Iako na prvi pogled izgleda paradoksalno, tragedija Srba iz Hrvatske je posledica konstantno dobrih odnosa Beograda i Zagreba. Dakle, ne samo Slobodana i Franje,nego njihovih političkih naslednika,a nažalost i njihovih političkih protivnika.
Danas, 20 godina nakon "Oluje", više je nego jasno da su Krajišnici bili i ostali kolateralna šteta "dobrosusjedskog" dila Beograda i Zagreba u vihoru rata , no paradox je postojanje svojevrsnog kontinuiteta u ovakvim odnosima/dilovima na relaciji Zagreb/Beograd.
Tudjman dakako nikad nije priznavao ma kakvu ulogu Miloševića u Oluji ne bi li sam na miru "brao"plodove "veličanstvene pobjede". Sa druge strane, Miloševiću iz razumljivih razloga nije padalo na pamet da pomene svoj deo odgovornosti za sudbinu Srba iz Krajine.
Kad su pre otprilike 15 godina Tudjman i Milošević, ne svojom voljom, napustili političku scenu (prvi otišo kvragu, drugi Hagu) Zagreb i Beograd su manje više nastavili dobro utabanom stazom devedesetih; I jedni i drugi su propustili priliku da se jasno i glasno distanciraju od narativa ili nasledja devedesetih.
Socijal demokrate i koalicioni partneri u Hrvatskoj ne samo da su pod staklenim, mitskim zvonom čuvali plamen "Oluje", nego su svojim ne/delovanjem čuvali posledice "Oluje";kadkad su glumili većeg Franju od samog Tudjmana, propuštajući da se Tudjmanovog ratnog nasledja efikasno odreknu procesuirajući odgovorne za zločine iz (posle)Oluje.
Sa druge strane, Demokratska Opozicija Srbije, ujedinjena jedino protiv Miloševića,a okupljena jedino za vlast, nije imala snage ni hrabrosti da do kraja razbije ratni narativ sa RTS i sopstvenom narodu objasni ulogu i odgovornost Miloševića u ratu, pa na kraju da se osvrne na njegovu ulogu/odgovornost za tragediju Srba iz Hrvatske. Gotovo da se ništa nije učinilo da se činjenicama razbije mit kako se Jugoslaviji gradjanski rat desio,a Miloševića je isti tek zadesio na poziciji predsednika Srbije.
I sama predaja Miloševica i družine Haškom Tribunalu u Beogradu se nije posmatrala kao moralna i pravna obaveza Srbije , vec češće kao nekakvo moranje , ili gutanje žaba .
I posttudjmanovskoj Hrvatskoj kao i postmiloševićevskoj Srbiji bilo je mnogo lakše nastaviti zaobilaznicama oko sopstvenih delova odgovornosti,pa cak I onda kadd su odnosi na površini, izmedju danas bivših predsednika Josipovića i Tadića bili idilični.
Niko nije hteo, ili imao snage izaci I znasledjenog rova iskopanog devedesetih; taj se rov političkim elitama u Zagrebu i Beogradu činio nekako najkonvencijalnijim mestom , ne toliko zbog obrane istine, koliko zbog obrane sopstvene vlasti.
Demokratske , kako one posttudjmanovske, tako i one postmiloševićevske politicke elite kalkulantski su merili dozvoljenu količinu istine na kantaru populizma i na taj način ustvari dizali cenu lažima onih koji su ih u Srbiji već smmenili,a po svoj prilici u Hrvatskoj će ih (opet) smeniti.
Umesto da su kao odgovorna elita kreirali javno mjenje , demokratska opcija je javno mjenje verno pratila doprinoseci tako vlastitom porazu u sukobu sa tzv patriotama, dokazanim majstorima populizma.
Istine o "Oluji", i o ratu uopšte prodemokratske opcije u Beogradu i Zagrebu su kukavički , ali velikodušno prepuštali( i prepuštaju) svako svom nevladinom sektoru, ili kakvim retkim savesnim novinarima, kolumnistima . Oni se ionako ne bore za glasove ili popularnost,a navikli su nositi etikete domaćih izdajnika.
Pošto se pretežno fokusiraju na "grehove" iz sopstvene avlije, paradoksalno ili ne, "glasovi razuma" popularnost stiču medju tzv patriotama "preko plota".
Sa druge strane, vvlasti u Zagrebu i Beogradu i posle 20 godina nastavljaju sa prekoplotaškom politikom, čvrsto se drze svojih narativa nasledjenih iz devedesetih, narativa koji ma koliko izgleddali suprostavljeni jedan drugom,slažu se u svom najbitnijem delu, preko plota stanuje sva krivica i sramota,a sa naše strane cvatu , ruže i ciklame, i tu i tamo , tek poneki korov.
U tom smislu, Vučićeva,sad vec zaboravljena, inicijativa da se uspostavi zajednički pomen svim žrtvama na prostoru bivše države je tek jedna u nizu slicnih cirkuskih predstava srpskog premijera , ne toliko zbog njegovih dušebrižnika koji su pohitali da pohvale svog "mirotvorca", i pokude nerazumne komšije, već zbog toga što Beograd ne može da govori o pomirenju , ili da pravi pomen na stradanja iz "Oluje", bez jasnog i glasnog osvrtanja na ogromnu odgovornost politike Slobodana Miloševića za izbijanje rata, kao što uostalom Zagreb ne može dda slavi pobedu u domovinskom ratu bez jasne osude ali i otklona od Tudjmanove politike koja je svodjenje Srba na 5% smatrala svojim legitimnim ciljem.
Nema efikasnog pomirenja bez neugodnih istina , ili kako je to onomad Borka Pavićević fino rekla u Ličnom Stavu, citirajući profesora Puhovskog:"nema pomirenja bez uznemirenja".
Srbi i Hrvati nisu izmislili mitove kao sastavni deo nacionalnog identiteta. Medjutim,postavljati averziju prema drugoj naciji u temelj nacionalnog identiteta je neodgovorno ostavljanje pandorine kutije novim generacijama.
To možda izgleda primamljivo premijeru Milanoviću koji je trenutno u predizbornoj kampanji, ili premijeru Vuciću koji iz predizborne kampanje nije izašao zadnjih 20 godina, ali takvo neodgovorno ponašanje tzv elite
ostavlja katastrofalne posledice na duge staze.
* Tekst je napisan pre godinu dana.