Ostale srpske medije i njihove perjanice valja da bude sramota i to ne samo uobičajena sramota kao kad se uzgred u 35. minutu informativnih emisija ili na 6. strani novina pomene da je cunami u Indoneziji odneo par stotina hiljada života, dok sa druge strane sve pršti od moralno i intelektualno ponižavajućih vesti i naslova tipa "ministar X dao izjavu u bazenu" ili "stranački vođa Y tuži Z za duševni bol". Ne, ova sramota je posebno velika zbog toga što su srpski mediji ipak bar donekle naslednici medija one Jugoslavije, dakle SFRJ, zemlje čija jedna od neprolaznih sramota jeste podrška koju je pružala kambodžanskim monstrumima i to ne samo ekonomska i politička, već i medijska. Ekipa tadašnje RTB bila je prva televizijska ekipa, na primer, kojoj je dozvoljeno da uđe u napušteni višemilionski Pnom Pen i snimi zastrašujuće prizore spaljenih automobila, divljih pasa lutalica i poneke lobanje "narodnog neprijatelja" istaknute na balkonima napuštenih višespratnica. (Da još bednije stvari, poput organizovanja demonstracija u Beogradu u znak podrške kmerskim zlikovcima i protesta zbog vijetnamske intervencije, ili glasanja jugoslovenskog ambasadora u UN da se zlikovcima omogući da iz duboke džungle u koju su ih saterali Vijetnamci zadrže svoju stolicu u UN, ne pominjem.) Uzgred, podsećanje na strahote režima crvenih Kmera je još jedna vrlo grafička ilustracija u kojoj meri je mešavina dve totalitarne laži još malignija od svake od njih pojedinačno; gle čuda, i u Kambodži su bili u pitanju komunizam i nacionalizam. Dakle, par reči o Dithu Pranu, istinskom borcu za ljudska prava i, zašto i to ne reći, istinskom patrioti.
Pran se rodio 1942. godine u Ankor Vatu, legendarnom gradu drevne kmerske civilizacije i jednom od najvećih duhovnih središta budizma, te verovatno najhumanije svetske religijske tradicije. Čitavog života bio je duboko pobožni budista, što mu je po sopstvenim rečima, jedino i omogućilo da preživi neljudske uslove "polja smrti". Kao mladić radio je kao turistički vodič, gde je i naučio više stranih jezika, uključujući francuski i engleski, sve do izbijanja građanskog rata u Kambodži 1972-75. Tada je prešao u novinare, sprijateljio se sa Sidnijem Čenbergom, dopisnikom Njujork Tajmsa, kome je omogućio pristup mnogim mestima u unutrašnjosti Kambodže, što je doprinelo da se obelodani istina o zloglasnom Niksonovom tajnom bombardovanju Kambodže, koje je značajno osnažilo maoističku gerilu već tada poznatu pod nazivom Crvenih Kmera.
12. aprila 1975. godine trupe Crvenih Kmera ušle su u Pnom Pen, nakon čega je nastupila orgija uništavanja gotovo bez presedana u istoriji čovečanstva, a u 20. veku pogotovo. Ludaci sa crvenim marama omotanom oko praznih glava su uništili sve automobile i bicikle na koje su naišli, zajedno sa vozačima, ako su imali nesreću da se tu zadese. Sve ambasade, osim francuske (koja je pretvorena u sabirni centar za one strance koji su izbegli direktnu likvidaciju), bile su opljačkane i zapaljene, a posebno brutalno je (pucnjima iz ručnih bacača) srušena sovjetska ambasada, koja je percipirana od strane rukovodstva Crvenih Kmera kao saveznik mrskih Vijetnamaca. Gotovo odmah po ulasku u grad, naređeno je da se sve stanovištvo mora iseliti na pirinčana polja u unutrašnjosti. Tokom tog egzodusa (za koji nikakva logistička podrška nije bila obezbeđena) nestalo je najmanje stotinu hiljada ljudi. Ista sudbina zadesila je i ostale kambodžanske gradove.
Čenberg i Pran su profesionalno pratili, zajedno sa malim brojem ludački hrabrih izveštača, ova jeziva dešavanja. U sceni koja je doslovno preneta u Džofovom filmu, Pran je brzim govorom uspeo da ubedi zombije sa crvenim krpama oko glava da su Čenberg i nekolicina kolega u stvari francuski novinari koji veličaju "pobedu revolucije" i tako im spase život. Kmeri su od svih stranaca, osim Kineza i Jugoslovena, imali kakvo-takvo poštovanje još jedino za Francuze, delom zbog njihovog "ugleda" brutalnih kolonizatora u Vijetnamu - što je odmah proizvodilo pozitivne vibracije kod kmerskih vođa - a delom verovatno i zbog ličnih simpatija Druga Broj 1, Salotha Sara, poznatog pod partijskim pseudonimom Pol Pot, prema Francuskoj, zemlji u kojoj se prvi put upoznao sa marksističkom doktrinom koju je potom tako uspešno i kreativno primenjivao u praksi. (Naravno, ne treba zaboraviti ni njegovo učešće na radnim akcijama u tadašnjoj FNRJ; možda je i tu, kao mlad međunarodni komunista, došao na pokoju plodotvornu ideju kako da genocid nad sopstvenim narodom učini još efikasnijim.) Nakon što su se izvukli, svi su požurili u francusku ambasadu iz koje su uskoro svi strani novinari, pa i Čenberg, kamionima proterani do tajlandske granice. Pran nije smeo da napusti zemlju i pretvarajući se da je bio taksi vozač u Pnom Penu, otišao je u svoje rodno mesto, odakle je upućen u jedan od logora za "dobrovoljni" rad, u kome je proveo naredne više od dve godine, u uslovima rada od preko 16 sati na pirinčanim poljima, izgladnjavanja i obavezne indoktrinacije (čitaj: ispiranja mozga).
Brutalnost kmerske vladavine nadmašila je čak i najluđe fantazije iz žanra horora. Čitava sela i gradići su bili anihilirani preko noći. Zvanično je proklamovana nulta godina i obrisana čitava prethodna istorija pre uspostavljanja komunističkog društva. Prostrane oblasti zemlje bile su proglašene za klasno i nacionalno sumnjive (zato što su se, u okviru maloumne ideologije, Vijetnamci i stranci identifikovali sa urbanom populacijom). Ukinute su škole, bolnice, novac, sudstvo (osim prekog partijskog suda), mediji (osim državnog Radio Pnom Pena, a čak se ni on nije emitovao iz samog grada), crkve svih konfesija, sve vrste privatne svojine (osim, naravno, za visoke funkcionere partije). Porodice su bile namerno razbijene, a njihovi članovi poslati u logore za "dobrovoljni" rad na suprotnim krajevima zemlje.
Nacionalne i verske manjine su istrebljivane bez trenutka oklevanja. Odnos Kmera prema „novim ljudima" (u žargonu evropskog, pa i jugo-komunizma „narodnim neprijateljima"), kako su zajedno nazivani građanstvo, intelektualci, budistički vernici, Čam (muslimanska manjina), Lao, Vijetnamci i druge manjine, najbolje odslikava legendarna replika jednog od partijskih oficira grupi žena i dece koja ga je na putu u provinciji Kampong Čam molila da ih poštedi: "Ako vas uništimo, ništa ne gubimo; ako vas poštedimo, ništa ne dobijamo." 15-godišnja devojčica koja je slučajno preživela masakr i zapamtila ove reči docnije je postala istaknuti borac za ljudska prava i glas potlačenih, a stravična rečenica je postala naslov jedne od najpoznatijih knjiga o kambodžanskom genocidu. Pri kraju kmerske vladavine, kada je rat sa Vijetnamom - koji su Crveni Kmeri u svom ludilu isprovocirali spaljivanjem sela na vijetnamskoj strani - postao neizbežan, zvanični Radio Pnom Pen je objavio poruku jednog od najviših partijskih funkcionera da je zadatak svakog vojno sposobnog Kambodžanca da ubije tačno trideset Vijetnamaca, pošto bi se na taj način čitava delta Mekonga oslobodila od "revizionističke gamadi". Čak i kineski komunisti, ljudi koji su na rukama imali krv desetina miliona, bili su u najmanju ruku zbunjeni dešavanjima u svojoj banana-republici; ostareli Maov glavni doglavnik, Ču En Laj je, prilikom posete Pola Pota i Kije Sampana Kini, upozorio svoje goste da ne pokušavaju da izgrade komunizam "u jednom koraku", na šta su ovi samo sa smeškom uzvratili "Videćete, videćete".Pran je nakon gotovo tri godine iscrpljujućih patnji i muka na poljima smrti uspeo da početkom 1979. godine pobegne. U tome mu je pomogao haos koji se intenzivirao nakon vijetnamske invazije, kad su Kmeri u povlačenju uništavali sve tragove svojih zločina, a ni vijetnamska vojska nije bila sklona nežnosti u zemlji koja je već počinila tolike zločine protiv Vijetnamaca i bila indoktrinirana u patološkoj mržnji prema susedima. Nakon odiseje kroz močvare i džungle zapadne Kambodže i kroz vrtlog rata, ovaj hrabri čovek je uspeo da pobegne i dokopa se jednog od izbegličkih logora koji je međunarodni Crveni krst postavio na tajlandskoj granici (i gde je rad bio sam po sebi hrabrost, jer je kmerska gerila uništavala i pljačkala humanitarne konvoje bez mnogo dileme). Zahvaljujući Čenbergovim naporima, njegovo ime je bilo poznato, i on je uspeo da se spoji sa svojom porodicom koja je evakuisana iz zemlje pre pada Pnom Pena. Tj. sa ženom i decom - njegov otac umro je od gladi nakon pada Pnom Pena, dok su trojica njegove braće bili brutalno ubijeni u "godini nultoj" i njihovi leševi ostavljeni da trunu na pirinčanim poljima.
Sve u svemu, u cilju "izgradnje savršeno pravednog komunističkog društva" (Pol Pot) ubijeno je što direktnim likvidacijama, što sistematskim izgladnjavanjem i iscrpljivanjem surovim radom, između 1,2 i 1,7 milion ljudi, pri čemu je najpouzdanija procena od 1,4 miliona koju na osnovu uzorka masovnih grobnica daje Amnesty International i analitičari poput Bena Kiernana i Jejlskog projekta istraživanja kambodžanskog genocida. Savremene vlade Kambodže rade, u sklopu projekta memorijalnih kompleksa "polja smrti" teže da poimenice saznaju sve žrtve, što je projekat koji će, kako stvari stoje, još veoma dugo potrajati. Bizarno je da je jedan od najviših funkcionera zločinačkog režima, Kije Sampan, dugogodišnji zamenik Pol Pota, javno priznao odgovornost za "samo" milion (!?) žrtava Revolucije. Broj izbeglica je takođe dostigao sedam cifara, a društvo je efektivno vraćeno u nivo prvobitne zajednice (nije se ona za džabe u starim udžbenicima i kod nas nazivala "prvobitnim komunizmom").
Konačno, nakon svrgavanja tog monstruoznog režima od strane vijetnamske vojske 1979. godine (pošto su ludaci potisnuti u džunglu iz koje su i dospeli), pro-vijetnamska vlada Hun Sena je otpočela, doduše veoma lagano, sa normalizacijom stanja u zemlji. Ovo se ubrzalo nakon konačnog povlačenja vijetnamskih trupa 1991. godine i njihovom zamenom mirotvorcima UN koji su se pokazali prilično efikasnim u obnovi društva. Pol Pot je umro u džungli 1998, nakon što je prethodno naredio još jednu krvavu čistku među pripadnicima sopstvene, do tada veoma proređene gerile. Preostali šefovi krvavog terora, Kije Sampan, Ijen Sari i Ta Mok su se ili dobrovoljno predali ili bili uhapšeni od strane legitimnih kambodžanskih vlasti. Nažalost, uprkos višestrukim pokušajima nijedan od njih nije do danas pravosnažno osuđen za "auto-genocid", kako monstruozna dešavanja 1975-79. naziva prof. Vojin Dimitrijević u svojoj odličnoj knjizi Strahovlada. Nažalost, još jednom se potvrdila otužna istina da je neke vrste zlikovaca lakše osuditi nego druge. Ubica koji je provalio u stan i pobio porodicu završiće relativno brzo ili na vešalima ili u zatvoru; oni koji su ubili milione ljudi u ime "komunističkog raja" imaju dobre šanse da umru u krevetu (ne samo kmerski zlikovci, već isto tako i kineski, sovjetski, korejski šefovi terora, da razne Honekere, Markuse Volfove, Kadare, Dolance, Rankoviće i ostale sitnije klonove ne pominjem).Dith Pran nije prestajao sa širenjem istine i naporima da se rasvetle svi detalji užasnog zločina počinjenog nad njegovim narodom, pisanjem knjiga i članka, držanjem predavanja, neumornim lobiranjem. Ponešto o Dithu Pranu i njegovim naporima može se naći na njegovom sajtu http://www.dithpran.org/, kao i na jednom nezavisnom i odličnom blogu http://polpotcambodia.blogspot.com/. Kao borac za ljudska prava bio je i istinski patriota u najpozitivnijem smislu - da je bilo više takvih ljudi, totalitarni 20. vek ne bi bio u toj meri mračan, a svet bi bio znatno lepše mesto za život.