Piše: Rodoljub Šabić
Danas sam se podsetio jedne stare, skoro zaboravljene pravničke anegdote. Na temu je odnosa "zločina i kazne", vrlo stara, još iz Starog Rima.
Ukratko, pričica počinje jednim starim zakonom koji je predviđao da se za "realnu" uvredu, konkretno šamar na javnom mestu, mora platiti kazna od 2 novčića. E sad, zakon je trajao dugo, godinama, decenijama, možda i vekovima i nije se menjao. Ali, vrednost novca se jeste menjala. Dva novčića, u početku zlatna, predstavljala su solidnu vrednost. Ali u novčićima je bilo sve manje zlata, potom srebra, a sve više bakra, inflacija je "pojela" veliki deo vrednosti. Pa se priča završila time da je jedan bogati, bahati Rimljanin šetajući gradom lupao šamare svakom koga sretne, a dva roba koja su ga pratila sa džakovima punim novca odmah su ošamarenom davali 2 novčića. I tako je sve bilo "po zakonu".
Nisam se pričice setio slučajno, na nju me podsetio izveštaj koji su mi moji saradnici ostavili na stolu a u kome je stajalo da je državno preduzeće Air Serbia u jednom danu platilo 18 kazni od po 180.000 dinara, dakle preko 3 miliona dinara. Naravno, Air Serbia nije ni slučajno usamljena, tu su, rame uz rame sa iznosima plaćenih kazni od po nekoliko miliona dinara npr. Telekom i Srbijagas, da ne nabrajamo dalje. (Za manje upućene reč je o kaznama koje izriče Poverenik za informacije u postupku administrativnog izvršenja rešenja koje je prethodno doneo. Dakle, kad po žalbi tražioca informacija donese rešenje kojim nalaže nekom organu vlasti ili državnom preduzeću da stavi na raspolaganje tražene informacije a ovaj, iako je po zakonu obavezan, to ne učini, poverenik, ako to zahteva tražilac informacije, mora izreći 2 kazne - prvo 20.000, potom 180.000 dinara.)
Trošenje novca na kršenje zakona jeste asocijativno, zato sam se i setio rimske pričice. Ali zapravo, velike sličnosti nema. U slučaju bahatog Rimljanina njegovo ponašanje objašnjivo je već samom bahatošću i, razume se, tim što za bahato kršenje zakona plaća obezvređenim novcem. U slučaju "naših" preduzeća, iako milionski iznosi za njih ne predstavljaju ništa kapitalno, ipak izvesno nisu ni bezvredni. A i površan pogled na zahteve za pristup informacijama i rešenja kojima se nalaže davanje informacija upućuje na zaključak da se iza uskraćivanja informacija kriju mnogo "racionalniji" razlozi od puke bahatosti.
A informacije o npr. sponzorstvima i donacijama u vidu javnog novca, onima koji ta sponzorstva i donacije koriste, iznosima za "marketing" ili "istraživanja" i agencijama koje te poslove dobijaju, o troškovima "reprezentacije", a pogotovo razlozi zbog kojih se one kriju od javnosti trebalo bi, odnosno, morali bi da osim javnosti budu vrlo zanimljivi i za neke državne organe.
Ali, ne bi se reklo da su im zanimljive, nažalost.