Gost autor : taube
Molba gost autoru : Taube, sad kad me napiče da sam ti objavio tekst zato što si kontroverzni bloger i zato što uživam da gledam kako se krljaš sa 99,3% blogera, da im objasniš da si mi dva puta slala tekst i da si me sedam puta podsećala da sam na nekom blogu u naletu euforije izgovorio : "taube, šalji tekst, pa da ga objavljujemo"
PS Tekst prate i slike, ali ja gledam Inter - Sautempton i nisam na zadovoljavajućem nivou koncentracije da ih sve kopiram, pa ko želi potpuni užitak, može ovde : http://www.beograd.news/kultura/istorija/kakvi-smo-mi-srbi-bili/
Ovaj tekst je spoj dva zanimljiva komadića srpske istorije, koji treba da progovore sami za sebe. Prvi tekst je izvod iz dela Građa za istoriju prvog srpskog ustanka, Gaja Pantelić, Beograd, 1954, str. 43-44. Ovo su za našu temu najzanimljiviji delovi:
”Još nisu bili Nemci Turcima predali Srbiju, no stalo te se ne biju, a ajduci i frajkorci s njima, odoše arambaši otimati devojke da se žene i gde opažaju da u kog ima kakvih para oni otimlju. Tom prilikom ote arambaša Milovan iz ramaće s 15 aјduka od Jefte Vujanovića u Drenju kod Ripnja 300 forinti, a meni ubiju krmaču. A u ralji, a od puta, pa uz Popoviće, gde su bile srpske čerge, dođe arambaša Stanimir iz Rabovca i Steka iz Ratara sa 40 druga, pa arambaše sedoše u kolibu popa Aleksandra iz Žabara, a momci odoše po čergama vatati devojke. U kolibi tu kod vatre metula popadija pasulj u lonac od tri oke. Taman se pasulj zakrčkao u loncu, pa uzeo da skače, al’ popadija reče: ” Lele mene, metula sam pasulja, mogaše mi pop jesti, pa ćete vi izesti.”
Naljuti se arambaša Stanimir, pa reče: “Meti trpezu”. Popadija mete. “Suni pasulj”. – “Kako ću”, reče popadija, “kad nije kuvan?”. Arambaša dreknu: “Suni pasulj!”. Popadija sune. Onda arambaša reče: “Jedi, pope, pasulj.” Pop reče: “Kako ću jesti nekuvan?”, a Stanimir skoči sa zemlje na noge: “Jedi, pope, pasulj, sad ću ti odseći crnu bradu do vilice!”. Siroma pop uze jesti pasulj; izede jedan čanak; popadija je morala sunuti još jedan čanak, pa pogleda da bi kogod prišao da pomogne, al’ ne sme niko. I ja bi, i još bi se našao koji da pomogne, al’ ne smemo, oće ajduk da odseče ruke. Onda popadija pregore svoj život, pa pripade jesti, i sunu i treći čanak, te izedoše pasulj, i arambaša ne htede popadiji ništa. Popu je nedelju dana muka od pasulja bilo, a ni popadiji nije lasno prošlo.
…Nemci su mnoge naše junake nudili da pređu u Nemačku i neki su i prešli. Tako su i Đorđa nudili, prvo jedan oficir, kog ja ne poznajem: “Ajde, Đorđe, pozdravio te Mihaljević, Radič i svi kapetani da ideš u Nemačku; ti u Srbiji biti ne možeš, sad će Turci doći koji su od tebe mnogo jada videli, ti si se začuo, oglasio, oni tebe ne mogu gledati, nego ćete ubiti,no ajde, Đorđe, u Nemačku!”. I tako se Đorđe predvojio pameću, pa teo bi i ne bi… naumio ići u Nemačku konačno i kad bi uveče pođe Đorđe svojoj familiji u Rakovicu, pa ođaše konja kod bircuza na velikoj kapiji kod šanca ukraj carigradskog druma, sveže konja. Ovde je bio birtaš jedan bogati Nemac i imao ženu i dve sluge. Dok je Đorđe večerao prođe sat noći, i on izvadi kesu i plati večeru i ustane, te konja zauzda i poče da dreši. Birtaš ga upita:” Zar oćeš da ideš u to doba? Што не би ноћио овде, па да поштено идеш ујутру”. Đorđe mu odgovori :” Ja hoću da idem, ne marim što je noć, ja sam se naučio noću ići, i oću da idem mojoj familiji.” Onda reče Nemac:” A vi ste naučili to da idete noću, vi ste pustaije i zli ljudi, pa naučili ste noću tumarati! Vi niste pošteni ljudi”. Na to se Đorđe naljuti, pa ostavi konja, pa ščepa birtaša i udari ga o zemlju, pa ga pritisne kolenima, te dovati pola ciglje, pa u glavu stane biti. A žena s leđa priskoči, opazila mu kesu, pa rukom u džep, te dovati kesu, a on onoga bije misleći: ” Dok ovog smirim sa ženom ću lasno.” Kad birtaša umiri on upita sluge: ” Kamo žena?”-” Uteče u mrak”. A Đorđe onda uzjaše konja i otide bez kese u kojoj je imao 500 forinti.”
Drugi tekst je izvod iz putopisa nemačkog putopisca i oficira Oto Dubislava pl. Pirha, Putovanje po Srbiji u godini 1829. Ovaj Nemac je završio vojnu akademiju u Berlinu, a istovremeno se bavio studijama jezika. On je sudelovao u rusko-turskom ratu godine 1828-29, pa je potražio i dobio osmomesečno odsustvo, koje je iskoristio za putovanja. I to baš u Srbiju. On se te daleke 1829. godine našao u Beogradu, a posetio je i brojne druge gradove. Na pitanje da li je opasno putovati Srbijom dobio je odgovor g. Vasilija Vasiljevića, austrijskog Srbina i trgovca zemunskog: “Putovaćete na konju, to nije nikakvo preterivanje ako za Srbiju rečem da u tom pogledu među svima zemljama stoji na prvom mestu; nije nikakvo preterivanje ako vas uverim da možete, obasuti dukatima, noću putovati kroz šumu; svaki će vas štititi, a niko vas neće porobiti!”. U daljem tekstu putopisa Oto Dubislav piše da g. Vasiljević nije preterao.
Evo njegovih utisaka o Srbima u Beogradu: “Sretoh nekoliko mladih ljudi u odabranoj nošnji, za koju sam mislio da je turska. Pade mi u oči njihova stasitost, lep i inteligentan izgled. Oni mi priđoše i pozdraviše me dobrodošlicom na nemačkom jeziku. Bejah iznenađen i zapitah ih jesu li Turci: “Ne, mi smo Srbi, sekretari i činovnici knjaževi.”. Ovi momci su znali i za Rankeovu knjigu, što je takođe iznenadilo nemačkog putopisca. Pitao ih je šta misle o knjizi. “Vrlo smo zadovoljni; pisana je filosofskim duhom i da je, ovde-onde, mogla izneti više pojedinosti, zadovoljila bi sve naše želje, ali za stranca je i ovako dovoljno opširna.”. Oto Dubislav je bio iznenađen da tako inteligentan govor čuje iz usta ljudi u turskom odelu, ali kako dalje navodi “…u ovoj zemlji dešavaju se svakog trenutka iznenašenja te vrste.”. U Beogradu je posetio kuću jednog trgovca, koju opisuje ovako: “U lepom predsoblju ili u kujni, koja se beli kao sneg, dočekuje vas domaćica. Iznosi vino i slatko. Od gosta se, kao znak blagodarnosti za prijateljski doček očekuje da priča o tome “kako je tamo”. U prvoj sobi je sve namešteno po evropski: sofa, ormani, ogledalo, stolovi, stolice, bakrorezi. Na jednom zidu povešano je odelo domaćice, sve po nemačkom načinu skrojeno; haljine, šeširi, kape, sve moderno i elegantno. Zatim vas vode u drugu sobu i tu je sve po turskom načinu. Nigde nameštaja, samo su jastuci poređani okolo zidova, a ćilimi su po patosu. Tu visi srpsko odelo domaćice, bogato postavljeno kožom. U kući je domaćica često odevena mešovito, u libadetu kožom postavljenom, crvenim papučama, a na glavi joj franački ubadac.
Ovde je, dakle, mešavina oba načina zivota. Ali Beogradjani, pa i ostali Srbi, sve više napustaju turski način zivota, i opredeljuju se za evropski. Evropeizacijom odevanja, jasna je opredeljenost za napuštanje turskog, azijskog uticaja.
Iz Beograda se uputio u Požarevac da upozna knjaza Miloša, a u vezi svog daljeg putovanja navodi: “Stigoh u Požarevac. Sve mi izgledase uredjenije i ugodnije no u Beogradu. Za vreme celog mog putovanja po Srbiji, od Beograda do Pozarevca nisam uzimao moje oruzje i nikad nisam ni najmanje sto video, sto bi me navelo da drukcije radim. Pored putnika se ne prolazi dok se ne rece nekoliko prijateljskih reci. Bar se upita: “Pomoz Bog, kako je? “-ili ” Kuda, ako Bog da?.
Kaze Dubislav Pirh kako “Srbin ne voli, kao Turčin, da sedi ćuteći, i tako se ponašaju da je strancu lako da učestvuje u razgovoru.”. Kada je stigao u Požarevac, knjaz Miloš ga je ugostio. Ručak kod knjaza opisuje ovako: “Oko 11 sati zazvoni zvonce za ručak. Sluge doneše vodu za pranje ruku, zatim uđosmo u jednu trpezariju. Knjaz stade u gornji kraj stola; svi skidoše kape, a mali Mihajlo očita molitvu. Zatim knjaginja dade knjazu jednu čašu rakije. Knjaz reče nekoliko reči, dobre želje za prisutne, i sedosmo. Knjaz sede na jednu visoku stolicu, knjaginja i gospođica stajale su s obe strane knjaza; ja sam bio tako iznenađen što one nisu sedale za sto da sam zbunjen zauzeo mesto. One su za vreme ručka služile knjaza i sinove mu – tako zahteva stari srpski običaj. Knjaginja otkako je udata, još nije sa svojim mužem jela za jednim stolom. Hleb i sir beše početak, zatim je dolazila supa od pirinča, govedina, pečenje jagnjeće, pileće, alva; zatim doneše pržene ribe iz Morave, kiselo bivolsko mleko sa prženim zemičkama i jedna torta završiše ručak. Služili su dve vrste hleba, vruću proju i pšenični hleb. Za knjaza i mene beše belo smederevsko vino, a za ostalu gospodu crno vino. Niko nije popio više od pola flaše; knjaz sam daje primer najveće umerenosti. Srbi uopšte imaju mnogo osećanja za pristojnost i dobro ponašanje, a to se naročito opaža pri stolu. Na kraju ručka knjaginja donese vode za pranje ruku.”.
O samom knjazu Milošu kaže sledeće: “Knjaz Miloš ima 48 godina, pravi je kolos i veoma jake građe. Plav je, crte su mu čvrste, otvorene i vesele, a pokreti puni odmerenosti i dostojanstva. Knjaz ne zna ni čitati, ni pisati, ali opet on upravlja svima poslovima, i tako vlada jezikom, pri diktiranju ili naređivanju pojedinih sastava, da često izaziva čuđenje okoline. Svako pismo koje dođe pročita mu se; koncepti mu se čitaju, on menja ili bira druge izraze ili ih odobrava; važne stvari čitaju mu se u prepisu. O svima dolazećim i odlazećim stvarima vodi se dnevnik, koji može pregledati i kontrolisati svaki od knjaževih sekretara, te je kontrola međusobna. I škole zidaju po knjaževim uputstvima: sve su skromne, čiste, za oko pogodne. Osim srpskog razume potpuno turski, ali ne govori nikad. Čitaju mu i inostrane novine: Augsburger allgemeine Zeitung,Österr. Beobachter, Petersburger Zeitung; sve novine stižu dosta brzo. Mi smo 15. oktobra u Požarevcu imali Allgemeine Zeitung od 3. oktobra. Oko 8 sati večera se, oko 9 sati leže se. Knjaz je gotovo ceo dan van sobe, pa i zimi. Njegovo snažno telo čini da lako podnosi svako vreme, a njegova živost ne da mu da se dugo bavi po sobama. Glas mu se čuje kad govori na drugoj strani konaka, a njegova okolina tvrdi da bi se njegov ubojni poklič mogao čuti na velikom odstojanju i u najžešćoj vatri.”.
“Raspoloženje gotovo nikad ne ostavlja Srbina i svuda se pokazuje volja za čašćavanjem… i nije mi bilo lako dati na svako njihovo pitanje dovoljan odgovor. Gde je Francuska, i Engleska i Lajpcig? Postoji li zemlja Švedija? Ubrzo nisu bila dovoljna objašnjenja pa uzeh kartu i nacrtah im, polazeći od Požarevca, kartu Evrope na stolu. Sad im beše mnogo štošta jasno, a ubrzo su bili u stanju da se među sobom ispituju u pogledu tih zemalja. Biće vrlo lako jedan narod, koji je tako željan nauke, ubrzo upoznati sa osnovima opšteg obrazovanja. Njihova pitanja tekla su tako logično i njihova žudnja da se pouče beše tolika da sam odmah video da pred sobom imam bistre glave.”.
Te bistre glave i jesu pohitale da stignu Evropu u podrucjima učenosti i obrazovanja. Nedoumicu – pridržavati se turske mode ili prihvatiti evropsku – više nisu imali. Odlučili su se za pripadnost Evropi.
Srpske žene je opisao ovako: “Strancu najviše pada u oči potčinjeni položaj žena, ali i pristojnost i dostojanstvo sa kojim srpska domaćica sve te poslove za domaćina i goste otpravlja. Sa rukama prekrštenim na grudima, ali nepogrbljena, očekuje trenutak kada će njena brižljivost biti od koristi. To je delanje žene koje se bitno razlikuje od one užurbanosti sluškinje, sa kojom bi ova te poslove otpravljala; to je osećanje da ih niko drugi ne može tako dobro i sa toliko pristojnosti posvršavati. Srpske žene neobicno mnogo rade, ali vidi se da te poslove ne rade samo što moraju, već baš što imaju volje za rad. Prema tome, položaj srpskih žena nije položaj despotske vladavine muževa, već slobodna i vesela pomoć s njihove strane.”.
Ovde ću sa kazivanjima Oto Dubislava Pirha stati, i osvrnuti se paralelu kakvi smo mi Srbi bili, i kakvi smo sada. Da li smo se promenili do neprepoznatljivosti? Da li je reč o istom narodu: mi, sada i oni, onda?
Jedan Nemac, birtijaš video nas je kao divlje pustahije koji putuju noću, a drugi Nemac, obrazovani oficir kao pristojne i inteligentne ljude. A reč je o istom vremenu. Različiti ljudi pišu iz različitih uglova – o istom narodu. I na svoj način dozivljavaju jedan te isti narod. Ovde je potrebno podvući razliku. Inteligentniji i obrazovaniji Oto Dubislav Pirh podvlači razliku između hajduka i onih Srba koji nisu hajduci, navodeći da hajdučki život ne spada u porodični zivot, niti njihove ličnosti spadaju u porodični krug naroda. Ovu razliku Nemac birtijaš iz prvonavedenog teksta ne uviđa, nego usplahireno uzvikuje kako su svi Srbi pustahije i nepošteni. Da bi se doneo ispravan sud o karakteristikama jednog naroda, čovek mora da bude vičan, utemeljen u nekim saznanjima, objektivan, neutralan i nepristrasan.
U navedenim istorijskim izvorima vidimo s jedne strane brutalnosti: primoravati sveštenika da jede nekuvan pasulj; klečati kolenima na čoveku te ga udarati kamenom ili ciglom u glavu. I još gore, krasti novac dok ti ubijaju muža. Iz današnje perspektive jeste divljaštvo, a možda iz ugla tog vremena “prenaglašen osećaj za pravdu” ili “pravedni gnev”, kojim bi neki pokušali da opravdaju Karađorđeva (ne)dela.
Sa druge strane: pitomost, gostoprimljivost i poštenje. Stranac putuje Srbijom bezbrižno; ništa mu se nije dogodilo. Stranac naglašava srpsku pristojnost, čistoću, umerenost i inteligenciju. Gotovo oduševljeno kazuje o srpskoj ženi koja “dvori” muža, i ta žena ne vidi ništa loše u tome, već joj je to čast.
Zamislimo današnju zenu koja se ljutito obraća svom mužu jer mora da pokupi par njegovih prljavih čarapa sa poda, i zamislimo da joj neko kaže da bi valjalo da stoji dok joj muž ruča; ta žena bi nam rekla da nismo normalni ako bismo zahtevali da to uradi. Ono što je u jednoj epohi bilo normalno, već u sledećoj biće nenormalan onaj koji se usudi da pohvali činjenicu da je to bilo normalno. Dakle, način života ljudi prethodnih epoha moramo uvek sagledati iz ugla okolnosti tog vremena; ali ne da bi smo pravdali ovakve il slične postupke, već jednostavno da bismo razumeli ljude tog vremena.
I pored svih apokaliptičnih predviđanja, živimo ipak u najslobodnijim vremenima otkad je sveta. I najboljim, bar za ženu. Dobila je mnoga prava; nezadovoljne dobijenim pravima, neke žene se i dalje bore za neka nova prava, a da li pritom imaju svest da će dobijanjem novih prava unaprediti ili unazaditi svoju porodicu već je drugo pitanje. Tajna je u srednjem putu, u umerenosti.
Nema više muske brutalnosti kakvu smo poznavali u 19. veku, i tu se napredovalo. Ali nema ni pristojnosti, čistoće, poštenja i tu se nazadovalo.
Srbi su bili jako inteligentni. Interesovali su se gde je ta Evropa, kako je tamo. I to kaže jedan stranac; stoga mi smeta ismevanje Srba kao naroda tupog ili nezrelog, ili ismevanje tradicije, tačnije uvek sam se gnušala sprdnje koja je izraz nepromišljenog trenda u kome je postalo moderno pljuvati po tradiciji, po kulturi, po istoriji. Takvi su za vreme 90-ih godina 20. veka za sve okrivili ceo svet, takvi danas za sve okrivljuju samo Srbe. Koliko su opasni ti apsolutni branitelji srpstva juče, toliko su opasni ovi tužitelji srpstva. Jedni bez drugih ne mogu. Jedni govore kako su ovi drugi jaki, dok nas ovi drugi plaše onim prvim.
Svako vreme nosi svoje breme, kaže stara poslovica. Učauriti se u vremenu je podjednako pogubno kao i slepo pratiti trendove na svoju štetu. Tzv. građanska Srbija je sve agresivnija i netolerantnija, ova druga, tzv. patriotska, vazda je takva i bila. Prvi nas plaše avetima prošlosti, a drugi iz iste nisu još ni izašli. Zašto bi moderno i rodoljubivo bilo u sukobu?
Voleti zemllju u vreme procvata romantičarskog nacionalizma sredinom 19. veka i voleti je danas ima svojih razlika. No bitna reč je upravo voleti, i u tome nema ničeg lošeg. Nije religija loša, niti je patriotizam loš, loše je kada se zloupotrebe, a nažalost zloupotrebljavaju se.
Za mene jeste napredak to što žene danas imaju neuporedivo veća prava od žene u srednjem veku ili žene 19.veka. Napredak ne mora uvek donositi bolje, ali gledati stvari kroz prizmu proteklih vekova jeste opasno, po meni. Današnji svet treba posmatrati kroz prizmu modernog sveta, a proteklu epohu razumeti kroz prizmu protekle epohe, ali bez opravdavanja onog što se (u)činilo, već sa razumevanjem zašto se takvo nešto događalo. Ljudi napreduju, ne znači u svemu u dobrom smeru, ali konstantna je linija napredovanja.
Ne znam da li smo isti Srbi kao nekad, ali uvidjam mnoge promene. Neke od njih su dobre, a neke prilicno loše. “Narod se pokvario”, kaže narod. Zašto se pokvario, i zašto se čeka sa katarzom – nema odgovora.
Da bismo pronašli istorijski, nepogrešivi metar, kojim ćemo sebe meriti i znati kakvi smo; da bismo sebe bolje upoznali i kroz tu spoznaju se razvedrili i ohrabrili, osnažili i složili – treba nam volje, snage, molitve i ljubavi. Možda bi to mogao bude odgovor, ili jedan od poželjnih odgovora.
Izvor: Oto Dubislav pl. Pirh, Putovanje po Srbiji u godini 1829, Prosveta, 1983. str. 1 – 116.