Jutro u zemlji zalazećeg sunca

Danas je u BiH još jedan od onih "istorijskih" dana.Naime, danas se u Skupštini BiH treba usvojiti paket zakona o reformi policije jer bez njega, pojednostavljeno, nećemo moći u Evropu. Više niko normalan ne može da vjeruje da su domaći vlastodršci sposobni da se dogovore oko bilo čega. Za one koji ne znaju BH političari se jednoglasno uspiju dogovoriti jedino oko povećanja svojih plata i aktima podrške svom ionako moćnom standardu. Tako ova država služi samo međunardonoj zajednici i domaćim političarima. Imovinski kartoni i jednih i drugih su nakon "misije" u Bosni mnogo moćniji i ostaje nejasno kako misionari barem djelom ne mogu biti uspješni za ovaj nesrećni narod koliko znaju uspješni biti za sebe.

Uslov odlazak u Evropu je postao toliko izlizan i nejasan i svodi se na to da ćemo moći lakše dobiti vize.

Stiče se utisak da su od Bosne svi digli ruke i da se potajno nadaju nekom rješenju koje će nas sve iznenaditi, pozitivno ili negativno, to više niko niko ne zna.

Dok se čudo ne desi ostaje nam da se zamislimo nad fenomenalnim tekstom Nenada Velickovica, Jutro u zemlji zalazećeg sunca, koje precizno, kao hirurškim nožem doktorice iz Dejanovog bloga, secira našu prošlost, sadašnjost i budućnost

Jutro u zemlji zalazećeg sunca

1.

Svaka sličnost između junaka ove priče i njenog autora je nužna, a sve su druge namjerne. Nenad Veličković nije književnik koji prepušta advokatima da započinju njegova djela. Razlozi zbog kojih izgovara misli su iznad straha da će biti tužen zbog riječi.

Razlog zašto ga na početku zatičemo u njegovoj kuhinji u 6.00 ujutru, sa olovkom u jednoj i daljinskim upravljačem za TV u drugoj ruci je sljedeći: već petnaest dana pokušava započeti esej o dejtonskom sporazumu, iako bi radije završavao roman o njegovoj mladosti u Jugoslaviji.

Ali petsto stranica o odrastanju nemaju težinu arka o mirovnom sporazumu. Književnost se, kao siromašna aristokratkinja za bogatog skorojevića, udala za televiziju, i čitaoci nemaju strpljenja za velike teme koje prevazilaze okvire malog ekrana.

Zato, dakle, Nenad Veličković u 6.00 ujutru u jednoj ruci drži pero a u drugoj daljinski.

I zato jer mu je za tekst o desetogodišnjici Dejtona ponuđen dopust iz geta, a takvu ponudu žrtve dejtonskog sporazuma ne odbijaju, jer kako sada stvari stoje, slobodnije putuju kriminalci sa evropskim nego književnici sa bosanskim pasošem.

Šengen se širi oko zaštićene zone čiji je Ustav tek četvrti aneks jednog mirovnog sporazuma, i sve je manje evropskog tla na koje mogu stupiti bez poziva.

Balkan je deponija okružena rascvjetalim vrtovima, romsko naselje u napuštenoj gradskoj kasarni, smrdljivo i bez svjetla, iz kojeg je u namirisanu i svijetlu evropsku ujedinjenost ulaz moguć samo kroz strogi birokratski karantin. Ljudsko pravo na slobodu kretanja i stanovanja pripada ljudima, a ljudi su oni koji plaćaju porez, TV pretplatu i kamate.

Ovo na Balkanu nisu ljudi, nego podmukla i zločesta djeca, koju su tek u Dejtonu iznervirani učitelji natjerali da urade domaći zadatak. I već deset godina taj pedagoški ekperiment zapošljava hiljade efikasnih instruktora demokratije, bez vidljivog napretka u uspjehu đaka.

Zašto?

2.

I zašto je Veličković svoj tekst o Dejtonu htio započeti rečenicom:

“U ratu je bilo bolje.”

Koju je odmah precrtao.

U ratu nikome nije dobro.

U ratu je on plakao od poniženja. Drhtao od zime. Cvokotao u blatu. Grbio se na raskrsnicama. Jeo travu i lišće. Ježio od detonacija. Vukao vodu na sankama.

I sve drugo, što su radili sarajevski statisti u reportažama velikih televizijskih mreža.

Dejton je, kao čarobni poljubac u bajkama, odmrznuo zaleđene živote, otvorio puteve, uključio struju, upalio svjetla, sklonio oružje, vratio stakla na prozore, ugrijao škole, pokrenuo tramvaje. Vratio mir.

Taj mir svako jutro, par sati prije vijesti u osam, kamera postavljena na vrh nikad obnovljenog Doma mladih i fiksirana na tramvajsku stanicu Skenderija snima uživo: televizijski relej na Humu, zgradu vrhovnog suda ispred koje su parkirani novi golfovi sudske policije; filijalu austrijske banke, tramvajsku stanicu (čiji je snimak, sa izgorenim tramvajom i ugljenisanim lešom devedeset druge obišao svijet); dva mosta, automobilski i pješački; rijeku; taksi-štand; trolejbusko stajalište…

Veličković, koji se u Sarajevu rodio i bez prekida u njemu živi 42 godine, vidi i detalje neprepoznatljive na snimku: kamenu klupu i fontanu u parku, gdje je pio vodu i prepisivao gimnazijske zadaće; spomenik Đuri Đakoviću, članu Kominterne, mučenom i ubijenom 1929. na granici Hrvatske i Slovenije; stećke koji su simbol bosanskih bogumila.

Gledalac sretan da se rodio u Šengenlendu smatrao bi ovaj jutarnji program prevarom. Kakav je to to program kojeg ne prekidaju reklame i ispod kojeg ne klizi sa traka zadnjim vijestima, kursnom listom, burzovnim izvještajem, tačnim vremenom?

Samo panorama jedne velike sarajevske raskrsnice.

Dosadno.

Dosadno i glupo.

Dosadno, glupo i besmisleno.

Veličković, naprotiv, koji se nije rodio u Šengeniji i koji sa pažnjom gleda, kao da čeka da se na ekranu dogodi nešto, vidi reklame: svakog minuta dođe, zaustavi se i prođe tramvaj, jedan zamrznut dahom žvakaće gume, drugi maskiran u veliki jogurt, treći oblijepljen licima benetonske djece. A pored spomenika komunisti veliki džambo-plakat za kobasice: Đuro Đaković garantovano bez svinjetine. I pogrešan je zaključak da se ne zna tačno vrijeme: kamioni s hljebom ulaze u kadar oko 6.15, toranj na Humu zažari se oko 6.20, autobus za Goražde prolazi u oko 6.30.

Nije baš tačno vrijeme, ali koliko tačno zaista trebamo?

3.

Rat je Veličković preživio bez izvještaja o tačnom vremenu. Po vodu je išao kad bi u kući ostali bez nje, i kad čelične konfete nisu zasipale grad. Ovdje, gdje sad stoji televizor, stajala je peć, i sav namještaj gledao je u nju. Vrijeme je, bez neprekidnog mjerenja, prolazilo sporije. Bez radija, novina i televizije više se pričalo i više smijalo. Njegova jedinica se sakupljala u sumrak, i položaj preuzimala noću, zbog bezbjednosti.

Svijet s one strane obruča oko Sarajeva bio je nedostižan, kao zvijezde na nebu, pa je bilo svejedno putuješ li u mislima na Tajvan ili na Mars.

Vazduh je u ratu bio čistiji. Ljudi su, ako bi umakli granatama, snajperima i streljačkim vodovima sa manje lijekova živjeli duže. Gubili su kilograme, ali ne i snagu. Korov oko zgrade pretvarao se u salatu, u čaj, u začin, u kafu… Bez grižnje savjesti da se gubi vrijeme i propušta nešto važno, moglo se sjediti na travi i gledati mrave i bube, i cvjetove kako se u jutro utvaraju i u suton zatvaraju, i behar kako se u proljeće, kao leptir iz čahure, rascvjetava iz pupoljka. Dan je imao ritam ovog dosadnog, glupog i besmislenog snimka.

Zar je samo zato u ratu bilo bolje?

Ili ima nešto opasno i podmuklo u ovom miru.

Nešto bolesno i smrdljivo.

Poput autombila koji prelaze raskrsnicu. Uglavnom njemačkih, zahrđalih i bučnih, bez katalizatora, koji bi završili na otpadima da bosanski ratni invalidi nisu dizali kredite u austrijskim bankama, s dvostruko većim kamatama, i uvozili ih koristeći carinske povlastice.

Balkanci su glupi i primitivni, treba ih kultivisati prije prijema u Evropu, ali još prije treba im posuditi evropski novac da bi mogli kupovati evropsko smeće.

Smeće, međutim, nisu samo truli automobili. Koliko je polovnih mašina i zastarjelih tehnologija stiglo kao humanitarna pomoć!? Koliko se vojnih baza iz gradića poput njemačkog Hamelna preselilo na Balkan? Koliko je isluženih evropskih partijskih aktivista i ambicioznih nezaposlenih birokrata zaposlila balkanska kriza?

Balkan, čini se, ima alhemičarsku moć da zapadnom otpadu obnavlja značaj i vrijednost.

4.

Rat nije bio bolji!

U ratu, osim vremena na pretek, nije bilo ničeg.

Sad ima svega, osim vremena.

Jer je sad, ponovo, vrijeme novac. I da bi se sve čega ima kupilo novcem, troši se više nego što se ima vremena. Uzima se od prošlosti, i potkrada od budućnosti. Zaboravljaju se stara znanja i iskustva, pročitane knjige i moralni principi, i živi se bez ideala i vizija. Sve izvan novcem mjerljivih vrijednosti ismijava se kao tlapnja i utopija. Bog se sakrio iza Darvinove brade, a misionari nove vjere propovijedaju stadu o pravu jačeg i prednostima tržišne ekonomije.

Miris hljeba umiješenog vlastitim rukama, ispečenog u ručno sklepanoj limenoj pećici i miris kafe pomiješane sa korijenom cikorije čili iz sjećanja pred sredstvima od kojih blistaju i mirišu podovi, posuđe, odjeća, prozori, čak i klozetske šolje.

Nema više vremena za priče koje pripitomljavaju užas.

Novi književni žanr je - ugovor.

Kako u njega ubaciti Omerovu priču o prvom kakanju u tutu, kad je ustao, okrenuo se i rekao: “Ja sam to napjavio”? Kako Piroćanca koji zbog škrtosti ostavlja stado u planini i silazi da se olakša u svojoj njivi, “da mu ne propadne govno”? Kako studenta koji se u poslijeratnom Zagrebu prehranjuje pecajući golubove na trgu, zrnima kukuruza nabodenim na udicu. U svim tim pričama Jugoslavija je mnogo više od komunističkog zatvora kojim upravlja lukavi diktator. Ona je zemlja iz koje se izlazi bez viza, po kojoj se putuje bez straha, u kojoj se živi bogato. Njeni građani su danas, kao i bogumili nekad, surovo izliječeni od vjerovanja u slobodu, jednakost i bratstvo. Mirni su i sretni, kao poslije lobotomije.

Bijela golubica donijela je maslibovu grančicu i nagrađena je zrnom kukuruza.

Mir je, a u miru su životi pjevača i glumaca zanimljiviji od života susjeda i ukućana.

Makijaveličković bi sarkastično dopisao: Mir opravdava cilj.

5.

Mir opravdava kapitulaciju: “Sve strane potpisnice…” dogovoreno je u Dejtonu, “…prihvataju da podliježu vojnom dejstvu IFOR-a”?

Šta je drugo, nego kapitulacija, ustupanje stranoj oružanoj sili pravo “potpunog i nesmetanog slobodnog kretanja na kopnu, u vazduhu i vodi” i potpunu kontrolu tog prostora, uz dozvolu NATO-u da ističe svoju i “nacionalne zastave svojih sastavnih elemenata”, i da “neograničeno upotrebljava cijeli elektromagnetni spektar”?

Kako razumjeti prihvatanje obaveze da se toj sili “pruže pomoć, privilegije i imunitet”, da se njeno osoblje “oslobodi propisa u vezi sa pasošima koji važe za strane državljane”?

Kako objasniti redoslijed poglavlja sporazuma, gdje jedan stav da “lokalno osoblje koje zaposli NATO neće plaćati porez” dolazi iznad i prije Ustava Bosne i Hercegovine?

Tako što akt pripremljen u Dejtonu i potpisan u Parizu treba čitati kao pravni okvir za okupaciju i kolonizaciju jedne od bivših jugoslavenskih republika. Cilj sporazuma nije bio zaštita njenih građana, i zato Veličković ovaj mir doživljava kao izlazak iz mračnog tunela u mrklu noć, u kojoj zavijaju gladni vuci i kikoću se vampiri.

Deset godina poslije, razoružanje nacionalista još uvijek je jedini vidljiv uspjeh kampanje, od kojeg stvarne koristi imaju strani vojnici, bankari, brokeri i birokrate.

A visoki predstavnici koji se nakon svojih amndata okrenu za Bosnom, mogu sa istim ponosom s kojim i mali Omer reći: “Ja sam to napjavio”.

Lakrdija od ustava, ugurana u sporazum kao dobra napojnica nacionalističkim liderima za predano i marljivo potpisivanje kapitulacije nije građanima zavisne i nesuverene BiH donijela stvarnu slobodnu. Ograničeno im je kratanje, mogu glasati ali ne mogu biti birani, i još uvijek mogu biti natjerani na služenje i prisilni rad.

Ali Šengenci se ne uzbuđuju, jer ta sitna kršenja osnovnih ljudskih prava nisu uzbudljiva koliko snimci ljudskog mesa na švercerskim tezgama, i jer ni sami, u svojim visokorazvijenim demokratskim zemljama ne znaju za bolje i nemaju više.

Balkanski čas anatomije pokazuje unutrašnjost jednog bolesnog organizma koji je smrtonosnu bolest naslijedio od većih i jačih: prava nacije i naroda su još uvijek iznad prava pojedinca i građanina.

To mora prestati!

Niko, i ni pod kakvim uslovima, ne može prinuditi pojedinca na služenje, pa ni na služenje naciji. To je suština povelje o ljudskim pravima. Niko ne može raspisati mobilizaciju. To je suština opredjeljenja za mir. Niko nema pravo objaviti rat. To je ratni zločin. Život izgubljen u ratu ne vrijedi više od života izgubljenog u rudniku. To je poštovanje prava na život. Ne postoji razlog da predsjednik Bosne i Hercegovine ne bude Rom, a Njemačke ili Engleske Turkinja. To je suština demokratije.

6.

Veličković prekida pisanje. Uzima daljinski. Hoće li ipak na kraju odustati od ovog dosadnog snimka. Do kada će ignorisati život koji maršira drugim kanalima: vulkan, cunami, zemljotres, masakr, genocid, suicid, eksplozija, lavina, požar, potonuće, iskliznuće..?

U kadar kamere bez kamermana ulazi tramvaj - zebra. Otvaraju se vrata i iz njih izlaze ljudi. Kuda idu ovako rano? Odakle se vraćaju? Iz kakvih su kreveta ustali? Šta očekuju od ovog dana? O čemu misle? Koliko ih sa zluradim optimizmom vjeruje će preživjeti mir, kao što su preživjeli rat?

Zašto već jednom ne promijeni kanal!? Liga šampiona, nutella, ford, nescafe, mastercard, grand-slam, amstel, superbowle, play-station… Šta je u tim sitnim pogrbljenim dosadnim životima ravno kablovskim i satelitskim uzbuđenjima na drugim kanalima: uragan, sudar, poplava, rušenje, havarija, epidemija, diverzija..?

Prilika u kaputu ruskog mornara prelazi most.

Vadi ruku iz džepa, i na njoj odvagne nešto.

Jabuku?

Bombu?

Najzad, nešto se dešava. Isplatilo se biti uporan i strpljiv…

Mornar (ili je to duh sa Aurore) prelazi ulicu. Zaustavlja se. Podiže glavu. Gleda u kameru. Veličković se osmjehuje. Zamahuje. Nekoliko djelića sekunde kamen leti ka objektivu, čini se da će ispuniti kadar, ali onda propadne, i sve ostaje kao što je bilo.

Onda se traka u video-rekorderu zaustavi…

Uzaludan pokušaj?

Ne.

Nema uzaludnih pokušaja. Inače bi i pisanje ovog teksta o Dejtonu bilo suvišno. Dejton čine značajan samo beznačajnosti života kojih se tiče.

Šaranje flomasterima po mapi raskomadanih života ne zaslužuje ništa do prezir i gađenje.

Prezir rađa otpor. Otpor rađa borbu.

I možda je vrijeme da književnost ponovo pronađe mjesto u toj borbi. Da se oslobodi robovanja izdavačima. Logika pravnika i trgovaca ne može biti osnova nove poetike. Misliti da advokati pružaju zaštitu mudro je koliko i vjerovati da pogrebnici donose izlječenje. Život je jedino i neotuđivo privatno vlasništvo, i zaštita tog vlasništva je pravi zadatak literature.

Književnost mora podsticati i ohrabrivati ljudi na slobodnu misao i djelovanje, a pisci moraju biti prvi primjer i dokaz da književnost ljude može činiti boljim.

U globalnom trijumfu licemjerja i sebičnosti izazov je vjerovati u tu ideju.

Annex 1.

Dragan

Bilo nas je više za stolom, ali je govorila uglavnom ona. U crnini za jedincem, nakon godinu dana uzaludnog pokušaja da razumije surovu poruku sudbine, kao da se pričom branila od ludila. Ona, koja je sa luđacima razgovarala čitavog života.

A onda je pogledala u mene. Da li zato što je znala da sam pisac. Ili zato jer smo bili u suprotnim vojskama. Ona ljekar u srpskoj, ja bolničar u bosanskoj.

"Bila sam tada na frontu u Hercegovini. U bolnici. Dežurala sam u noćnoj smjeni. Moglo je biti oko ponoći. Sestre su napravile kafu. Onda je neko pokucao. Ušala je mlada žena. Lijepa. U crnini. Jednu ruku je držala u džepu. Sestre su ustale da je izbace, ali ja sam ih zaustavila. Pozvala sam je da nam se pridruži. Kad popije kafu, pitaće me za neki lijek, ako budem imala daću joj, i gotovo.

Sjela je. Ruku nije izvadila iz džepa.

Rekla je da se zove Desa. I ništa više. Vidjela sam da se stidi govoriti pred sestrama. Klimnula sam im glavom da izađu.

Desa je uzdahnula i pogledala me.

- Doktorka, jeste li vi radili u Sarajevu?

- Jesam.

- Je li istina da smo nekad svi živjeli zajedno?

- Kako misliš?

- Pa tako. Muslimani, Srbi, Hrvati...

- Istina je. A zašto pitaš?

- Meni ovdje govore da to nikad nije bilo.

- Bilo je.

- Znam i ja da je bilo. I ja sam studirala u Sarajevu.

I tad je izvadila ruku iz džepa.

Imala je sasušenu šaku. Od rođenja. Djeca su joj se rugala. Ali je bila najbolji đak. I stipendiju dobila. U Sarajevu se upoznala sa Asimom. Vjenčali se. Dobili sina.

- Lijep, kao upisan. I pametan. I dobar. Sreća. Onda se zaratilo. Ja i Asim se razdvojimo. On ostane u Sarajevu, ja se vratim ovamo. Sa Draganom. Računali smo, ovdje je sigurnije, ima hrane, neće dugo trajati... Draganu deset godina. Ide u školu. Ja radim, dođem s posla, on napravio ručak, ispržio jaja. Onda uzme neki stari tranzistor, popravi ga, sam. Zlatne ruke. U školi sve petice. Odličan đak. Ali ne igra se sa ostalom djecom. Njima su očevi o našoj vojsci, a Draganov u Alijinoj. Dosele u našu zgradu izbjeglice. Sa djetetom. Stariji šest godina od mog Dragana. Ali retardiran. Ne izvode ga vani. Moj Dragan se odmah sprijatelji s njim. Svaki dan kako dođe iz škole, uradi zadaću, i kod Nenada. Tako se zvao taj momak. Napravio mu u podrumu podmornicu, pa se igraju. Jednom, ja dođem s posla, vrata otvorena, nema Dragana. Ja ga nešto poželjela, siđem u podrum, a dole, moj Dragan, preklan, sjedi vezan za stolicu, ko živ. Na stepenicama krv. Kako je nisam vidjela kad sam silazila, nije mi nikako jasno. Sve do njihovih vrata. Pozvonim, otvori Nenad, a ruke mu krvave. Meni se noge odsjekle. Pozovem policiju. Oni dođu odmah, Nenad odmah sve prizna. Oni ga pitaju zašto je ubio mog Dragana. A on odgovori: zato što je bio Turčin. Sahranili smo mog Dragana. Tu na groblju. Ali nisu mi dali da napišem prezime. Samo piše na krstu Dragan. Pa sam došla, kad sam čula da ste vi radili u Sarajevu, da vas pitam, jesam li ja to izmislila, ko što ovdje svi govore. Ili smo mi nekad svi živjeli zajedno?"

To je bila briča, bez ukrasa i gotovo doslovno kako sam je čuo. Neka mi oproste svi koje sam spomenuo, nisam je mogao zadržati u sebi.

I ne znam zašto sam Draganovom prijatelju i ubici posudio svoje ime.

Nenad Veličković,

www.velickovic.ba