Gost autor| Literatura

DALMACIJA

docsumann RSS / 19.07.2016. u 17:51

gost autor: drzurin otac

 sveti-Ivan-na-pucini.jpg

sveti Ivan na pučini 

Nalik na paučinu mrkozelene boje i kao sito gusta, povija se na vjetru zelena  grana koromača koji izrasta iz pukotine bijelog kamena na vrhu lukobrana!...

       Prolazimo  u koloni kraj nje  i još izdaleka pjevamo  pjesmu koja nije od postanka svijeta...  Oko nas je plava boja mora, čokoti vinograda, zvonik i hrast, i dan je sunčan i lijep. I, ljudi pamte: ne sve  i ne uvijek! Ne prebiru po sjećanjima, već pamte samo ono što se odnekud mora...

Dok sunce pogubno grije naša mlada pitomačka pleća, zagledanost u prostor ne prestaje; u artiljerijskom kabinetu  cijevi lakih topova u polutami! Hladne  na dodir i glatke do savršenstva, ali svejedno gluhonijeme – leže na podlozi od zelene čoje kao na odru!

I da nije napolju tamarisovih stabala čije se grane njišu naspram plavog neba i nasuprot uljanoj, bijeloj boji po stropovima kabineta, te da se ne čuje glas Ljube Mihovilovića iz pravca jedrarske radionice i milozvučni Ante Righija čije fotografije nikako da izblijede – nebeska bi kupola u kabinetu ličila na igračku, a cijeli kabinet na opsenarstvo!

       Iza te nebeskoplave kupole na kojoj se, ucrtane, nalaze  zvijezde, ne može se čuti šum borova koji su stvarni, i koji zaista šume na vjetru... Šume, a onda sa njihovih krošanja otpadaju iglice koje padaju po našim bijelim kapama – onda kada ih cijelim svojim bićem osjećamo kao nešto stvarno, kao nešto što će vječito trajati ...

       I kako smo samo lako, i koliko sveubuhvatno, pamtili sva lica Dalmacije!?

     I Mihovilović i Righi, dati su nam samo kao pokusni lakmus-papir sa bjelinom  njegovih fotografija, koje, ostavljene u staklenom izlogu - nikako da požute...!?  (Zbog čega se toliko mnogo slažu bijela i plava boja u varijetetima koje pamtimo i koje su i u stvarnosti takve...?)

Takvo slaganje boja pokazuju još  samo zreli plodovi narandže u tamnozelenoj masi narandžinog lišća! Uz to, Ante Righi, zastao na mramornom stepeništu, i sam  ukipljen – kicoški  obučen i u pomalo teatralnoj pozi – odbija od sebe sve asocijacije značenja pojma „maritimno“ – značenje koje se naslućuje ispod hrapavog i na trenutke raspuklog Mihovilovićevog glasa koji asocira na zahrdjale beočuge plutačinih lanaca, na svježu smolu iz oblanjanih borovih platnica i – na hod po mukama!!!

Obojica zavrćeni u krug, možda i protivno svojoj volji, uvijek su u njemu, ali stalno na suprotnim stranama; oni su ono sa čime ćemo se  kasnije susretati – oni su oni koje ćemo tek upoznavati...

      No, ne pamti se sve! I ne pjeva se u koloni pjesma koja je od postanka svijeta. Ništa se ne dogadja dok napolju, kraj lukobrana, umrtvljeni i  cijevima okrenuti ka planinama što se izdižu nad morem stoje teški topovi velikog kalibra... Pod njima, na uskom prostoru podzidane obale, leži tlo  popločano kamenom...  Prilaz u luku dodatno obogaćen dvjema šinama za male municijske vagonete. Bočne strane šina mrke i bez sjaja!

   Kada su borovi ponovo zašumjeli na podnevnom vjetru, i kada je iz njihovih krošanja glasno odhuknuo dah vjetra kao uzduh govečeta u jaslama, te kada se more u daljini nabora i pogušća  svoju tamnoplavu boju, u Glujićevim se kao ugarak crnim očima pokrenuše zjenice. Zamjenivši me u tom trenutku  sa nekim svojim, osmjehnu mi se i položi ruku na moje rame. Pokrenu mu se i zaigra jabučica ispod grla. Sjede bliže meni i ja mu tada opazih suzu u oku! Tanku, svijetlu  vodenu liniju što mu je , zajezerena, ležala u uglu oka koje me svojim vidom ogrija i koja mi otkri svu Zvonkovu privrženost....

I zatim zagledanost prestade. Zaćutasmo. Sjedosmo na tesani kamen mola i ugledasmo ribe, koje – pod nama – u vodi – u talasu poput zamaha krilom i povijajući se u jednu stranu, nestadoše kao gonjene zvijerke!

I one bjehu okupane suncem u prozirnoj vodi mora koje je tih godina bilo do bola bistro i do zagrcnutosti mirisalo na sol i na jod!

Zavijoren na vjetru u podne, drečavi se bokor zelenog koromača na kraju lukobrana račvao u  milion sićušnih račvišta i na kamenu oko sebe bacao neke igleno tanke sjenke.

Jato šarenih riba  povijalo se u talasu uzduž oplate broda; oplata je pucketala, dok su se konopi s pramca lagano zatezali tek neznatno cvileći zbog toga!

Planine su ćutale.

Svijet je bio jedinstveno skoncentrisan u mladosti mojoj i Zvonkovoj koja je plamtjela!

Izmedju oplate broda i zida mola, usječena i prošarana  odsjevima svijetlosti, izmještala se tama ispod naših bosih nogu i donosila ne toliko hladan koliko svjež vazduh!

Pomoćni motor u potpalublju neprestano je štektao, a njegova se larma, razigrana, razlijegala i van brodskog trupa i, raspjevana, spuštala se na površinu mora poput udaraca  bure...

Vjetar ju je preuzimao i odnosio ka najbližem kopnu, prema topovima i ka  nečujnom i nevidljivom vakumu oko nas ...

Cijeli svijet je bio u vakumu. Nečujan i nevidljiv a dalek,  tih i spokojan, podsjećao je djelimično na tišinu u minerskom kabinetu – onamo gdje su se nalazile   fotografije Nasera i Tita u ogromnim dimenzijama...

I brod je zatim dugo, dugo isplovljavao, a na molu ostavljao prazninu nalik na pustoš. Ipak, ostajalo je nešto i iza broda: ostajalo je  malo obalno svijetlo na vrhu svjetionika i sam svjetionik sa metalnim, crvenim ljestvama i onim svojim trbušastim spremnikom za plin. To malo obalno svijetlo – taj svijetleći crveni rubin u staklenom kućištu na vrhu tornjića, radio je i danju i noću. Svojim je crvenim bljeskovima podsjećao na glasanje male ptice – uzaludno i nedužno glasanje iza neveremena – glasanje koje  je odzvanjalo  duž čitavog Zemnog šara a da ga pri tome niko nije mogao čuti!

To obalno svijetlo – taj upaljeni rubin – paradirao  je uporedo s radom brodskog motora i šumom  bijelih valova koji su se oko pramca pretvarali u zapjenušanu ogrlicu od najbijeljega kristala...

I, ništa  čovjeku očovječenom u marljivosti pri tom da ne bude teško; tako se započinjalo, i tako je trajalo sve do Igrana – onamo kuda se bješe spustio  bijel oblak na vrhu zvonika. Bijeličasti pramen magline sišao sa planinske strmeni   u danu kao od svile i od ljudi kao ispražnjenoj Dalmaciji onoga vremena...

(Bijeli  učkuri na fratarskim haljinama boje trule višnje; zagledanost najranije mladosti i ono stanje kada niko ništa ne govori i kada svi u sve oko sebe gledaju s mirom pobožnika!)

Kod Igrana, brod i dalje ne tone! Uzdižu se njegovi vitki jarboli vjerna imitacija starih jedrenjaka, i bez posrnuća   mirno plovi na tustoj kobilici! U daljini, ponovo katolička crkva, još jedan zvonik, maslinici u strani i crveni krovovi malenih kućica utonulih u oskudnom ali poput žada jarkom zelenilu. (Nigdje  toliki i takav kontrast crvenog i zelenog!).

Na kraju, sa snopićima  lozovog i vrijeskovog pruća, promiče starica u crnini u svemu nalik mojoj majci!

A od Igrana do Vjetrenice, i od Vjetrenice dalje: kameni kolaps!

Dva pitomca, nasmijani – jedan malčice visočiji od drugoga -  sjede u visokoj travi u sjenci crnih u deblu bademova kraj Doca blizu Trogira...

Uzbučali u vrhovima  krošnji i sa lišćem koje svojim oblikom podsjeća na puščanu tanad, crni bademovi propuštaju rijetku svijetlost na kojoj se zare lica  dvojici  drugara...

Proviruju im bijele kape iz sjenke  u visokoj travi nad morem – sjede u smilju i kovilju i udišu kaduljin miris sa velikom nadom, a podne im izmamljuje veselost na licu; sjede i planduju , pa  kao da i onda po njima padaju borove iglice...

Zagledani u svijet oko sebe, nisu mogli  znati da će im taj pogled ostati  za  nezaborav! Kratko drugarstvo u mladosti koje s godinama u sjećanju izaziva blagu jezu i koje se nikada ne zaboravlja....!

Pitomci napustiše crne bademove kod Doca, a Dalmacija, zapjenušana u svojoj ljepoti, ostade na kamenu kraj mora ....!

 

Divulje kod Splita, l985.   godine!                                                         

 

 

Tagovi



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

kosta.babic kosta.babic 18:18 19.07.2016

DALMACIJA

Obožavam Dalmaciju,naravno i sve njene ljude.
Predivno.
vera.nolan2 vera.nolan2 07:48 22.07.2016

Svetionik za prošlo vreme i buduće

"... ostajalo je malo obalno svijetlo na vrhu svjetionika. " ...

otkrih kroz ovu setnu priču iznenadnu, neosvešćenu mi naklonost
ka svetionicima. Toliko puta na moru, a sada shvatam, nikada nisam
videla svetionik !
Kakav simbol svih spasonosnih osvetiljenja u svim našim mrakovima ...

...
docsumann docsumann 15:18 22.07.2016

dalmacijavino


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana