Ratovi su nažalist deo čovekove prirode,naše juče i naše sutra.Ljudska istorija je istorija ratovanja.
Bol, patnja i smrt su samo mali deo arsenala koji rat sobom nosi. Nikad nisam bio u ratu i ne znam kako je to ubiti drugo ljudsko biće. Međutim nekad je to jedini izbor. Ili on ili ja.
Smrt je oduvek sastavni deo života. Osim ako ne sklopiš dogovor sa Bogom da te ostavi na miru dok ne otpevaš još dve-tri antiratne balade.
Jedno pitanje me muči odavno; Da li zloupotreba nauke i tehnologije dovodi do novih ratova ili je stvar obrnuta?
Da li ratovi ubrzanju razvoj nauke i tehnologija?
Da li bi penicilin bio tako brzo primenjen kao lek da nije bilo prvog svetskog rata i onih užasnih rana koje su bile sklone infekcijama?
Da li je moguće da je taj rat u kome je izginulo na milione ljudi doprineo razvoju hemiske industrije, onakve kakvu je mi danas poznajemo?
Da li su ljudi koji su izginuli u svim ratovima u istoriji bili samo balast za slabašnu ekonomiju i poljoprivredu u tom preiodu?
Da li bi u suprotnom bili osuđeni da umru od gladi ili bolesti? Uostalom epidemija gripa koja je protutnjala planetom posle prvog sv.rata pokosila je više ljudi nego sam rat.
Da nije bilo drugog sv.rata verovatno ne bi bilo ni radara,aviona,raketa itd. Bar ne tako brzo. Mislim da svaka poštena ekonomija priželjkuje makar samo mali rat,jer posle ratova ekonomije napreduju.
Nekom rat nekom brat,stara je izreka.
Dotle ostajte mi u miru.