Opšte je poznato da je jedan od prioriteta vladajuće većine tzv dualno obrazovanje. Iza novog naziva u suštini se krije učenička praksa u sšecijalizovanim stručnim školama gde svoje profile obrazuju konkretni poslodavci. Na taj način se učenicima koji ne žele ili nemaju mogućnosti da se upuštaju u avanturu višeg obrazovanja pruža prilika da ne gube vreme na simulacije školovanja koje ničemu ne služe već se spremaju za zanate kojima će se baviti kasnije celog života. U suštini, ta ideja starija je i od učeničke prakse koje se oni koji se sećaju SFRJ svakako sećaju jer u pitanju je šegrtovanje, sistem obrazovanja za obavljanje specijalizovanih poslova nastao u Srednjem veku.
Istovremeno, ništa manje nije poznata ni sklonost pripadnika vladajuće većine da se kiti perjem nezasluženih diploma visokog i još višeg obrazovanja i te diplome se stiču na svakakvim mestima, na svakakve načine ali vrlo retko na onaj koji je bio uobičajen od uspostavljanja prvog evropskog univerziteta u Bolonji pre skoro 1000 godina, što je opet Srednji vek. Škole se upisuju u zrelim goinama, doktorati se kriju, kolege studenti nemaju prilike da Vas upoznaju ali na kraju papir sa pečatom je tu. S tim što taj pečat na takvom papiru obično predstavlja potvrdu relativno visoke verovatnoće da neko znanje postoji. Jer suština obrazovanja je znanje a ne diploma. Obično. Sada ne.
Zaključak je naravno površan ali površnost je prihvatljiva u tekstu jedva dužem od 250 reči u kome se pokušava skrenuti pažnja na činjenicu da smo srednjovekovne lekcije samo polovično naučili.
Naime, zaključak je: teško će biti izboriti svoju poziciju na svetskom tržištu ekonomije znanja ako jedino znamo samo da školujemo šegrte i to sa uvezenim majstorima.