Čovek pokreće industriju kako bi generisao profit. Ali industrija strukturira ljudima vreme, definiše njihove odnose, i, za mene najinteresantnije, ona na određeni način kreira ljudski karakter.
Kada jedna industrija tone, sa njom tone i čitav jedan način života. U nepovrat je, na primer, otišlo sindikalno organizovanje. A čemu ono služi i šta znači, naučila sam pre par godina u Pitsburgu, od Hauarda Vikerhema.
Vikerhem je pola radnog veka radio kao zavarivač u US Steelu u Homestedu. Počeo je kao pripravnik, usavršavao se kroz posao, penjao se kroz hijerarhiju da bi US Steel napustio kao jedan od sindikalnih vodja.
“Video sam u jednom momentu, 15, 20 kosookih ljudi kako slobodno hodaju po železari I fotografišu svaki detalj. Znao sam da je kraj. Dao sam otkaz I otišao u preduzetnike.”. Vikerhem je u tom trenutku, kao varilac odlično zaradjivao i lepo živeo.
Kada je reč o propasti industrije čelika na zapadu, uglavnom se navodi pet osnovnih uzroka: manjak investicija u modernizaciju proizvodnje, visoka cena radne snage, rigorozni ekološki propisi koji sa sobom povlače i visoke troškove zaštite životne sredine, konkurencija sa Istoka i plastika (i aluminijum), koji su sedamdesetih i osamdesetih, sve vise počeli da istiskuju čelik iz svakodnevnog života ljudi.
Nakon pada industrije čelika, milioni ljudi izbačeni su na ulicu da se spasavaju pojedinačno. Sindikati su izašli iz mode. Ali su u nekim važnim segmentima ostavili neizbrisiv trag.
Jaki sindikati, primerice, podarili su razvijenim zemljama jaku srednju klasu. Bio je takav momenat i takav, zašto ne priznati, javni moral. Kombinacija komunističke pretnje s Istoka i nepodmirenih osnovnih domaćih potreba, kreirala je uslove za veliki rast. Sve se krasno sklopilo. Ljudi su lepo živeli od svog rada a konkretni, rukom opipljivi proizvodi, imali su konkretnu vrednost.
I u sadašnjim, “digitalnim” uslovima, u kojima nam glavno zadovoljstvo pruža kontrolisano razlivanje tečnih kristala po monitorima i digitalno komponovana muzika, svi imamo svoju srednju klasu, ali ona više nigde nije jaka.
Danas je manje od devet odsto američkih radnika učlanjeno u sindikate. Možda je situacija u Kanadi i Evropi nešto bolja, ali u suštini, tamo gde nema industrije, nema ni potrebe za radničkim organizovanjem. Neki ljudi misle da je sada pravi trenutak da se obe stvari, i industrija i sindikati, vrate “kući”. Po njima, svet je ispao iz ravnoteže i oni će, na predstojećim predsedničkim izborima u SAD, verovatno biti za Donalda Trampa. Koliko su njihova očekivanja realna, naravno, pokazaće se u relativno bliskoj budućnosti.
Kontekst
Sa Hauardom sam se sastala u mestu Houmsted, u dolini Reke čelika, desetak kilometara jugoistočno od Pitsburga.Teška industrija rodjena je u tom kraju još 1883. godine kada je Endru Karnegi za milion i 200 hiljada dolara podigao Edgar Tompson čeličanu. Bio je to najsavremeniji pogon za proizvodnju čelika na svetu.
Na hiljade radnika prošlo je kroz fabriku. Udruženi u sindikate do koske su se se borili za bolje plate i uslove rada. Podgli su se na čuvenu radničku bunu 1892, koju je Karnegijev nemilosrdni i nasilni partner Henri Frik, uz pomoć plaćenih ubica ugušio u krvi.
Železara je početkom 20-tog veka prešla u vlasništvo industrijalca PJ Morgana i postala deo korporacije US Steel. I danas u ovom kraju, US Steel ima poneko jedva živo postrojenje koje više zagadjuje nego što donosi novac.
Pitsburg i okolinu posetila sam pre tri godine. Interesovao me bankrot. Pitsburg je bio odličan primer. Cela regija je praktično, zbog čelika, bankrotirala i formirala deo onoga što Amerikanci danas zovu "rust belt".
Za Howardovu priču o sindikatima u mojim tadašnjim reportažama, nije bilo puno mesta, premda mi je kao sagovornik bio interesantan zbog bogatog životnog iskustva. Jednostavno, kada živiš dovoljno dugo u stanju si puno toga i da vidiš. Tako je Hauard video i iskusio polet, lepotu života u izobilju ali i pad, propast i bankrot. Gledao je ljude bez posla i nade, porodice koje se raspadaju, samoubistva, alkoholizam, depresiju, sve te ni malo lepe posledice kolapsa jedne industrije. Spasio se tako što je krenuo svojim putem.
Edit: Imala sam jednu ideju s muzikom u ovom klipu, ali je Princi imao bolju. Hvala na muzici i mislima.