Vrlo pažljivo sam saslušao obraćanje Premijera R.Srbije o stanju bezbednosti u državi i evidentan prodor stranih obaveštajnih službi u sistem bezbednosti na čijem je on čelu. Ne želim da budem maliciozan, ali moram primetiti da u izlaganju Premijera ima mnogo „šupljina“ u znanju o savremenom radu bilo kog sistema bezbednosti. Ovaj tekst je samo pokušaj da Premijer ne pravi više greške u svojim nastupima. Ipak je on samo Premijier države čiji sam ja državljanin.
Ciljevi bilo koje državne politike prema inostranstvu određuju smernice i sadržaj rada obaveštajne službe te države.Zato se pri posmatranju delatnosti obaveštajne službe bilo koje države mora pre svega sagledavati kakvu politiku ta država vodi.
Svaka ekspanzionistička politika bilo koje države ima tri vida prodiranja u obliku političke, privredne i kulturne penetracije. Svaki „špijun“ deluju o okviru ovog obrasca.
Pravljenjem svoje agenture „špijun“ bilo koje države ostvaruje uvid u političke i privredne namere aktuelne političke vlasti a kulturnim delovanjem obezbeđuje prihvatanje obrazaca ponašanja koji ostvarivanje ciljeva ekspanzionističke politike čine prihvatljivim za „napadnutu državu“.
Najinteresantniji deo potencijalnih agenata mreže čine subjekti koji rade u državnoj upravi, privrednici koji su usko povezani sa budžetskim davanjima države i naravno kulturni radnici sa karakterističnom prepoznatljivošću u javnosti.
Najznačajniji zadatak „špijuna“ je prodor u bezbednosne strukture „napadnute države“.
Do sada iznetim nisam rekao ništa novo niti nepoznato čitaocima koji se makar i površno razumeju u sistem rada obaveštajnih i kontraobaveštajnih službi.
Premijer je po meni pokazao visok stepen nepoznavanja ciljeva i zadataka službi time što u dnevno političke svrhe koristi mukotrpan rad na sprečavanju prodora stranih obaveštajnih službi u naš bezbednosni sistem.
Olako iznete političke konstatacije o hapšenju Bratislava Dikića i spinovanje po tabloidima, a protokom vremena stavljanje svih tih informacija u zapećak, kao i neargumentovane napada na pojedine „tviteraše“ ukazuju na nepoštovanje osnovnog principa bezbednosne kulture „Bolje znati i ćutati, nego znati i brbljati“.
Vrh nepoznavanja pravila ponašanja u savremeno političko-bezbednosnom svetu jeste vrlo sumljiv prikaz rada visoko pozicioniranog policijskog službenika UKP-a.
Ako su iz vrha bezbednosnih službi, premijeru, nešto prećutali u vezi svih ovih stvari, moralo bi da ga navede na preispitivanje poverenja koje je ukazao pojedinim ljudima.