Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

UZANI HODNIK SA UREDNO SLOŽENOM RASPARENOM OBUĆOM

horheakimov RSS / 05.09.2016. u 10:07

Hladan zimski vazduh košava je dodatno ledila tako da je Drago odmah po izlasku iz kabine uvukao dugački vrat u svoj železnički šinjel. Podigao je kragnu i vratio kapu na glavu, koju je skinuo dok se zbog svoje visine provlačio kroz vrata kabine.

Čuvaj se Drago, odjeknuo je glas kolege koji ga je napuštao preko garažnog koloseka. Vrata iza kojih se skupljalo staro društvo pustila su na kratko, dok je kolega ulazio, snop svetla i oblak toplote stare kaljave peći iz ugla zajedničke prostorije odmorišta, koji je vetar trenutno progutao. Drago je za sobom čuo snažan zveket zatvaranja metalnih vrata i treperenje stakla na njihovoj gornjoj polovini, žutog peskiranog stakla koje je propuštalo na beton zagasito svetlo iznutra. Okrenuo je glavu od svoje ne tako blistave prošlosti u potpuno izvesnu, blisku, košmarnu budućnost. I pored svesti kakav je danas dan i kakav će i sutra biti, nije mu padalo na pamet da se okrene ili predomisli. Trudio se da usredsredi svoje misli samo na jedno. Bila je to teretna kompozicija koju će prekosutra uveče povesti sa ranžirne stanice, gde već treba.
Ispred vrata ostao je da stoji starac sa plavom kariranom švercerskom torbom koja mu je visila sa štapa, ručno izdeljanog, prebačenog preko ramena. Stajao je tako da je samo torbu hvatala žuta prigušena svetlost koja je dopirala iza vrata. Gledao je za Dragom, slojevito obučen, ali samo u vunenim čarapama.

Drago je ubrzao preko pragova, koliko zbog zime toliko i zbog poslednjeg dnevnog autobusa koji će ga voziti kući.
Za njim je poskakivao dečak sa svojih ne više od trinaest godina, pažljivo sa šine na šinu, izbegavajući drvene pragove sa oštricama poput trnova koji bi se mogli zabosti u njegove gole tabane. Sasvim nečujno i gotovo nevidljivo. Mesec koji je vetar oslobodio zastora oblaka osvetlio bi poneki njegov skok.

Stanica trocifrenog autobusa je delovala pusto. Neonska svetiljka reklamnog panoa same nastrešnice je treperila. Ubrzo se začulo i urlanje dizel motora, kočnice, hidraulično odukivanje otvaranja i zatvaranja zadnjih vrata. Drago je jedini ušao.
Iza stakla stanice koje je treperenje svetla tek pomalo osvetljavalo promolio se klošar koji je buljio u vrata autobusa koja su delila njegov pogled i Dragova leđa. Vukao je za sobom u potkolenici iskrivljenu nogu a za njom pomoću drške od razvaljenog kišobrana kartonsku kutiju u kojoj su ne tako davno u državu uvezene banane. Na nogama je imao samo nekakve plastične kese nevešto umotane, koje su se za njim krunile usled trenja po asfaltu trotoara.

Čudan osećaj koji bi mogli imati kada mislite da vas neko gleda naterao je Draga da se okrene prema vratima par sekundi kasnije kada je autobus već odmakao u svoj poslednji krug danas. Kroz stakla na vratima kao i kroz prozorska stakla na zadnjoj platformi koja su bila zacrnjena tamom van autobusa on je mogao videti samo sebe. Video je svoj tanak odraz, nejasan ali umoran, zaličio mu je na privid čoveka. Prošao je kroz harmoniku napred prema vozaču i seo sam na klupu za dvoje u gotovo praznom autobusu.
U zadnjem delu ostali su, takođe na klupi za dvoje, majka i sin. Jedna nezdravo debela žena u kućnoj haljini i njen ne mnogo mršaviji, mentalno zaostali potomak u trenerci i flekavoj dukserici. Zapravo ni njen izraz lica nije odavao znakove inteligencije. Usta su joj bila žvalava i stalno poluotvorena, kosa raščupana, kao da ju je iz sve snage kidala. Znojila se sve vreme. Istina sedeli su na sedištu ispred kog je bio mali kalorifer koji je duvao toplo i na kom su držali svoja bosa debela stopala.
Vožnja je potrajala kraće nego obično zbog gluvog doba i izostanka saobraćaja. Ponoć je prošla kada je autobus već napustio prigradsko naselje drečeći ka još daljoj periferiji. Drago je izašao stanicu kasnije nego inače, na samoj ivici kuća, negde na bližoj periferiji velegrada sa koje se pak nisu ni videla njegova bleštava svetla. Imao je nameru da u jedinoj prodavnici koja je u njegovom kraju jedina radila čitavu noć kupi mleko za pred san. Nasmejao se tiho, na tu pomisao, mleko za pred san, tako ga je nekada davno njegova nana naučila. Danas, pa, samo blagi smešak samom sebi može da priušti. Ulica je izgledala mirno, nigde nikog živog. Ima već sedam godina kako ne pije alkohol, cigarete je ostavio ubrzo za tim; počeo je da uzima kašiku meda svaki dan kada svane i to sa mlekom po noći, ne zna kako bi nazvao.

Da mu vetar nije duvao u leđa i pomalo ga ubrzavao prema prodavnici koja je sve vidljivije svetlela crveno pred njim, verovatno bi se okrenuo da pogleda zašto se autobus zaustavio samo par metara posle stanice na kojoj je malopre jedini izašao. Pomislio je, mora da se neko naknadno setio da siđe, ali bez daljeg analiziranja ko bi to mogao da bude i zašto, ta ga je misao brzo napustila. Prešao je put i dohvatio početak trotoara pred povratak u naselje.
Niz put se takođe, iza njega, na izgled lagano gegao i sredovečan čovek, u SMB pantalonama i SMB košulji. Nosat sa debelim crnim brkovima i zamućenog oka. Drugo je bilo stakleno, caklilo se na mesečini, samo da se Drago okrenuo, video bi ako ništa drugo ono makar to oko. Iako bez obuće, samo u maslinasto zelenim čarapama, ubrzavao je prema Dragu i gotovo da ga je stigao pred samom radnjom. Prsti na rukohvatu, guranje vrata koja udaraju zvonce nad njima, trgnu uplašeno momka za kasom. Gazda se pojavi iza vrata kancelarije. Vrata su se zatvorila uz šamar po zvoncetu koje se već smirilo dok je Drago pozdravio sa Dobro veče komšije.

Unutra nije duvalo, mirisalo je na agrume, posle par koraka na kućnu hemiju a pred mlečnim frižiderom na jogurt koji je tog dana ispao iz ruke starijoj komšinici kada je pokušavala istom rukom u kojoj je držala i čašu i korpu dohvati naočare iz torbe, i prosuo se i po vitrini i po podu. Ne najbolje obrisan već je privukao mrave koji su se provlačili kroz procep linoleuma. Pre nego je otvorio providna vrata frižidera u kojem je stajalo mleko u tetrapaku Drago je usled igre svetla ponovo mogao na tren da prepozna kao u ogledalu od ranije poznatog oklembešenog i napuštenog sebe. Otvorio je vrata i uzeo sveže mleko.
U konkavnom ogledalu u kojem se sa kase moglo pratiti šta se dešava iza rafova i ispred mlečne vitrine pojavio se izduženi deformisani lik pijanca koji je blenuo u Draga. Stajao je ispred police sa žestokim pićima preko koje je bila spuštena crna zavesa. Nema prodaje posle 22h. Sav u crnom kao da se vraća sa sahrane sa obe ruke se grčevito držao za zastor, kao dete za majčinu suknju, kao da bi sledećeg trenutka pao ako bi se pustio. Pošto su mu i čarape bile crne teško se primećivalo da je bez cipela.
Drago se na kasi zahvalio komšijama što i dalje rade do kasno pa i ljudi kao što su mašinovođe mogu da stignu da kupe šta im treba. Mladić se samo smeškao dok je gazda već stigao da dobaci nešto kako mu se ne isplati i kako će raditi kao normalan… Valjda je rekao svet mislio je Drago dok je u pola rečenice izlazio, razmrdavajući ponovo malopre smireno zvonce.

Brzo je stigao do svoje kapije, krijući se od udara vetra u svoju kragnu, pridržavajući kapu da ne odleti. Otvorio je kapiju, ona je zagrebala betonsku stazu. Pseto je negde u komšiluku zalajalo. Brzo je prestalo, čim je i kapija utihnula. Nikoga nije bilo kući pa ga je dvorište dočekalo u mrklom mraku kao kakav planinski tunel sa krivinom. Nikoga nije bilo kući jer je živeo sam. Roditelji su mu nastradali u ratu jer nisu hteli bežati sa njim i njegovom ženom. Žena ga je ostavila pre sedam godina kada je ubio prvih troje ljudi u razmaku od samo šest meseci. Odvela je i decu jer iako se na izgled počeo menjati na bolje, ostavio je alkohol a ubrzo i cigarete, to više nije bio isti čovek. U korak sa svim seansama kod psihijatra koji je radio za železnicu i koji mu je jedino govorio da on nije kriv i da je to sve kako može sebi da pomogne, da to jednostavno prihvati, ubrzanog povratka na posao, i šefa saobraćaja koji ga je nastavio raspoređivati na kompozicije, kako teretne tako i putničke, moć samoobmane i poricanja odneli su prevlast nad njim po ne maloj ceni. Makar ne u očima majke njegovo dvoje male dece, kojima takav otac može biti veća muka nego nauka. Privid čoveka, izbledeo do neproznatljivosti, hologram, koji je nastavio da živi svoj sada prazan život kao da se ništa nije desilo činila je hladna i uglađena, uvek sveže obrijana fasada umornih očiju i oklembešenih udova, dok su mesožderni crvi krivice i savesti pojeli čoveka unutra, sve zajedno sa snovima.

Sa kolskog prilaza u dvorištu, ispred zaključane garaže, iz crnog automobila sa otvorenim šiberom i spuštenim prozorima izašli su mladić i devojka, ona sa vozačkog mesta u haljinici na bretele, on sa suvozačkog u šortsu, i gledali kako se za Dragom uključuje sijalica na tremu, dok ona u hodniku ostaje hladna. Sijalica pred ulaznim vratima škilji, i on ih zatvora za sobom. U uzanom hodniku koji je vodio napred prema trpezariji, kuhinji i dnevnoj sobi prostorno nepodeljenim, pored para njegovih kućnih papuča i rezervnih železničkih cipela bila je gomila rasparene obuće koju nije mogao videti. Pak znao je da je tu. Prezuo se napamet i nastavio kroz hodnik. Na izlazu iz ovog kućnog tunela uključio je svetlo iznad trpezarijskog stola i svi su bili tu.

Starac sa švercerskim torbom na štapu preko ramena koji je namerno izletao na šine posle nekog tunela sedeo je na čelu stola. Dečak od svojih tek trinaest godina koji je sa drugovima pretrčavao prugu stajao je kraj prozora i vozao metalnu maketu lokomotive po prozorskom staklu. Nije se čulo nikakvo škripanje. Klošar koga je već jednom udario voz i nepovratno mu iskrivio nogu u potkolenici drugi i poslednji put se zainatio da prevuče preko šina svoju kutiju pretovarenu drvima uprkos sireni i kočenju. Sedeo je blizu šporeta kao da će založiti neku od Dragovih spremljenih cepki. Majka i sin su sedeli za stolom. Ona je čupala svoju kosu a on je kao slepac pokušavao da napipa kocke ostale od Dragove dece. Oni su se jedne noći pojavili niotkuda pred lokomotivom jureći se preko šina. Nije ni stigao da koči. Vojnik ga je čekao na mostu sa kog nije smeo da skoči, pažljivo kamufliran. Jednim brzim polu okretom stvorio se pred kompozicijom i završio smrskan u reci. Sedeo je u pročelju i jelenskom kožicom glancao svoje stakleno oko. Pijanac je stajao pred frižiderom koji se otapao otvoren. U vratima je ostala samo jedna flaša. Sirćeta. Istina alkoholnog. On je bukvalno zaspao na pragovima obeznanjen, magla je bila gusta, vidljivost nikakva. Bio je doslovno pregažen na pola. Momak i devojka sa kolskog ulaza su neprimetno poslednji ušli a sijalica na tremu je prestala da škilji i pregorela. Ona je taj dan učila da vozi. On ju je nagovorio da se provuku između spuštenih rampi. Ona je nevešto manevrisala preko prelaza, auto se ugasio i nije hteo da upali ni iz prve ni iz druge. Voz se pojavio neočekivano brzo, dok su oni pokušavali da pobegnu iz auta voz ih je već samleo i izbacio u kukuruz.

Drago je prošao do kredenca, uzeo čašu i sipao mleko. U dnevnoj sobi koja je bila u nastavku kuhinje-trpezarije uključio je TV, spustio čašu na stakleni stočić i pružio se na kauč. Legao je bez nade da će imati iole više sreće da zaspi nego što je imao prethodnih sedam godina kada je pogubio svoju prvu žrtvu. Jedino što mu je prolazilo kroz glavu jeste sećanje na njegov poslednji san o jednoj cipeli koja ostaje na pruzi iza njega. Žrtve više ne vidi i ne čuje, samo ta rasparena obuća koja ostaje iza voza siguran je znak da je opet ubio.
Kako je poslednje vreme radio tri dana pa dva dana imao slobodno, društvo sa rasparenom obućom se podelilo na dve jednake grupe. Sutra ga čekaju ostalih devetoro.
Prekosutra ga čeka ponovo voz. Paradoksalno, lokomotiva je bila jedino mesto na kome je mogao biti sam, bez njih, ali tamo nije smeo da zaspi. Mogao bi udariti nekoga.
Gledao je u TV koji je prikazivao neki jeziv zombi film. Gledao je u sada praznu čašu mleka niz čije su se zidove slivali ostaci ove tečnosti života. Gledao je kroz prozor i video samo mrak.

Sutra bih u toku dana mogao da zamenim sijalicu na tremu, pomislio je.



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

docsumann docsumann 18:27 05.09.2016

i bi - zombi


reče bog zombija, Rob Zombi

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana