Tek punoletni S.S. svoj zemni život okončao je obesivši se o granu topole kraj Tise. Od saznanja o tom događaju i njegovim uzrocima danima sam uspevao da se odbranim odbijajući da pročitam išta osim naslova i podnaslova u novinama.
Onda me prevari prijatelj statusom na Fejsbuku i pročitam sjajan tekst-optužbu i šamarčinu zlotvorima Zlatka Pakovića u Danasu: Samoubistvo mladića S. S. . I sa knedlom u grlu sa Pakovićem se ne slažem u jednom: Niko ne zna niti može znati šta je zaista mladića navelo na ovaj strašan čin.
Niko ne može sa sigurnošću tvrditi šta se zaista u nnjegovoj duši odigravalo u času odluke i času njenog sprovođenja. Te tako ne znamo niti možemo znati ko je za njegovu smrt - koja čitajući taj tragično kratki i orkutni novinski životopis - zaista igleda kao spas i oslobođenje.
Ali je potpuno jasno da su ga na život kao najsuroviju kaznu, bez priziva i prava žalbe, osudili i crkva i država, svako na svoj svirepi način. jedni kao bezdušni otimači kojima poslanstvo na zemlji nije reč božija i uteha no zgrtanje i imanje; i drugi kojima svrha nije da služe građaninu no da grade i sprovode Proces.
Da bi bio pop, dobar pop, prvo moraš da budeš čovek. Da ti duša bude preča od srebrnjaka. Posao službenika je da služi građaninu a ne paragrafu i propisu. Nesrećni mladić takve nije imao prilike da upozna. Upoznao je udružene zločince čistih ruku, opranih u Pilatovom umivaoniku.