Dve za jedno prepodne
Jos juče kad sam se povukla u ćošak u kafanu Kalenić ne bih li na miru ispisala šta sve treba da uradim, mimo placa misli o proslosti i zakletvi u buducnost vezano za smrt mog oca, počeo je nesporazum. Dakle, iako mi već bukvalno 26 godina priča u detalje o svojoj sahrani menjajući scenario u detalje, ja ga nikad nisam slušala jer me je to užasno nerviralo. I sad kad kucnu čas ja odjednom ničega ne mogu da se setim osim besmislenih detalja koji su me nervirali. U kućama haos od gostiju i rodbine. Svako priča o svojoj sahrani primećujem: pokojnik bledi i niko u stvari ne drži konce rituala u svojim rukama... i svi se prepiru...ćemo sveće kad nije bio vernik a opet bio 4 godine u bogosloviji kao stipendant... kakav venac kad nije voleo cveće nego mašine... kakvo obeležje kad je bio ateista...jesmo li obavestili onu sestru te onog lekara te rodbinu moje umrle majke...
I dok tako popisujem ulazi moj drug Jovan Kolundžija slučajno u Kalenić: odmah se spazimo, sedne on za moj sto i počnemo da se vajkamo... ja pričam o smrti a on se šlepa na temu. Vrlo brzo shvatimo da on ne zna da je umro moj otac a da govori o smrti Rajka Mitića koji stanuje u zgradi Jovanove majke.
Elem danas, kapela do kapele Rajko i moj Gojko, s nekih pola sati razlike. Kod Rajka gomile navjača ali ni kod nas nije malo ljudi. Tu ja saznam neverovatnu priču od raznih rodjaka koju samo ja nisam znala. Moj Gojko je gledao kako Rajko negde u belom svetu daje neki čuveni gol. I moj Gojko je imao tada neki fancy Nikon i kao veliki fan fudbala i mašina snimio taj gol... Onda moj Gojko seo u auto i trčao na avion da posalje u Beograd tu sliku, za koga, zašto, ne znam, ali to liči na njega: te čuvene slike i fudbal i naravno trčanje.
Dok tako stojimo Ksenija i ja i ostala rodbina u kapeli čekajući da počne i da ne znam i dalje sama šta da radim, shvatim da moj Gojko stvarno nema ne samo obeležja nego ni imena. Shvatim da sam juče trčala u upravu Novog groblja da platim takozavnu piramidu ali da nje nema. Da sam bila slučajno u srebrnoj kožnoj jakni jer meni kad je lože ja se picnem u jarke boje. I shvatim da me nisu uzeli ozbiljno iako sam rekla da sam ćerka. I shvatim da pored svih ovih godina sto mi je pričao o sahrani i pisao uputstva da sam opet omanula. E to mi ne bi oprostio, hvala ti nebesa što me ne gleda ali je slutio, ja sama sebi ne mogu to da oprostim. Ma znaju ljudi kaže Ksenija dok se puni velika sala za kremaciju. Ajde furamo...I tu krene muzika, pa onda usred muzike izlazi da održi govor najbolji drug mog oca, star 86 godina žilav i priseban komšija iz rodnog mesta Miša Babić. Dočekuje ga aplauz, mislim da se to ne radi, al je dobro bilo. Onda on kreće uz Adagio: poznavao sam Gojko 80 godina...šok terapija za mene, tek za mlade! I onda priča ostali ceo život zajedno iako ih je put rastavljao, lični politički. Održi Miša predavanje kako se danas više ne cene vrednosti zbog kojih se nekad ginulo, kako niko nije našao za shodno iz očevog preduzeća Intereksporta da se obrati u ime preduzeća...kako su bili u partizanima pa onda ko u nemilosti ko u milosti...pa onda penzioneri...Pre neki dan Miša mi je rekao, Djindjić me je potsećao na Krcuna koga sam ja jako cenio, takvi ljudi kad ih izgubi Srbija placa tragično. Nisam čula nikad ranije za tu spojku, potreslo me, zbog Djindjića, Krcuna nisam poznavala ali dopao mi se kontinuitet.
I dok Miša govori potresno , obraćajaući se mom ocu Gojku...ulazi čovek iz uprave groblja koji rukovodi operacijom, daje mi račun veliki i šuškavi i insistira da ja platim odmah odmah te pare za tu piramidu. Ja kopam po džepovima , vadim hiljadarke, on uzima...Posle vrlo kratkog vremena evo njega opet sa kusurom i računima i sitnim novcem koji zvecka. Ja više ne cujem Mišu jer gledam: piramida ipak stiže pred sam kraj , pitam se šta li na njoj piše. Iz upave čovek se vrpolji, ne znam šta hoće, časti bre čoveka kaže mi rodjak, ja vadim još neku hiljadarku i on konačno ode. Ali tada već beše i govor gotov. I opet nastane tajac, opet ne znamo šta se radi kojim redosledom. Počeli smo pre vremena a završili bez muzike. Opet ja dajem znakove čoveku iz uprave da pušta muzku i spušta kovceg. Nije mi tražio novac za to i sve je prošlo do kraja bez incidenta.
Otkačila sam lentu sa njegovog venca i jednu sitnu hrizantemu za uspomenu. I to mi kažu da nije red. Moja majka je imala crveni karanfil kao komunistkinja skojevka i zlatnu lentu. Njemu kao ipak Djindjievcu na kraju stavili smo zelenu lentu i hrizanteme.
Bas sramota ono sa parama, kažu mi svi...taj javašluk, taj neukus...taj mito u situacijama kad ljudi nemaju odbrambene mehanizme.
Omanula sam ćale znam, mrzela sam tvoja uputstva za sahranu, priznajem ali ovo što se desilo nije bilo predvidljivo osim kao skript celog tvog života; poslednjih niz godina umireš i lečiš se ... neprekidno si bio po klinikama, sa nadri i kvazi lekarima, sa hohštaplerima koji su radili na tvom strahu od smrti i hipohondriji. Nisu svi bili takvi ali ti nisi umeo da praviš razliku jer si bio pacijent, klijent. Svih ovih godina sam te grdila što uništavaš svoje zdravlje onima koji manipulišu tvojim strahom a onda se to meni isto danas desilo na sahrani. Dozvolila sam da nas povrede i tvoje goste uvrede zbog nekoliko hiljada dinara.
Uvek si verovao u korupciju kao retko efikasno sredstvo za život. Ako ne znaš ko je žrtva onda si to ti. Ako ne znaš zašto stvari ne funckioniu onda podmaži.
Ode nam deda, ode mi tata...volela bih da s njim odu i neke ružne navike i kompulzivna ponašanja tako bliska toj generaciji koja je preživela glad ratove čistke izdaje i druge surovosti kao da je to jedini način življenja. Ode.