj puča. Ispalo je da je puč bio loše organizovan, i ono što je, posle propalog puča, sve zainteresovalo je ko je stajao iza puča. U prvim trenucima je ličilo da iza puča stoji taj Erdoganov ex-saveznik a sada žestoki protivnik Gulen (on je to isto veče demantovao), pa su počele priče i o usual suspects (Ameri, CIA, iako su i oni isto veče dali podršku "demokratski izabranim vlastima"). Elem, teorije kolaju, pojavile su se priče i kako je Erdogan organizovao puč protiv samog sebe (idiotske teorije), a najverovatnija priča je da je neki napaljeni pukovnik u vojsci poslednje poteze Erdogana (smenio izrazito islamističkog ministra) shvatio kao slabost i priliku da uđe u istoriju. Elem, teorije kolaju, ali ja ne bih sada o tome. Ono što je meni privuklo pažnju je Erdoganova pozicija koje mi (ili bar ja) nisam bio svestan sve ove godine.
Naime, Turska je vrlo kompleksna zemlja, značajan deo populacije je vrlo internacionalno i globalno orijentisan (mrzim reč prozapadno, jer ne mislim da ima ičeg posebno oko Zapada), ali isto tako značajan deo populacije je i vrlo tradicionalan i okrenut islamskim vrednostima. Pogotovu to važi za taj deo Turske u Anadoliji. I sad, koji god demokratski lider vlada takvom državom, on mora naći načina da na neki način pomiri ta 2 dela: uslovno rečeno evropski Istanbul i tu, uslovno rečeno, azijsku Anadoliju. Rečima, prvu i drugu Tursku. To je taj fon na kome Erdogan vlada: on ispred sebe ima 2 Turske, i na neki način, kao i svaki vladar, mora naći načina da svoju vlast izgradi na kompromisu 2 nepomirljive strane (jbg, taj narcizam malih razlika je poguban).
I tu je upravo taj moj neki kveker proradio: zašto nam je sasvim prirodno da prihvatimo da postoje dve Amerike (evangelistička, verski zatucana i ona druga, sjajna sa obe obale), dve Britanije (oličeno u poslednjem referendumu). dve Francuske, dve Nemačke, dva Izraela, dve Hrvatske, pa i dve Srbije, a tako nam je teško da prihvatimo da postoje i dve Turske ili dva Irana. Ne radi li se tu o nekoj vrsti inherentnog, pa skoro rasizma, s kojim smo odgajani i zbog koga na ljude druge veroispovesti gledamo s visine, potpuno neopravdano i glupavo?